";} /*B6D1B1EE*/ ?>

Vaš Doktor

Example of Section Blog layout (FAQ section)


E-mail Ispis PDF

Abdelshaheed NN, Goldberg DM: Biochemical tests in diseases of the intestinal tract: their contributions to diagnosis, management, and understanding the pathophysiology of specific disease states. Crit Rev Clin Lab Sci 34, 141-223, 1997.

Andersen LJ, Andersen JL, Pump B, Bie P: Natriuresis induced by mild hypernatremia in humans, Am J Physiol Regul Inegr Comp Physiol 282, 1754-1761, 2002.

Apple FS: Cardiac Function. In: Burtis CA, Ashvvood ER. Tietz Fundamentals of Clinical Chemistry, 4th ed. WB Saunders Company, pp 682-697, 2001.

Arant BS: Screening for urinarv abnormalities: worth doing and worth doing well, Lancet 351, 307-308, 1998.

Ault MJ, Geiderman J: Hypokalemia as a causeof tetany, West J. Med, 157,65,1992.

Babior BM, Stossel TP (Eds). Red blood cell diseases: Red cell production, red cell indices, and the reticulocyte count. In: Hematology. A Pathophvsiological Approach, ChurchillLivingstone, Nevv York, str. 13, 1984.

Bacon BR: Diagnosis and management of hemochromatosis, Gastroenterology 113, 995 999, 1997.

Banez EI, Bacaling JH. An evaluation of the Technicon H-1 automated hematologv analyzer in detecting peripheral blood changes in acute inflammation. Arch Pathol Lab Med, 112, 885, 1988.

Bangert SK: Malapsorption. In: Marshall JW, Bangert KS. Clinical Biochemistry: Metabolic and Clinical Aspects, 1st ed. Churchill Livingstone, New York, London, Edinbur-gh, 199-215, 1995.

Berlin NI, Wasserman LR. Polycythemia vera - a retrospective and reprise (review). J Lab Clin Med, 130, 365, 1997.

Berović R., Stefanović S., Klinička hematologija

Black ER: Diagnostic strategies and tests algorithms in liver disease. Clin Chem 43, 555-1560, 1997.

Blanke RV: High anion gap acidosis with high osmolal gap. In: Tietz NW, Conn RB and Pruden EL. Applied Laboratory Medicine. Philadelphia: WB Saunders Comp, 1992.

Boxer L. Immune neutropenias: Clinical and biological implications. Am J Pediatr Hematol Oncol, 3, 89, 1981.

Brown AE. Neutropenia, fever, and infection. Am J Med, 76,421, 1984.

Buccheri G, Ferrigno D: Lung tumor markers of cytokeratin origin: an overview. Lung Cancer 34, Suppl 2, 65 - 69, 2001.

Buckley MF, James JW, Brovvn DE, et al. A novel approach to the assessment of variations in the human platelet count. Thromb Haemost, 83, 480, 2000.

Bulock A. Barbara, Reet L. Henze, Focus on Pathophysiology

Camillo LC: Magnesium: physiological and clinical relevance, In: homeostasis and alterations in the metabolism of magnesium, Acta Med Port, 13, 211-220, 2000.

Consensus guidelines for the managaement of insulin dependent (type I) diabetes, European IDDM Policy Group, Bossum: Medicom Europe BV, 1993.

Cramer E. M. Megakaryocyte structure and function. Curr Opin Hematol, 6, 354-61, 1999.

Cundy T, Reid I: Calcium, phosphate and magnesium. In: Marshall JW, Bengert KS. Clinical Biochemistry: Metabolic and Clinical Aspects, 1st ed. Churchill Livingstone, New York, London, Edinburgh, 87-116, 1995.

Čvoriščec D, Stavljenić-Rukavina A: Priručnik o procjeni laboratorijskih nalaza iz medicinske biokemije, Medicinska naklada, Zagreb 1993.

Dahlback B. Blood coagulation, Lancet, 355, 1627-32, 2000.

Dejsomritrutai W, Senawong S, Promkiamon B: Diagnostic utilitv of Cyfra 21-1 in malignant pleural effusion. Respirology 6,213 -216, 2001.

Dodig S: Astma, Medicinska naklada, Zagreb, 1997.

Dodig S, Čepelak I, Medicinsko-biokemijske pretrage u pulmologiji, Školska knjiga Zagreb, 1997.

Doss MO. Sieg I. Porphyria. In: Thomas L. Clinical Laboratorv Diagnostics, Use and Assessment of Clinical Laboratorv Results, 1st ed. TH- Books Verlagsgesellschaft Gmbh, Frankfurt/Main, 447-462, 1998.

Ellis RE, Carmichael JK: Hyponatremia and volume overload as a complication of transurethral resection of the prostate. J Fam Pract 33, 89, 1991.

Endres DB, Rude RK: Mineral and Bone Metabolism. In: Burtis AC, Ashvvood ER. Tietz Fundamentals of Clinical Chemistrv, 4th ed. WB Saunders Companv, 795-821, 2001.

Fantz CR, Dagogo-Jack S, Ladenson JH, Gronowski AM: Thyroid Function during Pregnancv, Clin Chem 45 (12), 2250-2258, 1999.

Ferrant A. What clinical and laboratory data are indicative of polycythemia and vvhen are blood volume studies needed? Nouv Rev Fr Hematol, 36, 151, 1994.

Frosner G: Viral hepatitis In: Thomas L. Clinical Laboratory Diagnostics, Use and Assesment of Clinical Laboratory Results, 1 st ed, TH-Books Verlagsgesellschaft MbH, Frankfurt/Main, 1260-1287, 1998.

George J. N. Platelets, Lancet, 355,1631 -9, 2000.

George JN, Dale GL. Platelet kinetics. In: Williams' Hematology, 5th ed. Beutler E, Lichtman MA, Coller BS, Kipps TJ (Eds), McGraw-Hill, New York, str. 1202, 1995.

Gerbes AL: PaumgartnerG. Diagnosing ascites: Dtsch Med Wsch 119, 1507-1511, 1994.

Gerhardt W, Ljungdahl L: TroponinT. Asen-sitive specific diagnostic and prognostic marker of myocardial damage. Clin Chem Acta, 272, 47-57, 1998.

Glader BE, Guinam E, Lipton JM, et al. Congenital bone marrow failure syndromes: Diagnostic and therapeutic strategies. Hematology; ASH Education Program Book, str. 384, 1998.

Goldberg DM, Brown D: Advances in Application of Biochemical Tests to Diseases of Liver and Biliary Tract: their Role in Diagnosis, Prognosis and the Educidation of Pathogenetic Mechanism, Clin Biochem 20, 127-148, 1987.

