Vaš Doktor

CYSTITIS

• Uvod • Dijagnoza • Prognoza

Uvod

Cistitisi su upalni procesi mokraćnog mjehura, najčešće bakterijskog, ali i toksično hemijskog ili traumatskog porijekla.

Vrste obolenja

Prema kliničkom toku
•           akutni,
•           subakutni i
•           hronični.
Prema topografskom aspektu
•           lokalni, direktno širenje od uretre ili uretera,
•           generalizovani,
•           površni (kataralni, superficijelni),
•           duboki (intersticijelni ili panmuralni).
Prema etiologiji
•           Uzročne klice mogu biti zarazne: Bacilli Coli, Staphylococcus, Streptococcus, Neiiseria, Pyocyaneus, Salmonella, Klebsiella Pneumoniae, Aerobacter Eaerogenes, i dr.
Patogenetski aspekt
•           Cistitis nastao iz infektivnog žarišta iz bubrega, descendentna infekcija.
•           Ascendentna iz uretre, sjemenih kesica, iz periverzikalnog tkiva, ili iz intestinalnog trakta.
•           Infekcija uneta spolja.
•           Limfogena infekcija.

Patološko-klinički aspekt

•           Kataralni cistitis, laka površna kongestija sa edemom, obično su cirkumskriptni, i takvi ostanu ukoliko nema retencije ili neke komplikacije. Česta je lokalizacija na trigonumu, u predjelu sfinktera i zadnjeg dijela uretre. Zapaljenje može biti blago pa je piurija beznačajna Postoji bacilurija. Cistoskopski kongestija. Descendentne infekcije su lokalizovane oko ušća uretera na bazu trigonuma.

Rijeđe postoje bulozni edemi slični cistama, sa bazama crvene boje, i sa blijedim vrhom.

Male ciste nastale odvajanjem epitela zbog seroznog izliva.

Mali žuto-bijeli noduli, slični tuberkulima, ustvari apscesi u mukozi i submukozi.

Ekimoze nastale krvarenjima u sluzokoži.

Venske tromboze i erozije epitela koje stvaraju ulceracije.

Ulceracije: Obično su površne. Može se inficirati mišićni sloj, sa eksudacijom i čelijskom infiltracijom, sa zadebljanjem zida bešike i sekundarnim smanjenjem njenog kapaciteta. Organizovanjem ovih izljeva stvara se ožiljno tkivo - hronični intersticijelni cistitis. Koagulacionom nekrozom nastaje membranozni, pseudodifterični cistitis.

Hronični cistitis može biti sa površinskim i dubinskim lezijama.

Površinsko zapaljenje odlikuje se kongestijom, edemom, plitkim erozijama i cistama, bez ili sa malo ožiljnog tkiva. Nastaje poslije neke hronične bubrežne ili genitalne infekcije ili kalkuloze.

Solitarni ulkusi su rijetki. Obično su tuberkuloznog ili neoplastič-nog porekla.

Multiple ulceracije su češće. Zahvataju mukozu i submukozu, a pokrivene su granulacionim tkivom, ili sa polipima.

Lokalizovani cistitisi sa jačim stvaranjem ožiljnog tkiva, nalaze se u predjelu trigonuma, na vratu bešike. Postoje izvjesni oblici koji predstavljaju patološke i kliničke individualnosti kao: trigonitis, leukoplakija, lokalizovani intersticijelni cistitis.

Dijagnoza

Anamneza
Često mokrenje, tenezmi, dizurije, piurija, hematurija, terminalna hematurija. Rijetko visoka temperatura, supurativni procesi.
Klinika
Cistitis je rijetko primarna upalna lezija. Primarna lezija je na gornjem ili donjem dijelu urinarnog trakta, ili su lezije na okolnim organima ili postoje udaljena žarišta infekcije.

Znaci cistitisa: bol, često mokrenje, urgentna potreba za mokrenjem i piurija. Ovi znaci su često udruženi sa pečenjem kanala pri mokrenju i često sa hematurijom.

Bol je periodična ili stalna, tupa ili vrlo jaka. Pri palpaciji javlja se bol iznad simfize ili pri rektalnom tušeu. Lokalizovan iznad stidne kosti ili se pruža duž uretre.

Učestalo mokrenje: početak je neprimjetan, a poslije se brzo pogoršava, tako da najzad postoji stalno osećaj potrebe za mokrenjem.

Nikturija se javlja često.

