Vaš Doktor

TRUDNOĆA - Bolesti koje mogu otežati trudnoću

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Srčana bolest • Visoki krvni pritisak • Slabokrvnost • Bolesti bubrega • Zarazne bolesti

• Diabetes mellitus • Bolesti štitne žlijezde • Bolesti jetre • Astma • Sistemski lupus eritematodes

• Reumatoidni artritis • Myasthenia gravis • Idiopatska trombocitopenična purpura

• Operacije u trudnoći

 

Uvod

Bolesti poput srčanih, bubrežnih, slabokrvnosti, infekcija ili šećerne bolesti mogu uzročiti poteškoće u trudnoći. Te poteškoće mogu utjecati samo na trudnicu ili i na ženu i na fetus (plod).

 

 

SRČANA BOLEST U TRUDNOĆI

• Uvod • Popuštanje srca • Reumatska bolest srca • Prirođene bolesti srca

• Prolaps mitralnog zalistka

 

Uvod

U SAD srčana bolest postala je neuobičajena u žena reproduktivne dobi, prvenstveno zbog manjeg broja slučajeva reumatske groznice, bolesti dječje dobi koja oštećuje srce. U oko 1% žena koje imaju tešku srčanu bolest prije trudnoće, ishod trudnoće je smrt, obično zbog popuštanja srca. Međutim, zbog poboljšane dijagnoze i liječenja, većina žena sa srčanom bolešću mogu bez opasnosti roditi zdravo dijete. Kod njih, rađanje djeteta ne mijenja trajno srčanu funkciju niti im smanjuje trajanje života.

 

Normalne promjene u krvotoku tokom trudnoće dodatno opterećuju srce, tako da trudnica ili žena koja razmišlja o trudnoći treba reći svome doktoru ima li ili je ikada imala srčanu bolest.

 

Trudnoća otežava dijagnostiku srčane bolesti. Tokom trudnoće, volumen krvi se povećava, uzrokujući šumove (zvukovi izazvani naglim prolazom krvi kroz srce) koji mogu ukazati na bolest srca, čak i kada ne postoji nikakva bolest. Osim toga, vene su proširene a srce udara brže te izgleda drugačije na Rtg slikama.

 

POPUŠTANJE SRCA

Popuštanje srca je nemogućnost srca da izbacuje dovoljno krvi za potrebe tijela.

 

Kako trudnoća napreduje, žena kojoj je srce popustilo može postati sve umornija čak i kada se dovoljno odmara, jede hranjive namirnice, uzima dodatno željezo da spriječi slabokrvnost te pazi da ne dobije previše na tjelesnoj težini.

 

Razdoblja u kojima se treba posebno zabrinuti, kada je napor za srce najveći, su između 28-34 sedmice trudnoće, tokom poroda te neposredno nakon poroda. Srčana bolest majke može utjecati na fetus. Tokom nastupa popuštanja majčinog srca fetus može umrijeti ili se može roditi prerano (prematurno).

 

Trudovi kod poroda i povećana količina krvi koja se vraća u srce iz maternice koja se uvelike steže povećava napor za srce. Tokom svakog truda, srce tjera oko 20% krvi više. Ženi koja ima teško popuštanje srca, može se dati epiduralna anestezija kako bi se spriječio osjet u donjem dijelu kičmene moždine i tiskanje tokom poroda.

 

Tiskanje prekida unos kisika u ženinim plućima, smanjujući opskrbu fetusa kisikom. Dijete se porađa forcepsom, vakumom ili carskim rezom. Porod uz pomoć forcepsa manja je opasnost za majku od carskog reza, premda je ozljeda djeteta vjerovatnija. Obično su takve ozljede slabije.

Nakon poroda, tijelo majke postavlja vrlo različite prohtjeve njezinom srcu. Žena sa popuštanjem srca još barem 6 mjeseci nije izvan opasnosti.

 

REUMATSKA BOLEST SRCA

Reumatska bolest srca je česta komplikacija reumatske groznice kod koje jedan ili više srčanih zalistaka (osobito mitralni zalistak) postaje sužen (stenoza mitralne valvule).