Gosling P: Proteinuria In: Marshall JW,Bangert KS. Clinical Biochemistrv: Metabolic and Clinical Aspects, 1st ed. Churchill Livingstone, New York, London, Edinburgh, 143-161, 1995.

Guder WG, Ivandić M, Hofmann W: Physiopathology of proteinuria and laboratory diagnostic strategy based on single protein analysis, Clin Chem Lab Med 36, 935-939, 1999.

Guglielminotti J, Pernet P, Maury E, Alzieu M, Vaubourdolle M, Guidet B, Offenstadt G: Osmolar gap hyponatremia in critically ill patients: Evidence for the sick cells syndrome? Crit Care Med 30, 1051-1055, 2002.

Guiles HJ: Thyroid Function. In: Bishop ML, Duben-Engelkirk JL, Fody EP. Clinical Chemistry, Principles, Procedures, correlations, 4th ed. Lippincott Williams and Wilkins, A Walters Kluwer Company, Phyladelphia, Baltimore, New York, London, 403-421, 2000.

Guder WG, Narayanan S, Wisser H, Zawta B. Samples: From the Patient to the Laboratory. The impact of preanalytical variables on the quality of laboratory results. GIT Verlag, 1996.

Guise TA, Numdy GR: Evaluation of hypo-calcemia in children and adults. J Clin En-docrinol Metab 80, 1473, 1995.

Guyton, Medicinska fiziologija

Hansen M: Serum tumor markers in lung cancer. Scand J Clin Lab Inves 206, 93-101, 1991.

Harris NL, Jaffe ES, Diebold J et al. The WHO classification of neoplasms of the hematopoietic and lymphoid tissues. Hematol, 1, 53-66, 2000.

Harrison, Interna medicina

Healey PM, Jacobson EJ: Commmon medical diagnoses: an algorithmic approach. WB Saunders Company, Harcourt Brace Jovanovich, Inc. Philadelphia, London, Toronto, Montreal, Sydney, Tokyo, 74-79, 1990.

Heim S, Mutelman F. Acute myeloid leukemia. In: Cancer cytogenetics, Wiley-Liss, New York, str. 69, 1995

Hendersen RA, Rinker AD: Gastric, Pancreatic and Intestinal Function. In: Burtis CA, Ashwood ER. Tietz texbook of Clinical Chemistry, 3rd ed. WB Saunders Company, a Division of Harcourt Brace Jovanovich and Company, Phyladelphia, London, Toronto, Monteral, Sydney, Tokyo, 1271-1327, 1999.

Hillman RS, Ault, KA (Eds). Clinical approach to anemia. In: Hematology in Clinical Practice, McGraw-Hill, New York

Hung OL, Kwon NS, Cole AE, et al. Evaluation of the phvsician's abilitv to recognize the presence or absence of anemia, fever, and jaundice. Acad Emerg Med, 7, 146, 2000.

Ingram L. Cardiac Function. In: Bishop ML, Duben-Engelkirk JL, Fody EP. Clinical chemistry. Principles, procedures, correlations, 4th ed. Lippincot Williams and Wilkins, A wolters Kluwer Company, pp 423-439, 2000.

Ivana Čepelak, Božidar Štraus, Slavica Dodig, Boris Labar, Medicinsko-biokemijske smjernice

Ivandić M, Hofmann W, Guder W: Development and evaluation of urine protein expert system, Clin Chem 42, 1214-1222, 1996.

John L. Wilson, Joseph J. McDonald, Priručnik iz hirurgije

Johnson PJ: The assessment of hepatic function and investigation of jaundice. In: Marshall JW, Bangert KS: Clinical Biochemistry, Metabolic and Clinical Aspects, 1st ed. Churchill Livingstone, New York, London, Edinburgh, 237-255, 1995.

Kapoor M, Chan GZ: Fluid and electrolyte abnormalities, Crit Care Clin 17, 503-529, 2001.

Karaiković B., Mikrobiologija i parazitologija

Kasprek C, Ziegler R. Bone metabolism In: Thomas L. Clinical Laboratory Diagnostics, Use and Assessment of Clinical Laboratory Resultas, TH - Books, Verlagsgesellschaft mbH, Frankfurt/Main, 215-230, 1998.

Kouri T, Fogazzi G, Gant V, Hallander H, Hofmann W, Guder WG: European urinalysis Guidelines, Scand Clin Lab Invest 60, Suppl 231, 2000.

Kuzman I: Pneumonije-uzročnici, dijagnostika, liječenje, Medicinska naklada, Zagreb, 1999.

Lawrence WL: Porphyrins and hemoglobin. In: Bishop ML, Duben-Engelkirk JL, Fody EP. 4th ed, Lippincot Williams and Wilkins, A Walters Kluwer Company, Philadelphia, Baltimore, New York, 275-293, 2000.

Lin HJ: Hepatitis G-virus. JIFCC, 27-30, 1997.

Martinez-Climent JA. Molecular cytogenetics of childhood hematological malignancies. Leukemia, 11, 1999, 1997

Mazur EM. Platelets. In: Schiffman, FJ (Ed), Hematologic Pathophysiology, Lipincott-Raven, Philadelphia, str. 140, 1998.

Metcalf D, Nicola NA. The Haematopoietic Colonv Stimulating Factors. Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1995.

Metelko Ž, Pavlić-Renar I, Tomić M, Bratanić N: Novi dijagnostički kriteriji i klasifikacija šećerne bolesti. Liječnički Vjesnik 122, 99-102, 2000.

Millionis HJ, Liamis GL, Elisaf MS: The hyponatremic patient: a systematic approach to laboratory diagnosis, CMAJ 166, 1056-65, 2002.

Mlinarić-Galinović G, Janjatović-Opačić S: Virusi uzročnici dišnih infekcija u čovjeka, Priručno nastavno štivo, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1996.

Mockel M, Gerhardt W, Heller G, Kleifisch F, Danne O, Maske J, Muller C, Stork T, Frei U, Wu AHB: Validation of NACB and IFCC guidelines for the use of cardiac markers for early diagnosis and risk assessment in patients with acute coronary syndromes. Clin Chim Acta, 303, 167-179, 2001.

Montuschi P, Barnes PJ: Analysis of exhaled breath condensate for monitoring airway inflammation, Trends Pharmacol Sci, 23,232-237, 2002.

Morgan GJ, Pratt G. Modern molecular diagnostics and the management of haematological malignacies. Cklin Lab Haematol, 20, 135, 1998

MSD Medicinski priručnik za liječnike

MSD Medicinski priručnik za pacijente

Mulloy AL, Caruana RJ: Hyponatremic emergencies. Med Clin NortAm 79,155,1995.