Piurija je najkonstantniji znak. Nije uvijek u skladu sa težinom i obimom infekcije. Karakteristično je da je stalna i ne mijenja se iz dana u dan, kao što je to u piurijama bubrežnog porekla.

Hematurija: mikrohematurija je skoro redovna dok mikroskopska hematurija se rijetko viđa u nekomplikovanim akutnim slučajevima.

Cistoskopija
Intolerancija bešike, ograničena mogućnost rastezanja bešike (bol inflamiranog tkiva pri rastezanju zida, ožiljne promjene zida bešike, jaka razdražljivost bešike zbog intersticijelnog zapaljenja); smanjen kapacitet bešike; nemoguća cistoskopija zbog suženja uretre.

Akutni cistitis: kongestija, deskvaminacija epitela, venska staza, krvarenja u submukozi, u mukozi; neki dijelovi više zahvaćeni, neki su pošteđeni. Sluzokoža je otečena, granularnog izgleda, rigidnija, mjestimice pokazuje bulozni edem. Rijetko, sluzokoža sadrži mnogo sitnih apscesa, žućkaste boje, lako uzdignutih iznad površine sluzokože.

Hroničan cistitis: pored gore opisanih promjena vidi se ožiljno tkivo i regenerisan epitel. Bulozni edem je češći nego u akutnim slučajevima. Lezije nastale zbog dugotrajnog zapaljenja ili nadražaja - pseudoleukoplakija (trigonitis pseudomembranoza, trigonitis alba). Ima oblik lako uzdignutih, nepravilnih, crvenkastih mrklja, lokalizovanih naročito na trigonumu, oko uretera rijeđe. Češće se viđa u žena srednjih godina. U vezi je sa nadražajem bešike zbog cervicitisa, vaginitisa, a često je zbog involucije uterusa i promjena u cirkulaciji.

Lezije lokalizovane na vratu bešike najviše daju smetnje na koje se bolesnici žale.

Leukoplakija (leukokeratoza) se odlikuje sivo bijelim, šarenim, avaskularnim, nepravilnim, lako uzdignutim, naboranim pločama, opkoljenim više krvnom inflamatornom sluzokožom (u pseudoleukoplakiji sluzokoža trigonuma je blijeda, sočna i glatka).

Cistitis sa inkrustacijama: nastaje taloženjem amonijum i magnezijum fosfata, stvorenih bakterijskim razlaganjem uree. Mokraća je alkalna, ima karakterističan miris.

Sluzokoža bešike je inflamirana, a inkrustacije postoje u trigonumu, u predjelu ušća uretera i oko otvora uretre. Sluzokoža je pokrivena bijelim adherentnim pločama, razne veličine i oblika, razdvojene krpicama sivo bijele, krvlju obojene nekrotične membrane i eksudatom od sluzi, gnoja, krvi i kristala.

Laboratorij
U sedimentu mokraće može biti mnogo epitelijalnih ćelija, leukocita, eritrocita, amorfnih soli.
Bakteriološki se najčešće nađu Escherichia coli, stafilokoke i streptokoke.

Redoslijed znakova, simptoma, i parametara po značajnosti za dijagnozu

•           Anamneza: dizurične smetnje, bolovi, piurija.

•           Klinički nalaz: bol iznad simfize, pri palpaciji. Bol pri rektalnom tušeu.

•           Bakteriološki: dokaz bakteriurije. Cistoskopski nalaz.

Funkcionalne karakteristike
Cistitis, ukoliko nije sekundarna pojava, zbog bubrežnog obolenja, nije praćen oštećenjem funkcije izlučivanja azotnih spojeva.

Prognoza

Cistitisi se najčešće dobro liječe. Mnogi recidivišu. Najčešća komplikacija je ascendentni ureteropijelitis, koji se obično završe sa bubrežnom insuficijencijom, teška komplikacija je  akutni   pericistitis.

Prognoza je ozbiljna u slučajevima cistitisa koji su doveli do smanjenog kapaciteta mjehura.

Pericistitisi edematozni, cirkumskriptni supurativan, difuzni supurativan, apscedirajući, fibrolipomatozan, nastaje u vezi sa obolenjem mokraćnom mjehura ili je prenijet iz okoline ili u vezi sa tuberkuloznim obolenjem mokraćnog mjehura, ili tumorima mokraćnog mjehura. Predstavlja tešku komplikaciju.

Gangrenozni cistitis je obično u slučajevima sa smrtnim ishodom.

Na leukoplakiju liječenje ima malo uticaja.