 

Poteškoće uzrokovane suženim srčanim zaliscima tokom trudnoće se pogoršavaju. Suženi zalistak pogoršava napore ubrzanog rada srca, povećanog volumena krvi i povećanog radnog opterećenja srca do kojeg dolazi tokom trudnoće. Kao ishod, tekućina se može zadržavati u plućima, uzrokujući plućni edem, najopasniju komplikaciju suženja mitralnog zaliska.

 

Žena koja ima tešku reumatsku bolest srca trebala bi prije začeća, izvršiti hirurški popravak mitralnog zaliska. Ukoliko je potrebno operacija se može obaviti i u trudnoći, ali operacija na otvorenom srcu povećava opasnost gubitka fetusa ili prijevremenog poroda.

 

Žena bi trebala u trudnoći ograničiti tjelesne aktivnosti i izbjegavati zamaranje i zabrinutost. Najbolje vrijeme za porod je ono koje je očekivano ili nekoliko dana prije toga. Budući da su zalisci oštećeni reumatskom bolešću srca osjetljiviji na infekcije, tokom poroda se kao preventivna mjera daju antibiotici kao i 8 sati nakon poroda i nakon svakog zbivanja koje povećava opasnost od infekcije, poput vađenja zuba ili prijevremenog prsnuća plodovih ovoja koji okružuju fetus. Takve su infekcije vrlo opasne.

 

PRIROĐENE BOLESTI SRCA

Za većinu žena koje imaju prirođene srčane mane (kongenitalnu srčanu bolest) ali prije trudnoće nemaju nikakvih simptoma, opasnost od komplikacija u trudnoći se ne povećava. Međutim, žene koje imaju određene poremećaje koji pogađaju desnu polovicu srca, poput Eisenmengerova sindroma i primarne plućne hipertenzije (primarno povećanog krvnog pritisaka u plućnom krvnom optoku), sklone su kolapsu i smrti tokom poroda ili ubrzo nakon njega. Uzrok smrti nije jasan, ali je opasnost dovoljno velika da se trudnoća ne preporučuje.

 

Ako žena koja ima jedan od ovih poremećaja ostane u drugom stanju, porod se obavlja pod najpovoljnijim mogućim okolnostima, uz dostupnost sve potrebne opreme za oživljavanje. Antibiotici se mogu davati kako bi se spriječila infekcija nenormalnih srčanih zalistaka. Spontani ili izazvani pobačaj nakon 20 sedmice trudnoće za ove je žene također opasan.

 

PROLAPS MITRALNOG ZALISKA

Kod prolapsa mitralnog zaliska, list zaliska izbočuje se u lijevu pretkomoru tokom stiskanja komore, ponekad omogućujući vraćanje (regurgitaciju) male količine krvi u pretkomoru.

 

Prolaps mitralnog zaliska je češći u mladih žena i u većini slučajeva je nasljedan. Simptomi su šum na srcu, osjećaj lupanja srca (palpitacije) i ponekad nepravilan rad srca. Većina žena koje imaju ovaj poremećaj nema komplikacija tokom trudnoće, obično im se tokom poroda intravenski daju antibiotici kako bi se spriječila infekcija srčanih zalistaka.

 

 

VISOKI KRVNI PRITISAK U TRUDNOĆI

 

Visoki krvni pritisak može postojati i prije trudnoće. Tokom trudnoće razvija se u malog broja žena.

 

Ukoliko žena sa blago povišenim krvnim pritisakom, 140/90 - 150/100 mm Hg, pokušava ostati u drugom stanju ili otkrije da je trudna, njezin doktor obično prekida liječenje koje uzima za sniženje krvnog pritisaka (antihipertenzivni lijek). Opasnost da će lijek štetiti fetusu može biti veća od mogućeg povoljnog učinka na ženu. Žena možda mora smanjiti uzimanje soli i smanjiti tjelesnu aktivnost kako bi mogla lakše kontrolisati krvni pritisak.

 

Trudnica koja ima umjereno povišen krvni pritisak (150/90 do 180/110 mm Hg) često mora nastaviti sa uzimanjem antihipertenzivnih lijekova. Međutim, neki od tih lijekova koji su bezopasni za ženu, mogu oštetiti fetus. Antihipertenzivni lijekovi obično najpovoljniji za trudnicu su metildopa i hidralazin.