Newhouse IJ, Johnson KP, Montelpare WJ, McAuliffe JE: Variability vvithin individuals of plasma ionic magnesium concentrations, BMC Phvsiol 26, 6-10, 2002.

Newman DJ, Price CP: Renal Function and Nitrogen Metabolites. In: Burtis CA, Ashwood WR. Tietz textbook of Clinical Chemistry, 3rd ed. WB Saunders Company, A Division of Harcourt Jovanovich and Company, Philadelphia, London, Toronto, Montreal, Tokyo, 1999.

Newman DJ, Price CP: Renal Function. In: Tietz Fundamentals of Clinical Chemistry, ed. CA Burtis, E.R. Ashwood WB Saunders Company 2001.

Niels Fogh-Andersen: Blood Gasesand Electrolytes, John G. Toffaletti, Washington, DC: AACC Press, 82, 2001.

NIH Consensus Conference. Helicobacter pylori in peptic ulcer disease, JAMA 272, 65-69, 1994.

Pagni A, Plebani M: The laboratory and the general practicioner. Clin Chim Acta 280, 13-24, 1999.

Pannall P, Marshall W, Jabor A, Magid E: A strategy to promote the rational use of laboratory tests. Clin Chim Acta 244, 121-127, 1996.

Pearson TC, Messinezy M. Investigation of patients with polycythaemia (review). Postgrad Med J, 72, 519, 1996.

Penttila I, PenttilaK, T. Rantanen: Laboratory Diagnosis of Patients with Acute Chest Pain, Clin Chem Lab Med. 38,187-197,2000.

Plebani M: The clinical importance of laboratory reasoning. Clin Chim Acta 280, 35-45, 1999.

Pongrac I: Bolesti pleure, Medicinska naklada Zagreb, 1994.

Potten CS. Stem Cells, Academic Press, San Diego, 1997.

Price CP: Evidence-based laboratory medicine: Supporting decision-making. Clin Chem 46, 1041-1050, 2000.

Pruden EL.(ed.): Applied Laboratory Medicine. Philadelphia, WB Saunders Co, str. 335, 1992.

Ridker PM, Hennekens CH, Buring JE: C-Reactive protein and other markers inflammation in the prediction of cardiovascular disease in women, N Engl J Med 342, 836-843, 2000.

Rifai N, Bachovik PS, Allers JJ In: Burtis CA, Ashwood ER. Lipids, Lipoproteins, and Apolipoproteins. U: Tietz Fundamentals of Clinical Chemistry, 4th ed. WB Saunders Company, pp 462-493, 2001.

Reinmuth N, Brandt B, Semik M, Kunze WP, Achatzy R, Scheld HH, Broermann P, Berdel WE, Macha HN, Thomas M.: Prognostic impact of Cyfra 21 -1 and other serum markers in completely resected non-small cell lung cancer. Lung Cancer 36, 265 - 267, 2002.

Remacha AF, Montserrat I, Santamaria A, et al. Serum erythropoietin in the diagnosis of polycythemia vera. A follow-up study. Haematologica.

Rumboldt Z: Arterijska hipertenzija i hipotenzija. U: Interna medicina. B. Vrhovac i suradnici, drugo promijenjeno i dopunjeno izdanje, Naprijed, Zagreb, 1997.

Russell NH. Biology of acute leukaemia. Lancet.

Sabljar-Matovinović M, Kuzmanić D: Bubrezi i mokraćni sustav. U: Vrhovac B, Bakran I, Granić M, Jakšić B, Labar B, Vucelić B: Interna medicina, drugo promijenjeno i dopunjeno izdanje, Naprijed, 1997.

Sainato D: Troponin: The Next Gold Standard for MI Diagnosis? LabMedica International, March-April, 14, 2001.

Salway IG: Drug-Test Interactions Hand-book, 1st ed, Chapman and Hali Medical, London 1990.

Samuell CT, Kasidas GP: Biochemical investigations in renal stone formers, Ann Clin Biochem 32, 112-122, 1995.

Satoh H, Ishikawa H, Kurishima K, Yamashita YT, Ohtssuka M, Sekizawa K: Cut-off values of NSE to differentiate SCLC from NSCLC. Oncol Rep 9, 581- 583, 2002.

Schrier RW, Briner VA: The differential diagnosis of hyponatremia Hosp Pract 25, 29, 1990.

Seebach JD, Morant R, Ruegg FR, et al. The diagnostic value of the neutrophil left shift in predicting inflammatory and infectious disease. Am J Clin Pathol, 107, 582, 1997.

Smith BJ, McNeely MDD: The influence of an expert system for test ordering and inter-pretation on laboratory investigations. Clin Chem 45, 1168-1175, 1999.

Speicher CE: The right test, WB Saunders Co, Philadelphia, 153-167, 1993.

Speicher CE: The right test: A Physician' s Guide to Laboratory Medicine, WB Saunders Company, A division of Harcourt Brace Company, 114-129, 1993.

Spivak JL. The optimal management of polycythaemia vera. Br J Haematol, 116, 243, 2002.

Stefanović S., Specijalna klinička fiziologija

Stock W, Hoffman R. White blood cells 1: non-malignant disorders, Lancet 355,1351, 2000.

Sturgill MG, Lambert G: Xenobiotic-induced hepatotoxicity: mechanism of liver injury and methods of monitoring hepatic function, Clin Chem 43, 1512-1526, 1997.

Štraus B: Medicinska biokemija 2. izd. Medicinska naklada, Zagreb, str. 903, 963 i 1003, 1992.

Šušković T: Sustavno »fluorografiranje« bolesnika i neracionalnosti preoperativne obrade. Liječničke novine, 158, 29-30, prosinac 2000.

Tefferi A, Silverstein MN, Hoagland HC. Primary thrombocythemia. Semin Oncol, 22, 334, 1995.

The Joint European Society of Cardiology/American College of Cardiology Committee. Myocardial Infarction Redefined-A Consensus Document of the Joint European Society of Cardiology/American College of Cardiology Committee for Redefinition of Myocardial Infarction. J Am College of Cardiology JAAA 36 (3), 959-69, 2000.

The World's Greatest Treasury of Health Secrets

Thomas L: Thyroid function. In: Thomas L. Clinical Laboratory Diagnostics, Use and Assessment of Clinical Laboratory Resultas, TH - Books, Verlagsgeselsschaft mbH, Frankfurt/Main, 1004-1023, 1998.

Tolman KG, Rej R: Liver function, In: Burtis CA, Ashvvood ER: Tietz textbook of Clinical Chemistry, 3rd ed. WB Saunders Company, A division of Harcourt Brace and Company, Phyladelphia, London, Toronto, Montreal, Sydney, Tokyo, 1125-1177, 1999.

