Vaš Doktor

ZARAZNE BOLESTI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Domaća flora • Kako se zarazna bolest razvija • Kako infekcija zahvata tijelo

• Odbrana tijela od zarazne bolesti

 

Uvod

Mikroorganizama ima posvuda: u zemlji, u slatkoj i morskoj vodi, ispod okeanskog dna i u zraku. Svakoga ih dana jedemo, pijemo i udišemo. Ipak, unatoč njihove, čini se, znatno nadmoćne prisutnosti, organizmi rijetko prodiru, umnažaju se ili dovode do zaraze u ljudi. Pa čak i kada i dovedu do zaraze, ona je katkada tako blaga da ne uzrokuje simptome.

Zapravo je relativno malo mikroorganizama sposobno uzrokovati bolest.

 

Mnogi mikroorganizmi žive na koži, u ustima, u disajnim putevima, u crijevima i u spolnim organima (naročito u vagini). Hoće li mikroorganizam ostati bezopasnim pratiteljem svom ljudskom domaćinu ili će napredovati i uzrokovati bolest ovisi o prirodi mikroorganizma i o odbrambenom mehanizmu ljudskog tijela.

 

 

DOMAĆA FLORA

 

Zdrava osoba živi u skladu sa normalnom bakterijskom florom koja se naseli (kolonizira) na određenim mjestima tijela. Normalna mikrobna flora koja obično zauzima neko mjesto naziva se domaća flora. Domaća flora ne samo da ne uzrokuje bolest, već ona obično štiti tijelo od organizama koji uzrokuju bolest. Ako se poremeti, ona se odmah ponovno uspostavi. Mikroorganizmi koji naseljavaju domaćina satima i sedmicama, ali ne trajno, zovu se prolazna flora.

 

Činioci okruženja, kao što su hrana, sanitarni uslovi, onečišćenje zraka i higijenske navike, utječu na to koje vrste čine domaću floru neke osobe, npr. laktobacili su organizmi koji uobičajeno žive u crijevu ljudi koji uzimaju mnogo mliječnih proizvoda. Hemophilus influenzae je bakterija koja naseljava disajne puteve ljudi koji imaju hroničnu opstruktivnu plućnu bolest (HOPB).

 

Pod nekim uslovima organizmi koji su dio domaće flore neke osobe mogu uzrokovati bolest, npr. piogeni streptokok može naseliti ždrijelo a da ne pravi štetu, ali ako su tjelesne odbrambene snage oslabljene ili ako su streptokoki posebno opasan soj, mogu izazvati streptokokni faringitis (infekciju ždrijela). Slično tome, drugi organizmi koji su dio domaće flore mogu postati invazivni uzrokujući bolest u ljudi čiji su odbrambeni mehanizmi probijeni,

npr. ljudi sa rakom debelog crijeva su osjetljivi na navalu mikroorganizama koji normalno žive u crijevima, ti mikroorganizmi mogu putovati krvlju i zaraziti srčane zaliske. Izloženost velikim dozama zračenja može također uzrokovati da ti mikroorganizmi navale i prouzroče vrlo jaku infekciju.

 

KAKO SE ZARAZNA BOLEST RAZVIJA

 

Većinu zaraznih bolesti uzrokuju mikroorganizmi koji napadnu tijelo i razmnožavaju se. Napad većine mikroorganizama započne kada prionu uz stanice osobe. Prianjanje je vrlo specifičan proces koji uključuje veze tipa "brava i ključ" između ljudske stanice i mikroorganizma.

Ostaje li mikroorganizam u blizini mjesta navale ili se širi u udaljena mjesta ovisi o činiocima kao što su proizvodi li otrove, enzime ili druge tvari.

 

Neki mikroorganizmi koji navale u tijelo proizvode toksine koji su otrovi a djeluju na obližnje ili udaljene stanice. Većina otrova sadrži sastojke koji se specifično vežu sa molekulama na nekim stanicama (stanice mete), gdje uzrokuju bolest. Bolesti u kojima otrovi imaju središnju ulogu uključuju tetanus, sindrom toksičnog šoka i koleru. Nekoliko zaraznih bolesti uzrokuju otrovi koje proizvode mikroorganizmi izvan tijela, npr. trovanje hranom koje uzrokuju stafilokoki.