 

Lijekovi koji snižavaju krvni pritisak uklanjajući višak vode iz tijela (diuretici) smanjuju volumen krvi trudnice ali mogu usporiti rast fetusa. Ako je žena uzimala diuretik u svrhu smanjenja krvnog pritisaka, on se obično zamjenjuje sa metildopom čim se trudnoća otkrije. Ukoliko je potrebno, dodatno se daje hidralazin.

Svakog mjeseca, žena obavlja pretragu rada bubrega a rast fetusa se prati UZ pregledima. Doktor obično započinje (inducira) porod sa 38 sedmica trudnoće.

 

Trudnica koja ima jako povećan krvni pritisak (preko 180/110 mm Hg) zahtijeva posebnu pažnju. Trudnoća može izrazito pogoršati visoki krvni pritisak, sa mogućim razvojem otoka mozga, moždanog udara, zatajenja bubrega, zatajenja srca i smrti. Prijevremeno odljuštenje posteljice od zida maternice (abruptio placentae) češće je kod takvih žena; sa odljuštenjem prekida se opskrba fetusa kisikom i hranjivim tvarima te on može umrijeti. Čak i ukoliko se placenta na odljušti prije vremena, visoki krvni pritisak može smanjiti krvnu opskrbu posteljice, usporavajući rast fetusa.

 

Ako žena želi nastaviti trudnoću, obično mora dobiti jače lijekove za sniženje krvnog pritisaka. Obično se barem tokom posljednje polovice, ili dulje, trudnoće hospitalizira, kako bi se zaštitilo nju, kao i fetus. Ako se njeno stanje pogorša, može joj se savjetovati da trudnoću prekine kako bi spasila vlastiti život.

 

 

SLABOKRVNOST U TRUDNOĆI

 

Slabokrvnost (anemija) je stanje u kojem je broj crvenih krvnih stanica (eritrocita) ili količina hemoglobina (bjelančevina koja prenosi kisik) u njima ispod normalne vrijednosti.

 

Većina trudnica ima određeni stepen slabokrvnosti, koji nije štetan. Međutim, slabokrvnost koja nastaje od nasljednih nenormalnosti hemoglobina može komplicirati trudnoću. Te nenormalnosti povećavaju opasnost obolijevanja i smrti majke. Krvne pretrage na nenormalnost hemoglobina prije trudnoće, uobičajene su u žena čije rasno ili etničko porijeklo ili obiteljska istorija bolesti ukazuju na to da je kod njih takva nenormalnost vjerovatnija. Kako bi se otkrila nenormalnost hemoglobina kod fetusa, može se učiniti biopsija horionskih resica ili amniocenteza.

 

Žene koje imaju anemiju srpastih stanica, najčešću nenormalnost hemoglobina, u osobitoj su opasnosti od razvoja infekcija tokom trudnoće. Najčešće su upala pluća, infekcije mokraćnog sistema i infekcije maternice. U oko trećine trudnica sa anemijom srpastih stanica tokom trudnoće razvija se visoki krvni pritisak. Česta je kriza srpastih stanica (nagli, jaki napad boli uz pogoršanje anemije). Također se može dogoditi popuštanje srca i po život opasno oštećenje pluća od malih ugrušaka u krvnim žilama (plućni embolusi). Što je bolest prije trudnoće bila izraženija, veća je opasnost od obolijevanja ili smrti tokom trudnoće.

 

Redovne transfuzije krvi, kako bi se održao nivo hemoglobina i ostala liječenja, smanjuju opasnost od komplikacija.

 

 

BOLESTI BUBREGA U TRUDNOĆI

 

Nije vjerovatno da će žena koja i prije trudnoće ima tešku bolest bubrega iznijeti trudnoću do kraja. Međutim, neke žene koje redovno idu na dijalizu zbog zatajenja bubrega te mnoge koje su imale presađivanje bubrega rodile su zdravu djecu.

 

Trudnice koje imaju bolest bubrega obično trebaju brigu nefrologa, kao i od ginekologa-akušera. Redovno se provjeravaju rad bubrega, krvni pritisak i tjelesna težina. Ograničava se unos soli hranom. Uzimanje diuretika pomaže u kontroli krvnog pritisaka i smanjuje pretjerano zadržavanje vode (edema). Budući da raniji porod može biti nužan za spašavanje života djeteta, žena se često smješta u bolnicu nakon 28-e sedmice trudnoće a obično se izvodi carski rez.