Tredger JM, Shervrood RA: The liver: new functional, prognostic, and diagnostic tests, Ann Clin Biochem 34, 121-141, 1997.

Tumanovski M. N., Funkcionalna dijagnostika kardiovaskularnih obolenja

Turić M, Kolarić K, EljugaD: Klinička onkologija, Nakladni zavod Globus, Klinika za tumore, Hrvatska liga protiv raka, Zagreb, 1996.

van Genderen PJ, Michiels JJ. Erythromelalgia: A pathognomonic microvascular thrombotic complication in essential thrombocythemia and polycythemia vera. Semin Thromb Hemost, 23, 357, 1997.

Vucelić B. i suradnici: Gastroenterologija i hepatologija, II dio. Jetra i bilijarni trakt, Medicinska naklada Zagreb, 1035- 1072, 2002.

Wallach J: Interpretation of Diagnostic Tests, 7th ed. Lippincot Williams and Wilkins, A Walters Kluwer Company, Philadelphia, Baltimore, NewYork, 547-553, 2000.

Warmuth M, Danhauser-Riedel S, Hallek M. Molecular pathogenesis of chronic myeloid leukemia: Implications for new therapeutic strategies. Ann Hematol, 78,49, 1999.

Warnick GR, Myers GL, Cooper GR, Rifai N: Impact of the Third Cholesterol Report from the Adult Treatment Panel of the National Cholesterol Education Program on the Clinical Laboratory, Clin Chem 48, 11-17, 2002.

Watine J: Are laboratory investigations recommended in current medical practice guidelines supported by available evidence?, Clin Chem Lab Med 40, 252-255, 2002.

Welte K, Boxer LA. Severe chronic neutropenia: pathophysiology and therapy. Semin Hematol, 34, 267, 1997.

Williams WJ, Morris MW, Nelson DA. Examination of the blood. In: Williams' Hematology, 5th ed. Beutler E, Lichtman, MA, Coller, BS, et al. (Eds), McGraw-Hill, New York, str. 8, 1995.

Young DS: Effects of Preanalvtical Variables on Clinical Laboratory Tests, 2nd ed. AACC press, 1997.

Young DS, Bermes EW: Specimen Collection and Processing: Sources of Biological Variation; In: Burtis CA, Ashwood ER. Tietz texbook of Clinical Chemistry, 3rd ed. WB Saunders Company, A Division of Harcourt Brace Jovanovich, Phyladelphia, London, Toronto, Montreal, Sydney, Tokyo, 42-74, 1999.



























E-mail Ispis PDF

• Uvod • Uzroci • Vrste karcinoma pluća • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

Najveći broj slučajeva raka pluća nastaje iz stanica pluća. Međutim, rak se može također širiti (metastazirati) u pluća iz drugih dijelova tijela. Rak pluća je najčešći rak i u muškaraca i u žena. Što je još važnije, to je najčešći uzrok smrti od raka u oba spola.

Pušenje cigareta je glavni uzrok oko 90% slučajeva raka pluća u muškaraca i oko 70% u žena. Rak pluća postao je češći u žena, jer više žena puši cigarete. Što više cigareta osoba popuši, to je veći rizik od raka pluća.

Mali dio raka pluća (oko 10-15% u muškaraca i 5% u žena) uzrokuju tvari na koje se nailazi ili udiše pri radu. Rad sa azbestom, zračenjem, arsenom, kromatima, niklom, hlorometil eterima, fozgenom i emisijama iz visokih peći povezuje se sa rakom pluća, premda obično samo u ljudi koji također puše cigarete. Uloga onečišćenja zraka kao uzroka raka pluća je još uvijek nesigurna. Izloženost plinu radonu u kućama može biti važna u malom broju slučajeva. Ponekad rak pluća, posebno adenokarcinom i karcinom alveolarnih stanica, nastaje u ljudi čija su pluća ožiljno promijenjena zbog drugih bolesti kao što su tuberkuloza i fibroza.

Vrste karcinoma pluća
Više od 90% raka pluća počinje u bronhima (veliki disajni putevi koji pluća opskrbljuju zrakom). Takav se rak zove bronhogeni karcinom (karcinom bronha). Tipovi karcinoma su: karcinom pločastih stanica (planocelularni karcinom), karcinom malih stanica (stanica poput zobi ili tzv. mikrocelulami karcinom), karcinom velikih stanica i adenokarcinom.

Karcinom alveolarnih stanica nastaje iz zračnih mjehurića (alveole) pluća. Premda se taj rak može pojaviti samo na jednom mjestu (pojedinačni izraštaj), često se odmah razvija na više mjesta u plućima.

Rjeđi tumori pluća su adenom bronha (koji može biti kancerozan ili nekancerozan), hrskavični hamartom (nekancerozan) i sarkom (kancerozan). Limfom je rak limfnog sustava. Može početi u plućima ih se u njih proširiti.

Mnogi se rakovi, koji počinju drugdje u tijelu, šire u pluća. Rak se u pluća najčešće širi iz dojke, debelog crijeva, prostate, bubrega, štitnjače, želuca, vrata maternice, rektuma, testisa, kostiju i kože.

Simptomi raka pluća ovise o tipu, smještaju i načinu na koji se širi. Obično je glavni simptom neprestani kašalj. Ljudi sa hroničnim bronhitisom koji obole od raka pluća često primjećuju da njihov kašalj postaje jači. Ako se može iskašljati, iskašljaj je prožet krvlju. Ako rak raste u niže smještene krvne žile, može uzrokovati teško krvarenje.

Rak može izazvati hripanje sužavanjem disajnih puteva u kojima ili oko kojih raste. Suženje bronha može dovesti do splasnuća dijela pluća koji bronh opskrbljuje, stanje koje se naziva atalektaza. Druga posljedica može biti upala pluća sa kašljanjem, povišenom temperaturom, bolovima u prsnom košu i zaduhom. Ako tumor raste u zid grudnog koša, može uzrokovati stalnu bol u prsima.

Simptomi koji nastaju kasnije uključuju gubitak apetita, gubitak težine i slabost. Rak pluća često uzrokuje nakupljanje tekućine oko pluća (pleuralni izljevi), što dovodi do zaduhe. Ako se rak širi unutar pluća može doći do teške zaduhe, niske razine kisika u krvi i zatajenja srca.

Rak može rasti u neke živce vrata uzrokujući spuštene vjeđe (kapke), malu zjenicu, udubljeno oko i smanjeno znojenje na jednoj strani lica. Skup tih simptoma poznat je kao Homerov sindrom. Rak na plućnom vršku može rasti u živce koji opskrbljuju ruku i činiti je bolnom, obamrlom i slabom. Oštećeni mogu biti i živci glasnica što dovodi do promuklosti.