 

Nakon navale, mikroorganizmi se moraju namnožiti da bi izazvali infekciju. Tada se može dogoditi jedna od tri stvari.

•           Prvo, mikroorganizmi se mogu razmnožavati i nadvladati tjelesne obrambene snage. Taj proces može izazvati dovoljno štete da ubije osobu.

•           Drugo, može se postići stanje ravnoteže stvarajući hroničnu infekciju. Tu bitku ne dobiju ni mikroorganizmi niti oboljela osoba.

•           Treće, bolesnik može uz pomoć ili bez pomoći lijekova uništiti mikroorganizam koji navaljuje. Tim se procesom ponovno uspostavlja zdravlje i često osigurava trajni imunitet protiv druge infekcije istim mikroorganizmom.

 

Mnogi organizmi koji uzrokuju bolest imaju svojstva koja povećavaju težinu bolesti (virulencija) i opiru se tjelesnim mehanizmima odbrane, npr. neke bakterije proizvode enzime koji razgrađuju tkivo što omogućuje infekciji da se brže širi.

 

Neki mikroorganizmi imaju načine zaustavljanja odbrambenih mehanizama tijela, npr. mikroorganizam može ometati stvaranje antitijela u organizmu ili razvijanje T stanica (vrsta bijelih krvnih stanica) koje su specifično naoružane za napad na te mikroorganizme. Drugi imaju vanjske omotače (kapsule) koje su otporne pa ih bijele krvne stanice ne mogu progutati. Gljivica kriptokokus zapravo stvara deblju kapsulu nakon što uđe u pluća. Razlog: njena kapsula postaje debljom kada je okružena ugljen dioksidom, a u plućima ima više ugljen dioksida nego u zemlji, gdje gljivica normalno živi. Tjelesni mehanizmi odbrane na taj način nisu tako djelotvorni kada kriptokokus zarazi pluća. Neke se bakterije opiru da budu otopljene tvarima koje se kreću u krvnoj struji. Neke čak proizvode hemijske tvari koje se suprotstavljaju učincima antibiotika.

 

Između mikroorganizma i njegovog ljudskog domaćina javljaju se tri vrste odnosa:

 

•           Simbiotski, pri kojemu imaju koristi i mikroorganizam i domaćin

•           Komenzalni, pri kojemu mikroorganizam ima koristi, ali domaćin nema štete

•           Parazitski, pri kojemu mikroorganizam ima koristi, a domaćin štetu

 

Bakterije i gljivice su najčešći mikroorganizmi koji imaju simbiotske i komenzalne odnose.

 

 

KAKO INFEKCIJA ZAHVATA TIJELO

• Uvod • Promjene u krvi • Promjene na srcu, plućima i mozgu

•  Promjene na bubrezima, jetri i crijevima

 

Uvod

Neke infekcije uzrokuju promjene u krvi, srcu, plućima, mozgu, bubrezima, jetri ili crijevima. Na osnovu tih promjena doktor može utvrditi postojanje infekcije u osobe.

 

Promjene u krvi

Povećanje broja bijelih krvnih stanica (leukocitoza) obično predstavlja dio tjelesnih odbrambenih snaga protiv infekcije. To povećanje može nastati unutar nekoliko sati, najvećim dijelom uslijed otpuštanja bijelih krvnih stanica iz skladišta u koštanoj srži. Broj neutrofila, jednog tipa bijelih krvnih stanica, najprije se povisi. Ako infekcija potraje, poveća se broj monocita, drugog tipa bijelih krvnih stanica. Broj eozinofila (još jedan tip bijelih krvnih stanica) poveća se pri alergijskim reakcijama i zagađenostima parazitima, ali obično ne pri bakterijskim infekcijama.

 

Neke infekcije, kao što je trbušni tifus, zapravo snizuju broj bijelih krvnih stanica. To se smanjenje može pojaviti zbog toga što je infekcija tako jaka da koštana srž ne može proizvesti dovoljno brzo potreban broj bijelih krvnih stanica da nadomjesti one izgubljene u borbi sa uzročnikom.