 

 

ZARAZNE BOLESTI U TRUDNOĆI

 

Tokom trudnoće česte su infekcije mokraćnog sistema, vjerojatno stoga što povećani uterus usporava otjecanje mokraće pritišćući na uretere koji povezuju bubrege sa mokraćnim mjehurom.

 

Kada se protok mokraće usporava, bakterije se ne ispiru van iz mokraćnog sistema, povećavajući opasnost od infekcije. Ove infekcije povećavaju opasnost od prijevremenog poroda i prijevremenog prsnuća plodovih ovoja koji okružuju fetus. Ponekad se infekcija mokraćnog mjehura i uretera širi prema gore po mokraćnom sistemu te dopire do bubrega, uzrokujući infekciju i tamo. Liječenje se sastoji od davanja antibiotika.

 

Neke zarazne bolesti mogu naškoditi fetusu.

•           Rubeola, poznata virusna infekcija, je glavni uzrok prirođenih nakaznosti, osobito srca i unutrašnjeg uha.

•           Infekcija citomegalovirusom može preći kroz posteljicu i oštetiti jetru fetusa.

•           Toksoplazmoza, uzrokovana praživotinjom, može inficirati i oštetiti mozak fetusa. Trudnica bi trebala izbjegavati dodir sa mačkama i mačjim izmetom, kojim se može prenijeti toksoplazmoza, osim ukoliko mačka uopće ne izlazi iz kuće i ne dolazi u dodir sa drugim mačkama.

•           Zarazni hepatitis može izazvati ozbiljne poteškoće u trudnoći, osobito u pothranjenih žena. Fetus se može zaraziti u kasnom stadiju trudnoće, što povećava vjerovatnost prijevremenog poroda.

•           Spolno prenosive bolesti mogu izazvati poteškoće u trudnoći. Infekcija klamidijom može uzročiti prijevremeno prsnuće plodovih ovoja i prijevremeni porod.

•           Infekcija HIV-om koji uzrokuje AIDS je veliki problem u trudnoći: oko jedne četvrtine trudnica koje imaju infekciju, prenose ju na fetus. Takvim ženama se, što je moguće ranije u trudnoći daje AZT (zidovudin), koji za dvije trećine smanjuje prenos virusa na fetus. Ako je zaraženo, dijete vrlo brzo može postati jako bolesno i obično umire od komplikacija AIDS-a prije dobi od dvije godine. Izgleda da trudnoća ne ubrzava napredovanje HIV infekcije u majke.

•           Genitalni herpes se djetetu može prenijeti za vrijeme poroda kroz vaginu. U djeteta zaraženog HIV-om, koje dođe u dodir sa herpesom može se razviti po život opasna infekcija mozga (herpes encefalitis). Ako žena ima kožne promjene herpesa u kasnoj trudnoći, doktor će u osnovi preporučiti da se porod obavi carskim rezom kako bi se spriječio prenos virusa na dijete.

 

 

DIABETES MELLITUS I TRUDNOĆA

 

Diabetes mellitus (šećerna bolest) je poremećaj kod kojega je nivo šećera (glukoze) u krvi nenormalno visok.

U trudnoći zbivaju se mnoge promjene koje ženi sa šećernom bolešću otežavaju kontroliranje šećera u krvi. Promjene u nivoima i vrstama hormona koji se stvaraju u trudnoći mogu uzročiti otpornost na inzulin, povećavajući tjelesne potrebe za inzulinom, što u nekih žena dovodi do dijabetesa.

 

Dijabetes koji započinje, ili se po prvi put iskazuje u trudnoći (gestacijski dijabetes) nastaje u oko 1% - 3% trudnoća. On je mnogo češći među izvjesnim etničkim skupinama, osobito rođenim Amerikancima, stanovnicima Pacifičkih otoka i ženama meksičkog, indijskog i azijskog porijekla, te među debelim ženama. Trudnice se redovno skriniraju na gestacijski dijabetes. Dijabetes nakon trudnoće obično nestaje.