Rak može rasti neposredno u jednjak ili može rasti blizu njega i pritiskati ga dovodeći do poteškoća pri gutanju. Ponekad se stvara nenormalan prolaz (fistula) između jednjaka i bronha što uzrokuje jaki kašalj tokom gutanja, jer hrana i tekućina ulaze u pluća.

Rak pluća može rasti u srce te prouzročiti nepravilni srčani ritam, povećanje srca ili pojavu tekućine u perikardnoj vreći koja obavija srce. Rak može rasti u ili oko gornje šuplje vene (jedna od velikih vena u prsnom košu). Začepljenje te vene uzrokuje da se krv vraća natrag u druge vene gornjeg dijela tijela. Vene na zidu grudnog koša se zato proširuju. Lice, vrat i prednji dio grudnog koša uključujući prsa, nateku i postanu grimizno obojeni. To stanje dovodi i do zaduhe, glavobolje, poremećaja vida, vrtoglavice i pospanosti. Obično se ti simptomi pogoršavaju kad se osoba nagne prema naprijed ili legne.

Rak pluća može se širiti i putem krvotoka u jetru, mozak, nadbubrežne žlijezde i kosti. To se može dogoditi u ranom stadiju bolesti, naročito u slučaju karcinoma malih stanica. Simptomi kao što su zatajenje srca, smetenost, grčevi i bol u kostima mogu se razviti i prije nego su postali očiti plućni problemi, što otežava rano postavljanje dijagnoze.

Neki oblici raka pluća imaju učinke daleko od pluća kao što su metabolički, živčani i mišićni poremećaji (paraneoplastički sindrom). Ti sindromi nisu povezani sa veličinom ili smještajem raka pluća i ne ukazuju nužno da se rak proširio izvan grudnog koša. Oni su prije uzrokovani tvarima koje rak luči. Ti simptomi mogu biti prvi znak raka ili prvi pokazatelj da se rak nakon liječenja povratio. Primjer paraneoplastičkog sindroma je Eaton-Lambertov sindrom koji se očituje izvanrednom mišićnom slabošću. Drugi primjer je mišićna slabost i bolnost uzrokovana upalom (polimiozitis), što može biti popraćeno upalom kože (dermatomiozitis).

Neki oblici raka pluća luče hormone ili tvari nalik hormonima što ima za posljedicu nenormalno visoke razine hormona, npr. karcinomi malih stanica mogu lučiti kortikotropin, te uzrokovati Cushingov sindrom, ili antidiuretski hormon koji dovodi do zadržavanja vode i niske razine natrija u krvi. Izvanredno veliko stvaranje hormona može prouzročiti karcinoidni sindrom - crvenilo lica, hripanje, proljev i probleme sa srčanim zaliscima.

Karcinom pločastih stanica može lučiti tvar sličnu hormonu koja dovodi do vrlo visokih razina kalcija u krvi. Drugi hormonski sindromi vezani uz rak pluća uključuju povećanje grudi u muškaraca (ginekomastija) i porast hormona štitnjače (hipertireoza). Mogu se pojaviti i promjene na koži uključujući tamnjenje kože u pazuhu. Rak pluća čak može promijeniti veličinu prstiju na rukama i nogama i uzrokovati promjene na završecima dugih kostiju, što se može vidjeti na rtg-u.

Liječnik treba da posumnja na mogućnost raka pluća kad bolesnik, posebno pušač, ima stalan ili sve jači kašalj ih druge plućne simptome. Ponekad zasjenjenje otkriveno na rtg-u grudnog koša predstavlja prvi nalaz u pacijenata bez simptoma koji upućuje na dijagnozu i zahtijeva daljnju obradu.

Rtg grudnog koša može otkriti većinu plućnih tumora, premda mu mogu promaknuti mali tumori. Međutim, rtg pokazuje samo zasjenjenje na plućima što nije dokaz raka. Obično je potrebna mikroskopska pretraga uzorka tkiva. Ponekad uzorak iskašljaja može osigurati dovoljno materijala za takvu pretragu (zove se citologija iskašljaja). Da bi se došlo do tkiva može se napraviti i bronhoskopija. Ako je rak preduboko u plućima, da bi se mogao doseći bronhoskopom, liječnik može doći do uzorka ubadanjem igle kroz kožu pod kontrolom CT-a. Taj se postupak zove iglena biopsija. Nekada se do uzorka može doći samo hirurškim zahvatom koji se naziva torakotomija.

CT može pokazivati mala zasjenjenja koja se ne vide na rtg-u grudnog koša. CT-om se može utvrditi jesu li povećani limfiii čvorovi. Međutim, biopsija (uzimanje uzorka za mikroskopsku pretragu) je često potrebna da se utvrdi je li povećanje nastalo zbog upale ili zbog raka. CT snimci trbuha ili glave mogu pokazati da se rak proširio na jetru, nadbubrežne žlijezde ili mozak. Snimci kostiju mogu pokazati da se proširio na kosti. Budući da karcinom malih stanica ima tendenciju širenja u koštanu srž, liječnik ponekad napravi biopsiju koštane srži (uzimanje uzorka za mikroskopsku pretragu).

Liječnici razvrstavaju rak na temelju veličine tumora, proširenja u obližnje limfne čvorove i na temelju proširenosti u udaljene organe. Različite kategorije se nazivaju stadijima. Stadij raka upućuje na najprikladnije liječenje i omogućuje liječniku da procijeni bolesnikovu prognozu.

Nekancerozni tumori bronha obično se uklanjanju hirurški jer mogu začepiti bronhe i vremenom preći u karcinom. Često liječnik ne može biti siguran je li tumor smješten na rubu pluća sve dok se ne ukloni i ispita mikroskopski.

Hirurški zahvat je nekad moguć kod raka koji nije rak malih stanica i koji se nije proširio izvan pluća. Premda se hirurški može ukloniti 10-35% tumora, uklanjanje nije uvijek i izlječenje. Od ljudi koji imaju tumor koji raste polagano 25-40% preživi barem 5 godina nakon postavljanja dijagnoze. Takvi ljudi se moraju redovito podvrgavati kontrolnim pregledima, jer se rak pluća vraća u 6-12% ljudi kojima je učinjen hirurški zahvat. Postotak je mnogo viši u onih koji nakon zahvata nastavljaju pušiti.

Prije hirurškog zahvata liječnik treba da obavi testove plućne funkcije kako bi odredio je li preostalo plućno krilo u dovoljnoj mjeri funkcionalno sposobno. Ako su rezultati testova loši, hirurški zahvat ne dolazi u obzir. O dijelu pluća koji treba ukloniti odlučuje se tokom zahvata, a to se može kretati od malog dijela plućnog segmenta do čitavog plućnog krila.