Cistitisi sa inkrustacijama su neizliječivi; jedino se može postići poboljšanje subjektivnih tegoba.

Iritabilna mokraćna bešika (uzrok su razni hronični cistitisi najčešće oko trogonuma, sfinktera, oko ušća uretre je najčešće otporna na liječenje i trajno izliječenje je izuzetno.

Bolest izuzetno ima uticaja na cijeli organizam.

 

CYSTITIS

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

Uvod
Infekcije mokraćnog mjehura su česte u žena, osobito tokom reproduktivnih godina. Neke žene opetovano razvijaju upale mokraćnog mjehura.

Bakterije iz vagine mogu putevati u uretru (mokraćnu cijev) i u mjehur. Žene često dobivaju upalu mjehura nakon spolnih odnosa, vjerojatno stoga, što je tokom odnosa ozlijeđena mokraćna cijev. Ponavljane infekcije mjehura u žena rijetko su uzrokovane abnormalnom povezanošću između mjehura i vagine (vezikovaginalnom fistulom) koja može uzrokovati samo te simptome, bez ikojih drugih.

Infekcije mokraćnog mjehura u muškaraca su rjeđe i obično započinju sa infekcijom uretre (mokraćne cijevi) koja se širi u prostatu a zatim u mjehur. S druge strane, infekciju mokraćnog mjehura može izazvati i uvođenje katetera ili drugog instrumenta tokom hirurškog zahvata. Najčešći uzrok ponavljanih infekcija mokraćnog mjehura u muškaraca je trajna bakterijska infekcija prostate. Premda antibiotici brzo uništavaju bakterije u mokraći koja se nalazi u mjehuru, većina tih lijekova ne može prodrijeti dobro u unutrašnjost prostate te savladati infekciju na tom mjestu. Posljedica je toga da nakon prestanka antibiotskog liječenja, bakterije koje zaostaju u prostati ponovno inficiraju mokraćni mjehur.

Rijetko se razvija nenormalna povezanost između crijeva i mokraćnog mjehura (vezikoenterična fistula), koja omogućuje bakterijama koje stvaraju plin, ulazak u mokraćni mjehur. Ovakve infekcije mogu stvoriti mjehuriće zraka u mokraći (pneumaturija).

Simptomi
Infekcije mokraćnog mjehura obično izazivaju čestu, neodoljivu potrebu za mokrenjem i pečenje ili bol tokom mokrenja. Bol se obično osjeća iznad stidne kosti i često također u krstima (slabinama). Još jedan simptom je često mokrenje tokom noći. Urin je često zamućen i sadrži vidljivu krv u oko 30% ljudi. Ponekad, simptomi nestaju bez liječenja. Ponekad, infekcija mokraćnog mjehura ne izaziva simptome pa se otkrije slučajno prilikom pregleda urina (sedimenta) iz nekog drugog razloga. Infekcije mokraćnog mjehura bez simptoma su osobito česte u starijih ljudi, u kojih se kao ishod može razviti i inkontinencija (nemogućnost zadržavanja) urina.

Osoba čija nervna podraženost mjehura nije odgovarajuća (neurogeni mjehur) ili osoba koja ima trajni kateter u mokraćnom mjehuru može imati infekciju mokraćnog mjehura bez simptoma sve dok se ne razvije infekcija bubrega ili groznica neobjašnjenog uzroka.

Dijagnoza
Doktor može dijagnosticirati infekciju mokraćnog mjehura na osnovu njezinih tipičnih simptoma. Za analizu urina se uzima srednji mlaz, kako urin ne bi bio onečišćen bakterijama iz vagine ili sa vrška penisa. Osoba mokri u sanitarni čvor, zatim prestane, te nastavi mokriti u sterilnu posudicu. Urin se pregledava mikroskopom kako bi se vidjelo sadrži li crvene ili bijele krvne stanice ili druge tvari. Bakterije se prebrojavaju a uzorak se uzgaja kako bi se utvrdila vrsta bakterije. Ako osoba ima infekciju, obično je jedna vrsta bakterija prisutna u vrlo velikom broju.

U muškaraca, srednji mlaz urina obično je dovoljan za postavljanje dijagnoze. U žena su ovi uzorci ponekad onečišćeni bakterijama iz vagine. Kako bi se izbjeglo onečišćenje urina, doktor često mora uzeti uzorak urina neposredno iz mokraćnog mjehura, pomoć katetera.