 

Loše kontrolirana šećerna bolest može ugroziti kako fetus, tako i ženu. Međutim, uz dobru kontrolu opasnost nije ništa veća od one kod trudnica bez dijabetesa. Tokom trudnoće žena sa šećernom bolešću uzima inzulin injekcijom a ne uzima oralne hipoglikemike koji mogu biti štetni za fetus. Većina se žena nauči kako da koriste sredstva za kontrolu šećera u krvi, te da podese svoje doze inzulina prema potrebama kontroliranog nivoa šećera u krvi tokom trudnoće.

 

Dijabetes za ženu povećava opasnost od infekcije, prijevremenog poroda i visokog krvnog pritisaka uzrokovanog trudnoćom. Liječenje ovih poremećaja jednako je kao i kod ostalih trudnica. Ako je visoki krvni pritisak pod nadzorom, trudnoća ne pogoršava bolest bubrega uzrokovanu dijabetesom a bubrežne komplikacije tokom trudnoće su rijetke.

 

Dijete trudnice dijabetičarke može pri porodu biti neuobičajeno veliko, čak i ako je žena održavala svoj nivo šećera u krvi unutar normalnih vrijednosti ili blizu njih tokom čitave trudnoće. Dva puta je veća opasnost od prirođenih nakaznosti u djece dijabetičarki. Prirođene nakaznosti će se najvjerovatnije pojaviti ako je nadzor dijabetesa u trudnoći loš u razdoblju kada se oblikuju organi fetusa, osobito između 6-7 sedmice trudnoće. Sa 16-18 sedmica trudnoće u ženinoj krvi se obično mjeri nivo alfa-fetoproteina, bjelančevine koju stvara fetus. Visok nivo alfa-fetoproteina ukazuje na nepotpuni razvoj kičme i kičmene moždine (spina bifida), dok nizak nivo ukazuje na Downov sindrom. UZ pretraga se izvodi sa 20-22 sedmice trudnoće u potrazi za drugim prirođenim nakaznostima.

 

U posljednja 3 mjeseca trudnoće, briga se usmjerava na praćenje zdravlja fetusa i procjene sazrijevanja fetalnih pluća kao i kontroliranje nivoa šećera u majčinoj krvi.

 

Većina žena sa šećernom bolešću može roditi na vaginu. Međutim, ako se žena nije odgovarajuće medicinski nadzirala ne savjetuje se čekanje porođaja na vaginu. U takvim slučajevima, može se učiniti amniocenteza kako bi se utvrdilo koliko su zrela fetusova pluća, pokazatelj može li fetus preživjeti porod, tako da se dijete može poroditi ranije, carskim rezom. Carski rez se također može učiniti ako je dijete preveliko da izađe kroz porođajni kanal ili ako se tokom poroda pojave druge poteškoće.

 

Produljena trudnoća je osobito štetna za fetus majke dijabetičarke. Porod se obično dogodi prirodnim putem sa ili prije 40 sedmica, ili se sa oko 40 sedmica porod izaziva prekidanjem plodovih ovoja i intravenskim davanjem oksitocina ili se dijete porodi carskim rezom. Ako se trudnoća nastavlja nakon 42 sedmice dijete može umrijeti unutar maternice.

 

Neposredno nakon poroda mnoge žene sa šećernom bolešću ne trebaju inzulin. Kod onih koje su dijabetes imale i prije trudnoće, potreba za inzulinom izuzetno se smanjuje nakon otprilike 72 sata po porodu. Žene koje razviju gestacijski dijabetes nakon poroda se testiraju kako bi se utvrdilo da li dijabetes još postoji ili se povukao.

 

Djeca dijabetičarki na porodu se pažljivo pregledavaju. Kod te djece povećana je opasnost od razvoja disajnih tegoba, niskog nivoa šećera i kalcija u krvi, žutice i većeg broja crvenih krvnih stanica. Te su tegobe prolazne i mogu se liječiti.

 

 

BOLESTI ŠTITNE ŽLIJEZDE U TRUDNOĆI

 

U trudnoći su česte poteškoće zbog bolesti štitne žlijezde. Visoka razina hormona štitnjače u trudnoći najčešće je posljedica Basedowljeve (Gravesove) bolesti ili tireoiditisa (upale štitnjače).