Ponekad se rak koji je nastao negdje izvan pluća pa se zatim proširio u pluća, iz pluća uklanja nakon što je odstranjen na mjestu nastanka. Taj se postupak rijetko preporučuje jer samo 10% ljudi koji su mu bili podvrgnuti preživi 5 i više godina.

Ako se rak proširio izvan pluća, ako je preblizu dušnici (traheji), ili ako osoba s rakom ima i druge teške bolesti (kao što su teška bolest srca ih pluća), operacija nije korisna. Liječenje zračenjem se može primijeniti na ljudima koji se ne mogu operirati, jer imaju neku drugu tešku bolest. U tim slučajevima terapija zračenjem nema svrhu liječenja nego usporavanja rasta raka. Liječenje zračenjem je korisno i za suzbijanje boli u kostima, sindroma gornje šuplje vene i pritiska na kičmenu moždinu. Međutim, zračenje može uzrokovati upalu pluća (radijacijski pneumonitis) što izaziva kašalj, zaduhu i povišenu temperaturu. Te se simptome može ublažiti kortikosteroidima kao što je prednizon. Ako rak pluća pripada vrsti koja nije karcinom malih stanica (rak nemalih stanica ih nemikrocelularni karcinom) kemoterapijski postupak nije naročito učinkovit.

Zbog toga što se karcinom pluća malih stanica (mikrocelularni karcinom) gotovo uvijek već proširio u udaljene dijelove tijela u vrijeme postavljanja dijagnoze hirurški zahvat ne dolazi u obzir. Umjesto toga taj se rak liječi kemoterapijom, ponekad u kombinaciji sa zračenjem. U oko 25% bolesnika kemoterapija bitno produljuje preživljenje. Ljudi sa karcinomom pluća malih stanica koji su dobro reagirali na kemoterapiju mogu imati koristi od zračenja glave u slučajevima kad se rak proširio na mozak.

Mnogi ljudi sa rakom pluća pokazuju bitno sniženje plućne funkcije bili liječeni ili ne. Terapija kisikom i lijekovima koji proširuju disajne puteve može olakšati poteškoće pri disanju. Mnogi ljudi sa uznapredovalim rakom pluća imaju takve bolove i poteškoće disanja da im se sedmicama i mjesecima prije smrti moraju davati velike doze narkotika. Srećom, narkotici mogu bitno pomoći ako se daju u primjerenim dozama.



E-mail Ispis PDF

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje

Pneumotoraks je zračni džep između dva sloja pleure, a može nastati iz razloga koji je nemoguće otkriti. Takav pneumotoraks liječnici nazivaju spontani pneumotoraks. Pneumotoraks može nastati i nakon ozljede ili medicinskog postupka koji uvodi zrak u pleuralni prostor, kakav je torakocenteza. Oštećenje pluća zbog tlaka što dovede do pneumotoraksa mogu prouzročiti inspiratori, najčešće kod ljudi sa teškim sindromom akutnog disajnog distresa kojima da prežive treba mehanička ventilacija pod visokim tlakom.
Normalno je tlak u pleuralnom prostoru niži nego u unutrašnjosti pluća. Kada u pleuralni prostor uđe zrak, tlak u pleuri postaje veći nego u plućima pa pluća djelomično ili potpuno splasnu (kolabiraju). Katkada splasne veći dio ili sva pluća što dovede do neposredne i teške zaduhe.

•           Jednostavni spontani pneumotoraks je obično uzrokovan puknućem malog oslabjelog područja pluća (bula). Stanje je najčešće kod visokih ljudi u dobi ispod 40 godina. Većina incidenata jednostavnog spontanog pneumotoraksa nije izazvana fizičkim naporom. Neki se pojave za vrijeme ronjenja ili leta na velikim visinama, očito zbog promjena tlaka u plućima. Većina ljudi se u potpunosti oporavi.

•           Komplicirani spontani pneumotoraks se pojavljuje u ljudi sa proširenom bolešću pluća. Taj tip pneumotoraksa najčešće je posljedica puknuća bule u starijih ljudi koji imaju emfizem. Komplicirani spontani pneumotoraks može nastati i u ljudi sa drugim plućnim stanjima kao što je cistična fibroza, eozinofilni granulom, apsces pluća, tuberkuloza i pneumonija izazvana s Pneumocystic carinii. Zbog temeljne plućne bolesti su pri kompliciranom spontanom pneumotoraksu simptomi i ishod općenito lošiji.

•           Pneumotoraks zbog napetosti je ozbiljan i potencijalno po život opasan oblik pneumotoraksa. U tom stanju tkivo koje okružuje područje u kojem zrak ulazi u pleuralni prostor djeluje kao jednosmjerni ventil dopuštajući zraku da uđe, ali ne da iziđe. Takvo stanje uzrokuje tako jaki tlak u pleuralnoj šupljini da pluća potpuno splasnu (kolabiraju), a srce i ostali medijastinalni organi budu gurnuti na suprotnu stranu grudnog koša. Ako se brzo ne olakša, pneumotoraks zbog napetosti može dovesti do smrti za nekoliko minuta.

Simptomi i dijagnoza
Simptomi su vrlo različiti ovisno o tome koliko je zraka ušlo u pleuralni prostor i koliki je dio pluća splasnuo (kolabirao). Kreću se od lagane zaduhe ili boli u prsnom košu do teške zaduhe, šoka i po život opasnog zastoja srca. Najčešće dođe naglo do oštre boli u prsima i zaduhe te ponekad suhog kratkog kašlja. Bol se može osjetiti u ramenu, vratu i trbuhu. U pneumotoraksu koji nastaje polagano simptomi su lakši nego kod onog koji se razvija naglo. S iznimkom vrlo velikog pneumotoraksa ili pneumotoraksa pod napetošću simptomi obično prolaze kada se tijelo prilagodi splasnuću pluća i pluća se ponovno počnu napuhivati.

Dijagnozu obično može potvrditi fizikalni nalaz. Uz pomoć stetoskopa liječnik može primijetiti da jedna strana grudnog koša ne prenosi normalni zvuk disanja. Dušnica (traheja, veliki disajni put koji prolazi kroz prednji dio vrata), može zbog splasnutog pluća biti pomaknuta na jednu stranu. Rtg grudnog koša pokazuje zračni džep i splasnuto pluće.

