Vaš Doktor

• Uvod • Dijagnoza • Prognoza

Uvod

Menijerova bolest je obolenje unutrašnjeg uha koje se karakteriše napadima vrtoglavice, zujanjem u ušima i progresivnom nagluhošću perceptivnog tipa. Obolenje može katkad i samo, bez ikakve terapije, da prestane, ali promjene na sluhu su ireverzibilne.

Uzrok obolenja sa sigurnošću se ne zna, ali je utvrđeno da se radi o povećanom pritisku labirintnih  tečnosti.

P. Meniere (1861) prvi je opisao kliničku sliku ove bolesti, pa otuda i njen naziv. Znatno kasnije, kad je bolje proučen patološko--anatomski supstrat obolenja, za njen naziv predlagano je Claudicatio intermittens auris internae i Ottitis interna vasomotoria.

Dijagnoza

Anamneza

Karakteristični anamnestički podaci su: iznenadno i većinom bez predznaka subjektivno osjećanje vrtoglavice, šum, punoća i zuja­nje uha. Bolesnik osjeća muku, znoji se, može da povraća, gubi ravno­težu zbog čega često i pada. Sve se ovo odigrava pri čistoj svijesti.

Sluh svakim napadom sve više slabi. Razvija se progresivna perceptivna nagluhost i to u početku bolesti većinom jednostarno.

Klinička slika

Otoskopski nalaz je potpuno normalan. Svi detalji se jasno ras­poznaju.

Funkcionalno   ispitivanje

Kako se bolest odigrava u unutrašnjem uhu, potrebno je izvr­šiti funkcionalno ispitivanje unutrašnjeg uha i to ispitati: organ sluha i organ ravnoteže.

Ispitivanjem sluha u samom početku bolesti može da se konstatuje osciliranje, tj. sluh se poslije napada vraća na normalu. Katkad u samom početku, dok živac još nije oštećen, može se konstatovati laka konduktivna nagluhost. Vrlo brzo javlja se perceptivna progrijeđijentna nagluhost: Veber lateralizuje na zdravu stranu, Rine je pozitivan, a Švaban  je   skraćen.

Audiometrijskim ispitivanjem konstatujemo nedostatak koštane rezerve, gubitak sluha je gotovo jednak na svim frekvencijama.

Da bi se utvrdilo da je oštećenje u labirintu (što je diferenci­jalno dijagnostički jako važno prema centralnim oštećenjima) moguće je supraliminarnim testovima (Fowler, Luscher, Langenbeck) ustano­viti rekrutman, što dokazuje leziju u labirintu. Ovi testovi se vrše po­moću   audiometra.

Ispitivanjem spontanih znakova nadražaja ili ispada vestibularnog aparata konstatujemo: horizontalno rotatorni nistagmus, otklon ruku, skretanje pri hodu zatvorenim očima, Romberg pozitivan u prav­cu polagane komponente zavisno od položaja glave.

Ispitivanjem nadražljivosti vestibularnog aparata kaloričnim testovima ustanovljava se i pareza ili paraliza polukružnih kanala, a u samom početku napada i hiperrefleksija.

U samom početku obolenja, između napada, reakcije vestibu­larnog aparata su normalne, ali uskoro dolazi do oštećenja.

Kako vrtoglavice mogu da nastanu uslijed različitih uzroka, pot­rebno je ispitati: kardiovaskularni sistem, endokrini sistem, digestivni aparat. Naročitu pažnju treba obratiti CNS-u i tu je potrebna detaljna neurološka i radiološka pretraga. U svakom slučaju treba napraviti snimak obje piramide po Stenversu, kako se ne bi potkrao tumor pontocerebelarnog   ugla.

Detaljnija audiološka i elektronistagmografska ispitivanja su potrebna kako bi se isključile labirintopatije druge etiologije, kao, npr. toksične labirintopatije, krvarenja u labirintu, itd.

Dijagnoza se postavlja u ORL odjeljenjima gdje postoji oprema za audiološka i kalorična ispitivanja labirinta. S obzi­rom na često tešku dijagnozu (jer mnoga obolenja i u labirintu i van njega dolaze u obzir) potrebno je ispitivanje svakog nejasnog slučaja na ORL klinikama, gdje, pored ostalog, postoje uređaji za elektronistagmografska ispitivanja.

Minimum za dijagnozu

Prognoza

Obolenje je progresivno i ukoliko se ne liječi može da ima dvo­jaki tok. U težim slučajevima (mogu da budu zahvaćena oba uha) simp­tomi vrtoglavice se smiruju onda kada bude ugašen labirint i dođe do totalne gluhoće. U lakšim slučajevima, bolest može i spontano da prestane. Vrtoglavice nestaju, sluh ostaje na nivou oštećenja. Sluh se ne popravlja. Može doći u svakom momentu i do recidiva, a intervali mirne faze mogu godinama da traju.

Postoji mogućnost konzervativnog i hirurškog liječenja. Postoje mnoge konzervativne metode liječenja, ali one nemaju uvijek i sigur­nog uspjeha. Hirurške metode su poslijednjih godina usavršene.