 

Basedowljevu bolest uzrokuju antitijela koja potiču štitnjaču na stvaranje prevelike količine hormona. Ta antitijela mogu preći kroz posteljicu i pojačati aktivnost štitne žlijezde u fetusa, što uzrokuje ubrzanje pulsa fetusa (više od 160 udaraca u minuti), a rast uspori. Ponekad Basedowljeva bolest stvara antitijela koja sprječavaju stvaranje hormona štitnjače. Ta antitijela mogu preći kroz posteljicu i spriječiti štitnjaču fetusa u stvaranju odgovarajuće količine hormona štitnjače (hipotireoza), što može uzročiti oblik duševne zaostalosti nazvan kretenizam.

 

Liječenje Basedowljeve bolesti se razlikuje. U osnovi, žena dobiva najmanju moguću dozu PTU (propiltiouracila). Žena se pažljivo nadzire jer taj lijek prolazi kroz posteljicu i može spriječiti fetus u stvaranju odgovarajućih količina hormona štitnjače.

 

Basedowljeva bolest se često poboljšava u posljednja 3 mjeseca trudnoće, tako da se doza PTU (propiltiouracila) može smanjiti ili obustaviti. Ako je na raspolaganju iskusan hirurg koji se bavi štitnjačom, ženi se štitnjača može odstraniti (tireoidektomija) u drugom tromjesečju (4-6-om mjesecu trudnoće). Žena može započeti sa uzimanjem hormona štitnjače 24 sata nakon operacije pa do kraja života. Ti hormoni naprosto nadomještaju hormone koje bi štitnjača normalno stvarala pa zbog toga kod fetusa nema poteškoća.

 

Tireoiditis, upala štitnjače, uzrokuje bolno povećanje na vratu. U trudnoći, privremeno povećanje nivoa hormona štitnjače uzrokuje privremene simptome, koje obično ne treba liječiti. U prvih nekoliko sedmica nakon poroda naglo se može razviti bezbolni oblik tireoiditisa praćen privremenim povećanjem hormona štitnjače. Ovaj poremećaj može potrajati ili se pogoršati, ponekad uz kratke ponavljajuće epizode povećanog stvaranja hormona štitnjače.

 

Dva najčešća uzroka niskog nivoa hormona štitnjače u trudnoći su Hashimotov tireoiditis, koji je uzrokovan antitijelima koja sprječavaju stvaranje hormona štitnjače, i prethodno liječena Basedowljeva bolest. Hashimotov tireoiditis tokom trudnoće postaje privremeno blaže izražen. Žena koja ima nizak nivo hormona štitnjače dobiva nadomjesne hormone tabletama. Nakon nekoliko sedmica, rade se krvne pretrage kako bi se izmjerio nivo hormona štitnjače i kako bi se doza mogla, ako je to potrebno, podesiti. Umjerena podešavanja doze mogu biti nužna uz daljnji razvoj trudnoće.

 

U 4% - 7% žena štitna žlijezda ne radi dobro u prvih 6 mjeseci nakon trudnoće. Žene koje imaju u obiteljskoj istoriji bolesti poremećaj štitnjače ili dijabetes ili koje već imaju poteškoća sa štitnjačom, poput povećanja štitnjače (struma, guša) ili Hashimotov tireoiditis, tome su osobito podložne. Nizak ili visok nivo hormona štitnjače nakon trudnoće obično je privremena ali može biti potrebno liječenje.

 

 

BOLESTI JETRE U TRUDNOĆI

 

Žene sa hroničnim aktivnim hepatitisom te osobito one sa cirozom (oštećenjem jetre sa stvaranjem ožiljnog tkiva) često imaju poteškoća sa začećem. Kod onih koje zatrudne, postoji vjerovatnost spontanog pobačaja ili prijevremenog poroda.

 

Trudnoća može privremeno pogoršati blokadu protoka žuči u primarnoj bilijarnoj cirozi (ožiljnim promjenama i začepljenju žučnih vodova), stvarajući nekad žuticu ili tamnu mokraću, ali ovi učinci nestaju nakon poroda. Kod žena sa cirozom, trudnoća blago povećava vjerovatnost obilnog krvarenja iz proširenih vena oko jednjaka, osobito u posljednja 3 mjeseca trudnoće.

 

 

ASTMA U TRUDNOĆI

 

Trudnoća utječe na žene sa astmom na različite načine, premda je vjerovatnije da će se ovo stanje pogoršati nego popraviti. Astma može imati različite učinke na trudnoću, može usporiti rast fetusa ili dovesti do početka prijevremenog poroda.