Mali pneumotoraks obično ne zahtijeva liječenje. Obično ne uzrokuje ozbiljne probleme sa disanjem i zrak se za nekoliko dana resorbira. Potpuna resorpcija velikog pneumotoraksa može trajati 2-4 sedmice, ali zrak se može brže ukloniti stavljanjem cijevi u pneumotoraks. To je potrebno ako je pneumotoraks dovoljno velik da ošteti disanje. Cijev je povezana sa sustavom zatvorenim vodom za izvlačenje ili jednosmjernim ventilom što zraku dopušta izlaženje bez mogućnosti da se vrati natrag. Ako zrak izlazi kroz neki nenormalni spoj (fistula) između disajnog puta i pleuralnog prostora na cijev treba pričvrstiti crpaljku. Ponekad je potreban hirurški zahvat. Zahvat se često izvodi upotrebom torakoskopa stavljenog u pleuralni prostor kroz zid grudnog koša.

Ponavljani pneumotoraks može uzrokovati znatnu nesposobnost. Kod ljudi s visokim rizikom, npr. ronioca i pilota u zrakoplovu, nakon što se pneumotoraks prvi put dogodio dolazi u obzir operacija. Kod ljudi koji imaju pneumotoraks koji se ne uspijeva izliječiti ili pneumotoraks koji se na istoj strani ponavlja više od dva puta, uzrok problema se uklanja hirurški.

Kod kompliciranog spontanog pneumotoraksa sa trajnim izlaženjem zraka u pleuralni prostor ili sa pneumotoraksom koji se ponavlja, temeljna plućna bolest može hirurški zahvat učiniti opasnim. Često se pleuralni prostor može zatvoriti davanjem doksiciklina preko cijevi u prsnom košu kojom se iz tog prostora ispušta zrak.

Kod pneumotoraksa pod tlakom smrt se može spriječiti hitnim uklanjanjem zraka. Zrak se odmah isiše upotrebom velike štrcaljke pričvršćene na iglu smještenu u prsnu šupljinu. Tada se cijev smjesti odijeljeno da se zrak može neprestano odvoditi.



E-mail Ispis PDF

• Uvod • Uzroci • Simptomi i dijagnoza • Liječenje

Pleuralni izljev je nenormalno nakupljanje tekućine u pleuralnom prostoru. Normalno dva sloja pleure odjeljuje samo tanak sloj tekućine. Prekomjerna se količina tekućine može nakupiti iz mnogo razloga uključujući zatajenje srca, cirozu jetre i upalu pluća.

Ostale vrste tekućine koje se mogu nakupiti u pleuralnom prostoru uključuju krv, gnoj, mliječnu tekućinu i tekućinu bogatu holesterolom.

Krv u pleuralnom prostoru (hemotoraks) obično nastaje zbog ozljede grudnog koša. Rijetko pukne krvna žila u pleuralni prostor ili izpupčeno područje aorte (aneurizma aorte) propusti krv u taj prostor. Krvarenje može biti uzrokovano i poremećenjem zgrušavanja krvi. Budući da se u pleuralnom prostoru krv u potpunosti ne zgruša, obično ju je liječniku lako ukloniti iglom ili cijevi za prsni koš.

Kada se pneumonija ili plučni apsces šire u pleuralni prostor može se u njemu nakupiti gnoj (empijem). Empijem može komplicirati upalu pluća, infekciju iz rana na prsima, hirurški zahvat na prsnom košu, puknuće jednjaka ili apsces u trbuhu.

Mliječna tekućina u pleuralnom prostoru (hilotoraks) uzrokovana je ozljedom glavnog limfatičkog voda u prsima (torakalni vod) ili začepljenjem tog voda tumorom.

Tekućina bogata holesterolom u pleuralnom prostoru nastaje kao posljedica dugotrajnog pleuralnog izljeva uzrokovanog bolešću kao što je tuberkuloza ili reumatoidni artritis.

Uzroci pleuritisa

  • Upala pluća
  • Plućni infarkt uzrokovan plućnom embolijom
  • Rak
  • Tuberkuloza
  • Reumatoidni artritis
  • Sistemski lupus eritematodes (SLE)
  • Infekcija parazitima kao što su amebe
  • Pankreatttis (upala gušterače)
  • Ozljeda kao što je prelom rebara
  • Nadražljivci koji dopiru do pleure iz disajnih puteva ili nekog drugog mjesta, npr. azbest
  • Alergijske reakcije izazvane lijekovima, npr. hidralazin, prokainamid, izoniazid, fenitoin, klorpromazin

Česti uzroci pleuralnog izljeva

  • Zatajenje srca
  • Niska koncentracija bjelančevina u krvi
  • Ciroza jetre
  • Upala pluća (Pneumonija)
  • Blastomikoza
  • Kokcidioidomikoza
  • Tuberkuloza (Tbc)
  • Histoplazmoza
  • Kriptokokoza
  • Apsces ispod dijafragme
  • Reumatoidni artritis
  • Pankreatitis
  • Plućna embolija
  • Tumori
  • Sistemski lupus eritematodes (SLE)
  • Hirurški zahvat na srcu
  • Povreda grudnog koša
  • Lijekovi, kao što su: hidralazin, prokainamid, izoniazid, fenition, hlorpromazin, i rjeđe – nitrofurantoin, bromokriptin, dantrolen, prokarbazin
  • Nepravilno postavljene sonde ili intravenski kateteri
Simptomi i dijagnoza
Najčešći simptomi bez obzira na vrstu tekućine u pleuralnom prostoru ili njenom uzroku su zaduha i bol u prsima. Međutim, mnogi ljudi sa pleuralnim izljevom uopće nemaju simptoma.

Rtg grudnog koša koji pokazuje tekućinu obično je prvi korak u postavljanju dijagnoze. CT pokazuje pluća i tekućinu jasnije pa može ukazati na pneumoniju, plućni apsces ili tumor. Ultrazvučni nalaz može liječniku pomoći u određivanju smještaja male nakupine tekućine, koju onda može izvući.

Uzorak tekućine za pretragu gotovo se uvijek vadi iglom, postupak koji se zove torakocenteza.  Pojava tekućine može liječniku pomoći da odredi njen uzrok. Određene laboratorijske pretrage određuju hemijski sastav i utvrđuju prisutnost bakterija ili gljivica. Uzorak se ispituje i s obzirom na broj i vrstu stanica te prisutnost stanica raka.

Ako se s tim pretragama ne može otkriti uzrok izljeva, može biti potrebna biopsija pleure. Upotrebom igle za biopsiju liječnik uzima za analizu uzorak vanjskog sloja pleure. Ako je za sigurnu dijagnozu uzorak premalen, uzorak tkiva treba uzeti kroz mali rez u prsnom košu, postupak koji se zove otvorena biopsija pleure. Katkada se uzorak dobiva upotrebom torakoskopa (cijev za promatranje koja omogućuje liječniku da ispita pleuralni prostor i dobije uzorak).