 

Anemija se može razviti zbog krvarenja koje uzrokuje infekcija, zbog razaranja crvenih krvnih stanica (hemoliza) ili zbog kočenja (inhibicije) koštane srži. Teška infekcija može imati za posljedicu prošireno zgrušavanje u krvnim žilama, stanje koje se naziva razasutim zgrušavanjem u krvnim žilama (DIK, diseminirana intravaskularna koagulacija). Najbolji način popravljanja toga stanja je liječiti uzročnu bolest, u ovom slučaju infekciju. Pad nivoa krvnih pločica (trombocitopenija) bez bilo kakve druge promjene može također ukazivati na uzročnu infekciju.

 

Promjene na srcu, plućima i mozgu

Moguće promjene srca tokom infekcije uključuju ubrzan rad srca (ubrzana frekvenca), te ili povećani ili sniženi izbačaj krvi u minuti (minutni volumen srca). Premda većina infekcija ubrzava frekvencu pulsa, neke zarazne bolesti, npr. trbušni tifus, usporavaju frekvencu srca više nego što bi se očekivalo s obzirom na težinu groznice. Krvni pritisak može pasti.

U slučaju vrlo teške infekcije proširenje krvnih žila može dovesti do izrazitog pada krvnog pritisaka (septični šok).

 

Infekcija i povišena temperatura općenito dovode do ubrzanja frekvencije disanja (osoba brže diše), što znači da se iz krvi prenese i izdahne više ugljen dioksida, čineći krv kiselijom. Pluća mogu postati kruta (manje elestična) što može otežati disanje i dovesti do stanja nazvanoga sindrom akutnog disajnog distresa (engl. Adult Respiratory Distress Syndrom, ARDS). Također se mogu izmoriti disajni mišići u prsnom košu.

 

Prilikom teške infekcije mogu nastati nenormalnosti funkcije mozga, što ovisi o tome je li mikroorganizam zahvatio mozak izravno ili ne. Stariji su posebno skloni zbunjenosti. Jako povišena temperatura može uzrokovati epileptične napade (konvulzije).

 

Promjene na bubrezima, jetri i crijevima

Bubrežne promjene mogu se kretati od malog gubitka bjelančevina mokraćom do akutnog zatajenja bubrega. Te promjene mogu nastati uslijed srčane slabosti, uključujući i pad krvnoga pritisaka, ili zbog izravnih učinaka mikroorganizma na bubreg.

 

Mnoge zarazne bolesti mogu promijeniti funkciju jetre, čak ako je mikroorganizam izravno ne napada. Česti problem je žutica uzrokovana nakupljanjem žuči (holestatska žutica). Žutica je zabrinjavajući znak kada nastane zbog zarazne bolesti.

 

Teška infekcija može prouzročiti stresne rane/čireve u gornjem dijelu crijeva i dovesti do krvarenja. Obično dolazi samo do neznatnog gubitka krvi, ali u malog broja ljudi može doći i do velikog gubitka krvi.

 

 

ODBRANA TIJELA OD ZARAZNE BOLESTI

• Uvod • Prirodne prepreke • Nespecifični mehanizmi odbrane • Groznica

• Određivanje uzroka groznice i liječenje • Specifični mehanizmi odbrane

 

Uvod

Odbrana tijela od zarazne bolesti uključuje prirodne zapreke kao što je koža, nespecifične mehanizme kao što su neke vrste bijelih krvnih stanica te povišenu temperaturu i specifične mehanizme kao što su antitijela. Obično ako neki organizam prođe kroz tjelesne prirodne zapreke, nespecifični i specifični obrambeni mehanizmi ga razore prije nego se razmnoži.

 

Prirodne prepreke

Navalu mnogobrojnih mikroorganizama obično sprječava koža ako nije fizički oštećena, npr. ozljedom, ugrizom kukca ili opekotinama. Ipak ima iznimaka, kao što je infekcija humanim papiloma virusom koji izaziva bradavice na koži.