Vrlo je važno pronaći uzrok infekcija koje se često ponavljaju. Doktori mogu učiniti i rtg pretrage sa primjenom kontrasta pri čemu se kontrastno sredstvo ubrizga bolesniku u venu, a zatim rtg prati njegovo izlučivanje u mokraću putem bubrega. Rtg slike daju uvid u bubrege, uretere i mokraćni mjehur. Cistouretrografija, kod koje se kontrasno sredstvo uvodi u mokraćni mjehur te se rtg snima njen izlazak, je dobar način pronalaženja mogućeg vraćanja urina iz mjehura u uretere, osobito u djece a može otkriti i svako suženje mokraćne cijevi.

Retrogradni urogram, kod kojeg se kontrastno sredstvo uvodi ravno u mokraćnu cijev, koristan je za pronalaženje suženja, izbočenja ili nenormalnih povezanosti (fistula) uretre (mokraćne cijevi) i kod žena i kod muškaraca. Gledanje neposredno u mjehur uz pomoć instrumenta (cistoskopija) može pomoći pri postavljanju dijagnoze u slučajevima kada se infekcija mjehura ne popravlja unatoč liječenju.

Liječenje
Liječenje obično nije potrebno kod starijih osoba i infekcija bez simptoma.

Prvi postupak je pijenje dosta tekućine, što često dovodi do izlječenja blage infekcije mokraćnog mjehura. Ispiranje urina izbacuje mnoge bakterije iz tijela, tjelesne prirodne odbrambene snage odstranjuju preostale uzročnike infekcije.

Prije propisivanja antibiotika, doktor treba da utvrdi ima li osoba kakvo stanje koje bi još više moglo pogoršati infekciju mokraćnog mjehura, kao što je poremećaj građe ili nervne opskrbe, šećerna bolest ili oslabljen imunološki sistem koji smanjuje sposobnost osobe da se bori sa infekcijom. Takva stanja mogu se agresivnije liječiti, naročito zbog toga što će se infekcija vjerojatno vratiti čim osoba prestane uzimati antibiotike.

Uzimanje antibiotika na usta tokom 3 dana ili čak pojedinačna doza obično su djelotvorni ako infekcija nije dovela do komplikacija. U slučaju tvrdokornije infekcije, antibiotici se obično uzimaju 7-10 dana.

Male doze antibiotika mogu se uzimati neprekidno u cilju sprječavanja (prevencije, profilakse) infekcije u ljudi koji imaju više od dvije infekcije mokraćnog mjehura godišnje. Godišnja cijena takve terapije iznosi samo jednu četvrtinu cijene liječenja tri ili četiri infekcije na godinu. Zbog tih razloga antibiotici se mogu uzimati svakodnevno, tri puta sedmično, ili neposredno nakon spolnog odnosa.

Za ublažavanje simptoma koriste se različiti lijekovi, osobito kod čestih i jakih poriva na mokrenje te bolnog mokrenja. Određeni lijekovi, poput atropina, mogu opustiti spazme (stiskanje) mišića. Drugi lijekovi, poput fenazopiridina, smanjuju bol i smiruju upalu u tkivima. Često se simptomi mogu ublažiti ako se urin učini alkalnijim (lužnatijim), što se radi pijenjem sode bikarbone otopljene u vodi.

Hirurški zahvat može biti potreban radi otklanjanja fizičke zapreke toku urina (opstruktivne uropatije) ili za ispravljanje poremećaja građe, koji povećavaju vjerovatnost infekcije, kao što je "spuštanje" maternice ili mokraćnog mjehura. Ispuštanje urina iz začepljenog područja kroz kateter pomaže pri kontroli infekcije. Obično se prije hirurškog zahvata daje antibiotik kako bi se smanjila opasnost od proširenja infekcije po cijelom tijelu.

 

DECUBITUS

Dekubitus (rane zbog pritiska, kožni ulkusi) je oštećenje kože koje nastaje zbog nedostatka krvnog protoka i zbog nadražaja kože iznad kosti gdje je koža bila duže vrijeme pod pritiskom kreveta, invalidskih kolica, sedrenog zavoja, udlage ili drugih tvrdih predmeta.

 

Uzroci dekubitusa

Koža ima bogatu opskrbu krvlju koja dostavlja kisik svim njenim slojevima. Ako se ta opskrba krvlju prekine dulje od 2-3 sata, koža će odumriieti, počevši sa vanjskim slojem (epidermis). Česti uzrok smanjenog krvnog proptoka u koži je pritisak. Normalni pokret tijela skreće pritisak tako da se opskrba krvlju ne zaustavlja duže vrijeme. Sloj masti ispod kože, naročito iznad koštanih izdanaka, kao podloga za kožu sprječava pritisak na krvne žile.