Ponekad liječniku pomaže da nađe porijeklo tekućine bronhoskopija (neposredno vidno ispitivanje disajnih puteva kroz cijev za promatranje). U oko 20% ljudi sa pleuralnim izljevima uzrok se ne pronađe nikada, čak i nakon sveobuhvatnih pretraga.

U slučaju malih pleuralnih izljeva treba liječiti samo osnovni uzrok. Kod većih izljeva, naročito onih koji dovode do zaduhe, tekućinu treba izvući van. Zaduha se obično poslije izvlačenja tekućine dramatično smanjuje. Često se tekućina može izvući torakocentezom (postupkom kojim se mala igla ili kateter uvede u pleuralni prostor). Premda se torakocenteza obično radi u dijagnostičke svrhe, liječnik može tim postupkom odjednom izvući i do 1,5L tekućine.

Kad se mora izvući velika količina tekućine, cijev se može uvući kroz zid grudnog koša. Nakon što se područje umrtvi injiciranjem lokalnog anestetika, liječnik uvuče u prsni koš između dva rebra plastičnu cijev. Tada spoji cijev sa sustavom zatvorenim vodom, što sprječava da u pleuralni prostor uđe zrak. Tada se rtg-om provjerava smještaj cijevi. Izvlačenje može biti blokirano, ako je cijev u prsištu krivo smještena ili ako se zapetlja. Ako je tekućina vrlo gusta ili puna ugrušaka, neće istjecati.

Nakupljanje gnoja zbog infekcije (empijem) zahtijeva intravensku primjenu antibiotika i izvlačenje tekućine. Tuberkuloza ili kokcidioidomikoza zahtijevaju produženo liječenje antibioticima. Ako je gnoj vrlo gust ili ako se stvorio u prostorima ograničenima vezivom, izvlačenje je teže pa se, da se može koristiti veća cijev za izvlačenje, mora odstraniti dio rebra. Da bi se skinuo vanjski sloj pleure (dekortikacija) rijetko je potreban hirurški zahvat.

Nakupljanje tekućine uzrokovano tumorima pleure može biti teško liječiti, jer tekućina ima tendenciju brzog ponovno nakupljanja. Izvlačenje tekućine i davanje protutumorskih lijekova nekada sprječava daljnje nakupljanje tekućine. Ali ako se tekućina nastavi nakupljati, može pomoći zatvaranje pleuralnog prostora. Sva se tekućina izvuče preko cijevi preko koje se zatim u pleuralni prostor unese neko za pleuru nadražajno sredstvo, kao što je otopina doksiciklina ili talk. To međusobno slijepi dva sloja pleure pa više nema mjesta za dodatno nakupljanje tekućine.

Ako je u pleuralni prostor ušla krv, obično je potrebno samo izvlačenje preko cijevi, tako dugo dok se krvarenje ne zaustavi. Preko cijevi za izvlačenje tekućine mogu se primijeniti lijekovi koji pomažu lomljenje krvnih ugrušaka, kao što su streptokinaza ili streptodornaza. Ako se krvarenje nastavlja ili ako se nakupina na odgovarajući način ne može ukloniti preko cijevi, potreban je hirurški zahvat.

Liječenje hilotoraksa usmjerava se na popravljanje oštećenja na limfatičkom vodu. Takvo se liječenje može sastojati od hirurškog zahvata ili liječenja raka koji je zaustavio limfni tok.



E-mail Ispis PDF

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje

Pleuritis je upala pleure, razvija se kada neki činioc (obično virus ih bakterija) nadražuje pleuru što ima za posljedicu upalu. U pleuralnom prostoru se može nakupljati tekućina (pleuralni izljev) ili se tekućina ne nakuplja (suhi pleuritis). Nakon što upala prestane, plućna marama (pleura) može poprimiti normalan izgled ili može doći do stvaranja priraslica što dovodi do međusobnog sljepljenja pleuralnih opni.

Simptomi i dijagnoza
Najčešći simptom pleuritisa je bol u prsnom košu koja obično počinje naglo. Bol se očituje od nejasnog lošeg osjećanja do jake probadajuće boli. Može se osjetiti samo kada osoba duboko diše ili kašlje ili je osjeća neprestano, ali se može pogoršati dubokim disanjem ili kašljanjem. Bol nastaje zbog upale vanjskog pleuralnog sloja i obično se osjeća na zidu grudnog koša desno iznad mjesta upale. Međutim, bol se može osjećati i samo u trbuhu ili vratu i ramenima kao refleksna bol.

Disanje može biti ubrzano i plitko zbog toga što duboko disanje uzrokuje bol. Mišići se na bolnoj strani pomiču slabije nego na normalnoj. Ako se nakupi velika količina tekućine, pleuralni slojevi se mogu odvojiti pa bol prestane. Velike količine tekućine mogu uzrokovati poteškoće pri disanju kod proširivanja jednog ili oba plućna krila što dovodi do disajnog distresa.

Budući daje bol tako specifična, liječnik pleuritis često lako dijagnosticira. Upotrebom stetoskopa liječnik može čuti krešteći zvuk trljanja koji se zove pleuralno trenje. Čak ako rtg grudnog koša i ne pokaže pleuritis, može otkriti prelom rebara, dokaz za plućnu bolest ili malu nakupinu tekućine u pleuralnom prostoru.

Liječenje pleuritisa ovisi o pojedinom uzroku, npr. ako je uzrok bakterijska infekcija, propisuju se antibiotici. Ako je uzrok virusna infekcija, infekciju ne treba liječiti. Ako je uzrok autoimuna bolest, samo liječenje bolesti često omogući da se pleuritis povuče.

U smanjivanju boli u prsnom košu bez obzira na uzrok pleuritisa obično pomažu analgetici kao što su acetaminofen ili ibuprofen. Bol jače ublažavaju kodein i ostali narkotici, ali oni potiskuju kašljanje, što nije dobro, jer duboko disanje i kašljanje pomažu u sprječavanju upale pluća. Zbog toga kada disanje postane manje bolno, osobu sa pleuritisom se potiče da duboko diše i kašlje. Kašljanje može biti manje bolno, ako osoba ili neko ko joj pomaže pridržava jastuk čvrsto prema dijelu grudnog koša koji boli. U ublažavanju teške boli u prsima pomaže zamotavanje cijelog grudnog koša u široke neadhezivne elastične zavoje. Međutim, zamotavanje grudnog koša smanjuje pokrete za vrijeme disanja što povećava opasnost od upale pluća.

  • «
  •  Početak 
  •  « 
  •  1 
  •  2 
  •  3 
  •  4 
  •  5 
  •  6 
  •  7 
  •  8 
  •  9 
  •  10 
  •  » 
  •  Kraj 
  • »


Home Section Blog