 

Druge djelotvorne prirodne zapreke su sluznice, kao što su unutrašnji zidovi disajnih putova i crijeva. Tipično su sluznice obložene sokovama koje se bore sa mikroorganizmima, npr. sluznice očiju se kupaju suzama koje sadrže enzim zvan lisozim. Taj enzim napada bakterije i pomaže zaštititi oči od infekcije.

 

Disajni putovi djelotvorno filtriraju čestice u zraku koji u njih ulazi. Zavinuti prolazi kroz nos sa svojim zidovima obloženima sluzi nastoje ukloniti mnogo tvari koje ulaze. Ako neki organizam stigne do donjih disajnih putova, usklađeno pomicanje sitnih izdanaka poput vlasi (cilije) obloženih sluzi prenose ih izvan pluća. Kašljanje dodatno pomaže uklanjanju organizma.

 

Želučano-crijevni sistem ima niz djelotvornih zapreka uključujući kiselinu u želucu i antibakterijsku aktivnost enzima gušterače, žuči i crijevnih sokova. Stezanja crijeva (peristaltika) i normalno odbacivanje stanica koje oblažu crijeva pomaže uklanjanju štetnih mikroorganizama.

 

Spolno-mokraćni (urogenitalni) sistem muškarca je zaštićen duljinom uretre (oko 20 cm). Zbog tog zaštitnog mehanizma, bakterije rijetko uđu u uretru muškarca (ukoliko se ne unesu nenamjerno hirurškim instrumentima). Žene su zaštićene kiselim okruženjem vagine. Učinak mlaza pri ispražnjavanju mokraćnog mjehura je drugi obrambeni mehanizam u oba spola.

 

Ljudi sa oštećenim mehanizmima odbrane osjetljiviji su na neke zarazne bolesti, npr. oni čiji želudac ne luči kiselinu posebno su osjetljivi na tuberkulozu i infekciju salmonelama.

 

Ravnoteža između različitih vrsta organizama u crijevnoj domaćoj flori je također važna za održavanje tjelesnih odbrana. Katkada neki antibiotik koji se uzme zbog infekcije drugdje u tijelu može poremetiti ravnotežu između domaće flore omogućujući da se broj organizama koji uzrokuju bolest poveća.

 

Nespecifični mehanizmi odbrane

Svaka ozljeda uključujući navalu bakterija uzrokuje upalu. Upala djelomično služi da usmjeri određene odbrambene mehanizme na mjesto ozljede ili infekcije. Prilikom upale snadbjevanje krvlju se povećava, a bijele krvne stanice mogu lakše izići iz krvnih žila u upaljeno područje. Povećava se i broj bijelih krvnih stanica u krvnoj struji, koštana srž otpušta veliki broj bijelih krvnih stanica iz skladišta, a zatim se počinju stvarati nove.

 

Prvi tip bijelih krvnih stanica na sceni su neutrofili koji počnu proždirati štetne organizme koji navaljuju i nastoje zadržati infekciju na malom prostoru. Ako se infekcija nastavlja, monociti, drugi tip bijelih krvnih stanica sa još većom sposobnošću da proguta organizme pristiže u povećanim količinama. Međutim, te nespecifične mehanizme odbrane mogu nadvladati veliki broj organizama ili drugi činioci koji smanjuju tjelesne odbrambene snage, kao što su zagađivači zraka (uključujući duhanski dim).

 

Groznica

Groznica, povišena temperatura iznad 37° C (mjereno termometrom u ustima) zapravo je zaštitni odgovor na infekciju i ozljedu. Povišena temperatura pojačava odbrambene mehanizme tijela, dok kod osobe izaziva manju nelagodu.

 

Normalno se tjelesna temperatura svakoga dana povisuje i snizuje. Najniža je oko 6 sati, a najviša oko 16-18 sati. Premda se obično kaže da je normalna tjelesna temperatura 36,5° C, najviša vrijednost normale u 6 sati ujutro je 36,8° C, a najviša vrijednost normale u 16 sati je 37,3° C.