 

Ljudi koji se ne mogu pokretati rizična su skupina za dobivanje dekubitusa. U tu skupinu spadaju ljudi koji su paralizirani, vrlo slabi ili sputani. U opasnosti su i ljudi koji ne mogu osjetiti nelagodu ili bol, signale koji ljude normalno motiviraju da se pokreću. Oštećenje nerva, zbog ozljede, moždanog udara, šećerne bolesti ili drugih uzroka, smanjuje sposobnost osjećanja boli. I koma može smanjiti sposobnost osjećanja boli. Slabo ishranjeni ljudi nemaju zaštitni sloj masti pa njihova koža dobro ne sraštava, jer joj nedostaju bitne prehrambene tvari. Ti ljudi također imaju povećani rizik od razvoja dekubitusa.

 

Kada pritisak tijela prekine krvni tok, područje kože koje ostane bez kisika najprije postaje crveno i upaljeno, a zatim ranjavo. Čak kada se krvni protok samo djelomično prekine, rane mogu uzročiti trenje i druge vrste oštećenja vanjskog sloja kože. Neprikladna odjeća, naborana posteljina ili cipele koje se trljaju o kožu mogu doprinijeti ozljedi kože. Produljena izloženost vlazi, često znojenje, mokraća, feces, mogu oštetiti površinu kože olakšavajući nastanak dekubitusa.

 

Simptomi dekubitusa

U većine ljudi dekubitusi uzrokuju određeni stepen boli, svrbež, kod ljudi sa otupjelim osjetima, čak i duboke rane mogu biti bezbolne.

 

Dekubitusi se kategoriziraju prema stadijima. U stadiju 1. još nije došlo do stvaranja rane, nepokidana koža je tek crvena. U stadiju 2. koža je crvena i otečena, često sa mjehurima, a najviši slojevi počinju odumirati. U stadiju 3. rane su prekinule kožu izlažući dublje slojeve kože. U stadiju 4. rane se proširuju duboko kroz kožu i masnu tkivo u mišiće. U stadiju 5. razoren je i sam mišić. U stadiju 6. najdubljem stadiju dekubitusa, ogoljena je kost, oštećena i katkada inficirana.

 

Kada je koža prekinuta, problem postaje infekcija. Infekcija onemogućuje zarastanje plitkih rana, a infekcija dubljih rana može ugrožavati život.

 

Prevencija dekubitusa

Nastali dekubitusi su bolni te ugrožavaju život. Mora se produžiti boravak u bolnicama i domovima za njegu.

 

Sprječavanje bolesti je prioritetno, a duboki dekubitusi gotovo se uvijek mogu spriječiti intenzivnom sestrinskom njegom. Uz njegu medicinskih sestara i članova obitelji sprječava se nastanak rana. Temeljitim svakodnevnim pregledavanjem kože osobe vezane uz krevet može se otkriti rano crvenilo. Svaki znak crvenila je signal da je potrebno hitno djelovanje kako bi se spriječilo otvaranje rane na koži.

 

Koštana izbočenja mogu se zaštititi mekanim materijalima kao što je pamuk ili pahuljasta vuna. Kreveti, stolice i invalidska kolica treba tapecirati da se smanji pritisak. Ljudima koji se ne mogu sami pokretati treba često mijenjati položaj, uobičajena je preporuka da ih se preokrene svakih 2 sata a kožu održava čistom i suhom. Osobe vezane za krevet dugo vremena mogu koristiti posebne madrace (madraci napunjeni vodom ili zrakom).

 

Ljudima koji već imaju dekubituse na nekoliko mjesta po tijelu, madraci ispunjeni zrakom ili madraci u obliku jajolikih košara ispunjeni spužvastom gumom mogu preusmjeriti pritisak i pružiti dodatno olakšanje. Bolesnicima sa dubokim dekubitusima može biti potreban zračni rotirajući madrac.

 

Liječenje dekubitusa

Liječenje dekubitusa je mnogo teže nego sprječavanje. Na sreću, u ranim stadijima dekubitusi se obično izliječe sami od sebe kad se ukloni pritisak. Izlječenie se može ubrzati ako se poboljša opće zdravlje uzimanjem bjelančevina i kalorijskih dodataka.