 

Liječenje astme tokom trudnoće ovisi o težini i duljini napada. Prilikom blagih napada žena inhalira (udiše) bronhodilatator (lijek koji dovodi do proširenja bronha) poput isoproterenola, koji proširuje stisnute disajne putove u plućima. Međutim, trudnica ne smije pretjerati sa korištenjem tih lijekova. Za jače se napade intravenski daje bronhodilatator aminofilin.

 

Izuzetno jaki napadi (status asthmaticus) također se liječe intravenski, kortikosteroidima. Antibiotici se daju ako postoji infekcija pluća. Nakon napada, žena može uzeti aminofilin produljenog djelovanja, teofilin (bronhodilatator) u tabletama, kako bi spriječila daljnje napade. Bronhodilatatori i kortikosteroidi obilno se koriste u trudnoći, bez ikakvih većih poteškoća.

 

 

SLE (Sistemski Lupus Eritematodes) U TRUDNOĆI

 

SLE (lupus)  je autoimuna bolest koja je devet puta češća u žena nego u muškaraca, a može se tokom trudnoće pojaviti po prvi puta, pogoršati ili poboljšati ako je već bila izražena. Ne može se predvidjeti kako će trudnoća utjecati na tok lupusa, ali je najvjerovatnije vrijeme za ponovno pojavljivanje neposredno po porodu.

 

Žene u kojih se razvije lupus često imaju u istoriji bolesti ponavljanje spontane pobačaje, mrtvorođenčad sredinom trudnoće, fetuse čiji je intrauterini rast usporen (intrauterini zastoj rasta, IUGR) i prijevremeni porod.

 

Fetus ili novorođenče može biti ugroženo komplikacijama majčinog lupusa, poput oštećenja bubrega, visokog krvnog pritisaka ili oštećenja srca. Antitijela koja uzrokuju poteškoće u majke mogu prijeći kroz posteljicu i izazvati vrlo spori rad srca, slabokrvnost, nizak broj trombocita (krvnih pločica) ili nizak broj bijelih krvnih stanica u fetusa. Međutim, ta antitijela postepeno nestaju za nekoliko sedmica nakon poroda i poteškoće koje ona uzrokuju se povlače.

 

 

REUMATOIDNI ARTRITIS U TRUDNOĆI

 

Reumatoidni artritis je autoimuna bolest koja pogađa žene dva puta češće nego muškarce. Reumatoidni artritis se često popravlja tokom trudnoće, možda zbog toga što nivo hidrokortizona u krvi tokom trudnoće raste.

Ova bolest ne pogađa fetus ali porod može biti otežan ako je artritis zahvatio majčine zglobove kuka ili nižeg (lumbalnog, slabinskog) dijela kičme.

 

 

MYASTHENIA GRAVIS

 

Mijastenija gravis, autoimuna bolest koja uzrokuje mišićnu slabost, češća je u žena nego u muškaraca. Tokom poroda, ženi sa mijastenijom gravis može biti potrebna pomoć pri disanju (asistirana ventilacija).

Budući da antitijela koja uzrokuju ovu bolest mogu proći kroz posteljicu, 20% djece koju su rodile takve majke ima na porodu mijasteniju gravis. Međutim, kako majčina antitijela postepeno nestaju a dijete ne stvara antitijela ove vrste, mišićna slabost je obično privremena.

 

 

IDIOPATSKA TROMBOCITOPENIČNA PURPURA

 

Kod idiopatske trombocitopenične purpure, autoimune bolesti, broj trombocita (krvnih pločica) je uvelike smanjen, vjerojatno stoga što ih nenormalna antitijela uništavaju. Ishod je pojačana sklonost krvarenju.

 

Ova je bolest tri puta češća u žena nego u muškaraca. Ako se u trudnoći ne liječi, bolest postaje težom, antitijela mogu preći kroz posteljicu fetusu, smanjujući broj trombocita do opasno niske granice prije i neposredno nakon poroda. Dijete može imati sklonost krvarenju tokom poroda, te može doći do iskrvarenja ili smrti, osobito ako je krvarenje u mozgu. Analizirajući mali uzorak krvi uzet iz pupčane vrpce, doktor može tražiti antitijela i niski broj trombocita kod fetusa. Ako su antitijela prošla fetusu, može se izvesti carski rez u svrhu smanjenja porođajne traume, koja može izazvati krvarenje u mozak djeteta. Antitijela nestaju unutar 21-og dana a krv djeteta se zatim normalno zgrušava.