 

Dio mozga koji se zove hipotalamus upravlja tjelesnom temperaturom pa groznica nastaje iz konkretnog podešavanja hipotalamusnog termostata. Tijelo povisuje svoju temperaturu na novu višu razinu termostata pokrećući (skrećući) krv iz površine kože u unutrašnjost tijela i na taj način smanjuje gubitak topline. Može doći do drhtanja da bi se povećala proizvodnja topline mišićnim stezanjem. Nastojanje tijela da zadrži (očuva) i proizvede toplinu nastavlja se sve dok krv ne stigne do hipotalamusa pri novoj višoj temperaturi. Tada se ta temperatura zadrži na normalan način. Kasnije kada se termostat podesi na svoju normalnu razinu, tijelo ukloni prekomjernu toplinu znojenjem i skretanjem krvi u kožu. Posljedica sniženja temperature može biti tresavica.

 

Groznica se može javljati prema određenom obrascu, temperatura dostiže najvišu vrijednost svakoga dana i zatim se vraća na normalu. Isto tako, groznica može biti povratna (remitentna), tj. temperatura se mijenja ali se ne vraća na normalu. U nekih ljudi, npr. alkoholičara, starijih i vrlo mladih osoba, može se desiti pad temperature kao odgovor na tešku infekciju.

 

Tvari koje uzrokuju groznicu zovu se pirogeni. Pirogeni mogu doći izvan ili unutar tijela. Primjeri pirogena nastalih izvan tijela su mikroorganizmi i tvari koje oni proizvode, npr. toksini (otrovi). Pirogene stvorene unutar tijela obično proizvodi vrsta bijelih krvnih stanica koje se zovu monociti. Međutim, infekcija nije jedini uzrok groznice, groznica može nastati i zbog upale, raka ili neke alergijske reakcije.

 

Neki od uzroka groznice

•           Zarazne bolesti kao sto su bakterijske ili vi rusne infekcije

•           Rak

•           Alergijska reakcija

•           Hormonski poremećaji, kao što su feokromocitom ili hipertireoza

•           Autoimune bolesti kao što je reumatoidni artritis

•           Pretjerani napor, naročito pri vrućem vremenu

•           Prekomjerna izloženost suncu

•           Neki lijekovi kao što su anestetici, antipsihottci i antikoltnergici kao i prekomjerna doza acetilsalicilne kiseline (aspirin)

•           Oštećenje hipotatamusa (dio mozga koji ravna temperaturom) uslijed oštećenja mi ili tumora

 

Određivanje uzroka groznice

Obično groznica ima očit uzrok kao što je influenca ih upala pluća. Međutim, nekada je uzrok teško primjetljiv, kao što je infekcija unutrašnjosti srca (bakterijski endokarditis). Kada osoba ima groznicu od barem 38°C, a proširenim se ispitivanjem ne uspije otkriti uzrok, doktor to može nazvati groznicom nepoznatog uzroka. Mogući uzroci takve groznice uključuju svaki poremećaj koji povisuje tjelesnu temperaturu, ali uobičajeni uzroci u odraslih su zarazne bolesti, bolesti uzrokovane antitijelima protiv bolesnikovih vlastitih tkiva (autoimune bolesti), te neotkriveni rak (naročito leukemija ili umfom).

 

U cilju otkrivanja uzroka doktor treba da pita bolesnika o sadašnjim i prethodnim simptomima i bolestima, sadašnjem uzimanju lijekova, izloženosti zaraznim bolestima, nedavnom putovanju, itd. Oblik groznice obično ne pomaže u postavljanju dijagnoze. Međutim, postoje neke iznimke, npr. groznica koja se pojavljuje svaki drugi dan ili svaki treći dan tipična je za malariju.

 

Nedavno putovanje, naročito prekomorsko, ili izloženost nekim tvarima ili životinjama mogu biti putokazi prema uzroku. Jugozapad SAD izvor je kokcidioidomikoze, a dolina Ohia i rijeke Mississipi su izvori histoplazmoze. Osoba koja je pila zagađenu vodu (ili koja je koristila led od zagađene vode) može imati trbušni tifus. Neko ko radi na pakiranju mesa može imati brucelozu.