 

Kada se na koži otvori rana, pokrivanje gazom može pomoći u zarastanju. Najčešće se koristi gaza obložena teflonom ili gaza natopljena vazelinom jer se ne lijepi na ranu koja zarašćuje. Za duboke rane, od pomoći mogu biti posebni zavoji koji sadrže materijal poput želatine.

 

Ako su rane inficirane ili se iz njih cijedi tekućina odumrlo i zaraženo tkivo može se ukloniti ispiranjem, nježnim pranjem sapunom ili upotrebom dezinficijensa kao što je povidon-jod. Međutim, pregrubo čišćenje usporava izlječenje. Katkada doktor treba ukloniti (obrezati) skalpelom odumrlo tkivo.

Umjesto toga mogu se koristiti hemijska sredstva, ali ona su općenito manje temeljita od skalpela.

 

Duboke dekubituse teško je liječiti. U nekim slučajevima nužno je presađivanje zdrave kože na oštećeno područje. Nažalost, ta vrsta hirurškog zahvata nije uvijek moguća, naročito kod slabašnih starijih ljudi koji su pothranjeni. Često se, kada se infekcija razvije duboko unutar rane, daju antibiotici. Kada se inficiraju kosti ispod rane, infekciju kostiju (osteomijelitis) naročito je teško izliječiti; infekcija se može širiti krvnom strujom pa je nužno višesedmično antibiotsko liječenje.

 

DEFORMACIJE NOSA

• Uvod • Dijagnoza • Prognoza

Uvod

Deformacije nosa mogu da zahvataju koštane i hrskavičave struk­ture, tako da dovodu do manjih ili većih estetskih nedostataka spoljnjeg nosa. Deformacije nosa mogu da se odnose samo na nosne šup­ljine, a da spolja na nosu nema nikakvih promjena. Često deformacije spoljne i deformacije u nosnim šupljinama idu u kombinaciji.

Deformacije spoljnjeg nosa

mogu biti: macrorhinia, microrhinia, rhinolordosis, rhinokyphosis, rhinoscoliosis, collapsus apicis nasi, rhinophima. Sve ove deformacije dovode do manjih ili većih unakaženja.

Ukoliko je estetski izgled toliko narušene da bolesniku čini smetnje u njegovom zanimanju (glumci, TV spikeri, itd.), ove deforma­cije mogu se operativnim putem tako popraviti da radnik može da obavlja svoju dužnost bez teškoća.

Deformacije nosnih šupljina

mogu biti: sinehie i atrezije, deformacija i devijacije nosne pregrade, atrezije hoana, itd.

Funkcija nosa može ovim vrlo ozbiljno biti poremećena. Može doći do otežanog ili potpuno onemogućenog disanja na nos. Disanje na usta u ovakvim slučajevima je nefiziološiko i ono može dovesti kod bolesnika do mnogih komplikacija.

Dijagnoza

Anamneza

Bolesnik se žali na otežano disanje na nos. Ove tegobe mogu da potiču od rođenja, od rane mladosti ili da su kasnije stečene.

Zavisno od stepena začepljenosti nosa, dužine trajanja ove ano­malije, bolesnici mogu da imaju i slijedeće tegobe: česte kijavice, gla­vobolje, česta upale ždrijela, larinksa, dušnika i bronha. Neki bo­lesnici se žale na recidivirajuće bronhopneumonije.

Ako teško dišu na nos bolesnici koji rade u jako zaprašenim prostorijama i u lošim mikroklimatskim uslovima, imaju naročito jako izražene tegobe. Teški fizički radnici žale se da im otežano i onemogu­ćeno disanje na nos pričinjava teškoće u radu. Nekada se i intelektualni radnici žale na teškoće u radu zbog začepljenosti nosa.

Klinička slika

Lokalnim ORL pregledom u nosu mogu da se ot­kriju uzroci opstrukcije. Najčešće pregledom nalazimo iskrivljenu ili deformisanu nosnu pregradu, srasline između zidova nosnih šupljina, potpune atrezije nosnih hodnika i atrezije hoana.

Dijagoza se postavlja u ORL ambulantama.

Minimum za dijagnozu

  • anamneza i
  • lokalni ORL pregled.

Prognoza

Ako se bolesnik ne operiše mogu da nastanu mnoge kompli­kacije otežanog ili onemogućenog disanja na nos i to: upale paranazalnih šupljina, hronična upala ždrijela i krajnika, hronična upala grla, dušnika i bronha, recidivirajuće bronhopneumonije, itd.