 

Kortikosteroidi poboljšavaju zgrušavanje krvi u žena sa ovom bolešću ali je ovo poboljšanje dugotrajno u samo polovice od njih. Visoke doze gama-globulina mogu se davati intravenski kako bi trenutno poboljšale zgrušavanje krvi te kako bi porod započeo bez problema, te da žena rodi na vaginu bez nekontroliranog krvarenja.

 

Trombociti se daju transfuzijom samo kada je potreban porod carskim rezom, kako bi se zaštitilo dijete i kada je broj trombocita u majke tako nizak da može doći do obilnog krvarenja. U rijetkim slučajevima kod kojih broj trombocita ostaje opasno nizak unatoč liječenju, ženi se odstranjuje slezena, koja zarobljava i uništava trombocite. Najbolje vrijeme za operaciju je sredina trudnoće. Odstranjenje slezene poboljšava zgrušavanje krvi tokom dugog vremenskog razdoblja u 80% ljudi koji imaju imunološki uzrokovanu trombocitopeničnu purpuru.

 

 

OPERACIJE U TRUDNOĆI

 

Većina tegoba zbog kojih je u trudnoći potrebna operacija, su tegobe iz područja trbušne šupljine. Trudnoća može otežati postavljanje dijagnoze te može otežati svaki hirurški zahvat.

 

Budući da operacija može izazvati spontani pobačaj, osobito u ranoj trudnoći, ona se obično odgađa koliko god je to moguće a kada majčino zdravlje nije u opasnosti tokom dužeg razdoblja.

 

•           Apendicitis ili upala slijepog crijeva (crvuljka) može uzročiti grčevite boli koje sliče trudovima. Pretragom krvi može se otkriti visoki broj bijelih krvnih stanica (leukocita), ali kako se njihov broj i normalno povećava u trudnoći, ta je pretraga nepouzdana za postavljanje dijagnoze apendicitisa u trudnice. Štoviše, crvuljak se u trbušnoj šupljini potisne prema gore tokom napredovanja trudnoće, tako da bol u desnoj donjoj četvrtini trbušne šupljine, uobičajenom mjestu boli pri apendicitisu, nije pouzdan pokazatelj apendicitisa tokom trudnoće. Ako se po svemu čini da je apendicitis problem, bez odlaganja se izvodi operacija odstranjenja crvuljka (apendektomija) jer puknuti apendiks u trudnoći može biti smrtonosan.

Nije vjerojatno da će apendektomija oštetiti fetus ili izazvati spontani pobačaj.

 

•           Ciste jajnika se mogu razviti tokom trudnoće i mogu izazvati bolne grčeve. UZ pretragom može se otkriti cista jajnika bezopasno i tačno. Osim ukoliko cista nije zloćudna, operacija se odgađa sve do iza 12-te sedmice trudnoće jer ona može stvarati hormone koji podržavaju trudnoću i često nestaje sama od sebe. Međutim, prije 12-te sedmice operacija može biti nužna ako se cista ili nakupina tkiva nastavlja povećavati ili je bolna, u kojim slučajevima podležeći uzrok može biti rak ili apsces (gnojna upala).

 

•           Poremećaji žučnog mjehura se ponekad pojavljuju u trudnoći. Trudnica se često pregledava kako bi se nadziralo napredovanje bolesti. Međutim, ako se stanje ne popravlja, može biti potrebna operacija.

 

•           Opstrukcija (začepljenje) crijeva može u trudnoći biti izuzetno opasna. Ako se razviju gangrena crijeva i peritonitis (upala potrbušnice koja oblaže iznutra trbušnu šupljinu), ženin je život u opasnosti a ona može i pobaciti. Obično se eksplorativna operacija (kojoj je cilj da provjeri što se zapravo u trbuhu događa) bez odgađanja izvodi kada trudnica ima simptome opstrukcije crijeva, osobito ako je u prošlosti već imala hirurški zahvat ili infekciju u trbušnoj šupljini.

 

Pretraga

Home Category Table TRUDNOĆA - Bolesti koje mogu otežati trudnoću