 

Nakon postavljanja takvih pitanja doktor pravi detaljan fizikalni pregled da bi pronašao izvor infekcije ili dokaz bolesti. Ovisno o težini groznice i stanju bolesnika, pretraga se može napraviti u liječničkoj ordinaciji ili u bolnici.

 

Pretrage krvi mogu se koristiti za otkrivanje antitijela protiv organizma, za rast organizma u kulturi i za određivanje broja bijelih krvnih stanica. Mogu se naći povišeni nivoi specifičnog antitijela što može pomoći u otkrivanju uzročnika. Povećani broj bijelih krvnih stanica obično ukazuje na zaraznu bolest. Diferencijalna krvna slika (omjer različitih tipova bijelih krvnih stanica) usmjerava na daljnje postupke, npr. povišenje neutrofila upućuje na akutnu bakterijsku infekciju. Povišenje eozinofila upućuje na zarazu parazitima, npr. trakavicom (pantljičarom) ili glistom.

 

Prilikom postavljanja dijagnoze mogu biti od pomoći UZ (ultrazvuk), CT i MRI. Scintigrafija označenim bijelim krvnim stanicama (leukocitima) može se upotrijebiti za otkrivanje područja infekcije ili upale. Za takvu pretragu osoba primi injekciju bijelih krvnih stanica koje sadrže radioaktivni biljeg. Kako bijele krvne stanice privlači područje infekcije i kako injicirane bijele krvne stanice imaju radioaktivni biljeg, scintigram može otkriti područje infekcije. Ako su rezultati pretrage negativni, doktoru može biti potreban uzorak za biopsiju jetre, koštane srži ili sa drugog sumnjivog mjesta. Uzorak se tada ispita pod mikroskopom.

 

Liječenje groznice

Zbog mogućih dobrih strana povišene temperature raspravlja se o tome treba li je liječiti rutinski. Međutim, dijete koje ima grčeve (konvulzije) koji su posljedica groznice (febrilne konvulzije) treba liječiti. Slično, odraslog sa srčanim ili plućnim problemom obično treba liječiti zbog toga što groznica može povećati potrebu za kisikom. Potrebe za kisikom se povećavaju 7% za svakih 1°C povišenja tjelesne temperature iznad 36,6° C. Groznica može uzrokovati i promjene moždane funkcije.

 

Lijekovi koji se koriste za snižavanje tjelesne temperature zovu se antipiretici. Najčešće korišćeni i djelotvorni antipiretici su paracetamol i nesteroidni antiinflamatorni (protivupalni) lijekovi kao što je acetilsalicilna kiselina (aspirin).

Acetilsalicilna kiselina (aspirin) se ne daje djeci i omladini između 13-19 godina za liječenje groznice, jer povećava opasnost od nastanka Reyeva sindroma, što može uzrokovati smrt.

 

Specifični mehanizmi odbrane

Jednom kada se zarazna bolest razvije, imunološki sistem djeluje punom snagom. Imunološki sistem proizvodi nekoliko tvari koje specifično napadaju uzročnika u organizmu, npr. antitijela napadaju organizme "agresore" i onemogućavaju njihovo djelovanje.

 

 

Antitijela mogu izravno ubijati mikroorganizme ili mogu olakšati bijelim krvnim stanicama da ih pronađu i unište. Imunološki sistem također može slati stanice poznate kao T stanice ubojice (još jedan tip bijelih krvnih stanica) da specifično napadnu agresorski organizam.

 

Antiinfektivni (protivzarazni) lijekovi kao što su antibiotici, sredstva protiv gljivica (antimikotici) ili protiv virusa (antivirotici) mogu poduprijeti tjelesnu prirodnu odbranu. Međutim, ti lijekovi često nisu djelotvorni ako je imunološki sistem teško oštećen.

 

Select Language

Pretraga

Statistika

Posjete Sadržajima : 22880484
Trenutno aktivnih Gostiju: 25 
Home Medicina od A do Ž Infektivne i parazitarne bolesti ZARAZNE BOLESTI