Ako se bolesnik operiše tegobe potpuno iščezavaju. Istina je da kod odraslih ljudi koji godinama ne dišu na nos nego na usta, poslije operacije treba da prođe izvjesno vrijeme dok se ponovo naviknu da dišu na nos, zbog tog jer su se refleksni mehanizmi razvili pogrešnim putem.

 

DEGENERATIVNA OBOLENJA PERIFERNIH ZGLOBOVA - ARTROZE (Osteoartroze, Arthrosis deformans, Hypertrophic arthritis)

• Uvod • Etiologija • Patohistologija • Patoanatomija • Dijagnoza

Uvod
Osteoartroze su hronična, progredirajuća, degenerativna, deformirajuća obolenja zglobova, čiji je glavni patohistološki i patoanatomski supstrat: degenerativne promjene na zglobnim hrskavicama, a kasnije i na subhondralnom dijelu zglobnih površina, sa sekundarnim stvaranjem osteofita na rubovima zglobnih površina, sa sekundarnim stvaranjem na rubovima zglobne šupljine, što može dovesti do deformacije zgloba, njegove disfunkcije i do bolova. Obolenje se javlja kod žena i muškaraca od četrdesete godine i nadalje a nekad i ranije.

Etiologija
Etiološki i patogenetski faktori su zajednički za sva degenerativna obolenja perifernih zglobova. Mada je etiologija osteoartroza nejasna, treba napomenuti neke činioce koji utiču na pojavu degenerativnih obolenja zglobova.

•           Među prvim i najvažnijim uzrocima je starenje cijelog organizma. Kako su hrskavice braditrofna tkiva, one prve i podležu ovom procesu starenja i degeneracije.

•           Drugi važan faktor su endokrini poremećaji. Muški i ženski spolni hormoni u korelaciji sa hormonima hipofize utiču na metabolizam bjelančevina, odnosno na njihovo ugrađivanje u koštanu materiju i hrskavicu. Insuficijencija seksualnih hormona dovodi do preovlađivanja uticaja katabolnih hormona, do katabolizma bjelančevina uopšte pa i katabolizma bjelančevina u kostima i hrskavicama, što ima za posljedicu degeneraciju hrskavice i osteoporozu kostiju.

Kako terapija seksualnim hormonima i anabolnim hormonima ne dovodi do izliječenja osteoartroza, znači da sami hormoni nisu jedini odgovorni za osteoartrotičke procese, kao i da hormonski uticaji u procesu starenja nisu do kraja sasvim razjašnjeni.

•           Treći važan faktor su mehanički uticaji. činjenica da se degenerativne promjene  češće  javljaju na zglobovima koji su izloženi većim statičkim i drugim opterećenjima je dokaz da mehanički faktori imaju nesumnjiv uticaj na pojavu artroza perifernih zglobova. Ipak to nisu odlučujući činioci, jer iako trauma i prekomjemo opterećenje dovode do degenerativnih promjena na zglobovima, koje su rtg manifestne, ne dolazi uvijek i do subjektivnih smetnji, tj. do bola, ograničene pokretljivosti i drugih kliničkih znakova.

Treba naglasiti da stalne mikrotraume pri radu, kao i nepravilan položaj tijela imaju veoma nepovoljan uticaj na zglob u smislu pojave degenerativnih promjena na njemu.

•           Četvrti važan faktor su infekcije na zglobovima. Zglob na kome se ranije odigrala neka infekcija, kasnije, češće pretrpi promjene u smislu artroze. Infekcije celog organizma nemaju uticaja na artrotični proces a fokaloze imaju značaja i ako njihovim otklanjanjem ne dolazi do izliječenja degeneracije zgloba, jer su tu i drugi faktori koji su doveli do artroze.

•           Peti važan faktor su klimatski uslovi. Hladna i vlažna klima sa nestabilnim atmosferskim pritiskom pojačava bolove u zglobovima, dok ih suha i topla klima sa stabilizovanim atmosferskim pritiskom smanjuje. Ovaj se uticaj ostvaruje preko vegetativnog nervnog sistema i zavisan je od barometarskog pritiska tj. od električne jonizovanosti vazduha, koji ima uticaja na senzitivne nerve i to tako što se pod uitcajem pozitivnih jona bolovi pojačavaju i obrnuto pod uticajem negativnim jona slabe.

•           Šesti, i vjerovatno najvažniji je: heriditet i konstitucija. Kliničko iskustvo pokazuje da heriditet igra veoma važnu ulogu u pojavi kako degenerativnih, tako i drugih reumatskih obolenja. Takođe se iz iskustva zna da osobe pikničkog tipa češće boluju od artroza nego osobe gracilne konstitucije.

I kao zaključak: može se reći da ne postoji jedan jedini faktor kao uzrok degenerativnih obolenja zglobova, ali da svi zajedno utiču na pojavu i razvoj degenerativnih obolenja. Treba naglasiti i to da neki od pomenutih faktora služe samo kao pokretači nečega što već postoji u konstituciji i hereditarnoj skonosti koja je dominantna po značaju za pojavu ovih obolenja.

Patohistologija
Zglobna hrskavica pripada braditrofnim tkivima koja nemaju sopstvene krvne sudove čiji se dio hrani iz subhondralnog koštanog tkiva. Ovakav način ishrane je jedan od glavnih uzroka što se zglobna hrskavica sporo regeneriše i veoma rano stari. Sa starošću ona gubi svoj sjaj i plavičastu boju, koja polako prelazi u žućkastu, a po površini se javljaju mnogobrojne submikroskopske, mikroskopske a i makroskopske neravnine.

Već poslije četrdesete godine, a kod nekih osoba i ranije, pojavljuju se na površini hrskavice mikroskopske nevidljive  erozije, koje su nekad duboke svega 2 milimikrona, a kasnije se takve promjene pojavljuju sve više i više i postaju sve dublje. U samom bazalnom sloju hrskavice dolazi do taloženja sitnih kapljica masti. Dolazi do drugih vrsta degeneracije u samim ćelijama, kao i do promjena u kolagenim fibrilima. Ako se uz ovako već degenerativne promjene pridruže makro i mikrotraume ili pak dolazi do većeg zahteva, tj. do većeg opterećenja no što tako izmijenjena zglobna hrskavica može da podnese, dolazi do bržeg regresivnog procesa koji dovodi do prave manifestacije kliničkih simptoma osteoartroze.

Patoanatomija degenerativnih obolenja perifernih zglobova
Neoštećena hrskavica je veoma glatke, sjajne površine, prozirna svjetloplavičaste boje. Njena debljina zavisi od vrste zgloba i lokalizacije. Kod zglobova koji su izloženi većem opterećenju kao što su koljena, koksofermoralni zglobovi, ona je deblja, a isto tako i na mjestima većeg opterećenja u samom zglobu njena debljina je veća nego na mjestima manjeg opterećenja.

Patološki izmijenjena hrskavica je žućkaste boje, neprozirna je, nije glatka, ni elastična. Na njenoj površini dolazi do tačkastih udubljenja, uzura, nestaje osnovne hijaline supstancije (kao da postoji vidljiva hijalina i elastična vlakna hrskavice). Površina postaje neravna a može i sasvim da nestane hrskavica, te suphondralna kost postaje ogoljena, uglačana i nešto kondenzovanija (eburneacija).

Na perifernim dijelovima zgloba dolazi do osteogenetskih procesa, tj. do stvaranja osteofita koji deformišu izgled zgloba i ometaju njegovu fiziološku funkciju.

U daljem procesu se po nekad lome osteofiti i stvaraju se corpora libera, koja zadaju dosta muke takvim bolesnicima u vidu bolova i povremenog blokiranja pokreta u zglobu. Pored ovih čisto degenerativnih promjena dolazi povremeno i do iritativnih upalnih manifestacija čiji su simptomi: otok, lokalno povišena temperatura, bol a često i stvaranje hidropsa.

Dijagnoza
lako su etiopatogenetski i patohistološki nalazi zajednički za sva degenerativna obolenja perifernih zglobova, dijagnostika im nije identična, pa je zato prikazana pojedinačno.
 
JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL
EnglishArabicBulgarianCroatianCzechDanishDutchFinnishFrenchGermanGreekHindiItalianJapaneseKoreanNorwegianPolishPortugueseRomanianRussianSpanishSwedishCatalanFilipinoHebrewIndonesianLatvianLithuanianSerbianSlovakSlovenianUkrainianVietnameseAlbanianEstonianGalicianHungarianMalteseThaiTurkishPersianAfrikaansMalaySwahiliIrishWelshBelarusianIcelandicMacedonianYiddishArmenianAzerbaijaniBasqueGeorgianHaitian CreoleUrduChinese (S)Chinese (T)

Pretraga

Login forma

Statistika

Posjete Sadržajima : 9199364
Trenutno aktivnih Gostiju: 111 
Home Medicina od A do Ž