Vaš Doktor

Example of Section Blog layout (FAQ section)

DELIRUM ET DEMENTIA (Delirij i demencija)

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Delirij • Demencija

 

Uvod

Iako se o deliriju i demenciji u medicinskim knjigama često raspravlja zajedno, oni su zaista posve različiti. Delirij je iznenadna, obično, povratna promjena duševnog stanja koju označuju zbunjenost i neorijentiranost. Demencija je hronična bolest koja sporo napreduje, a ima za posljedicu gubitak pamćenja i teški pad svih aspekata duševne funkcije; za razliku od delirija, demencija je obično nepovratna.

 

 

DELIRIUM

(Delirij)

• Uvod • Uzroci • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Delirij je moguće povratno stanje koje obično nastane iznenada, osoba ima smanjenu sposobnost da obraća pozornost i zbunjena je, neorijentirana i ne može jasno misliti.

 

Uzroci

Delirij je nenormalno duševno stanje, nije bolest, sa različitim simptoma koji predstavljaju smanjeno duševno funkcioniranje. Delirij mogu uzrokovati stotine stanja ili poremećaja u rasponu od jednostavne dehidracije do trovanja lijekovima ili po život opasnih infekcija. Najčešće se događa odraslima i ljudima čiji je mozak već oštećen, uključujući jako bolesne, ljudima koji uzimaju lijekove koji mijenjaju um i ponašanje i ljudima sa demencijom.

 

Simptomi

Delirij može početi na brojne načine, a u blažem slučaju ga može biti teško prepoznati. Djelovanja ljudi u deliriju su različita, ali su u grubim crtama slična onima osobe koja postaje sve više otrovana.

 

Glavni znak delirija je nesposobnost obraćanja pažnje. Ljudi u deliriju se ne mogu koncentrirati pa imaju poteškoća prerade novih podataka i ne mogu se sjetiti novih događaja. Gotovo svi su neorijentirani u vremenu i barem djelomično zbunjeni o tome gdje se nalaze. Misle na pobrkan način, skitaju se i čak postaju nesuvisli. U teškim slučajevima mogu ne znati ko su. Mogu ih plašiti bizarne vidne halucinacije u kojima vide stvari ili ljude koji se tamo ne nalaze. Neki mogu dobiti paranoju, vjerujući da se događaju čudne stvari (deluzije).

 

Ljudi u deliriju reagiraju na svoje poteškoće na različite načine: neki postaju tako tihi i povučeni da oni oko njih mogu čak i ne primijetiti da su u deliriju, dok drugi postaju uzbuđeni i nastoje se boriti protiv svojih halucinacija ili deluzija.

 

Kada delirij uzrokuju lijekovi, često je na različite načine oštećeno ponašanje ovisno o lijeku, npr. ljudi otrovani pilulama za spavanje će vjerojatno biti jako povučeni, dok oni otrovani amfetaminima mogu postati agresivni i preaktivni.

 

Delirij može trajati satima, danima ili čak i dulje, ovisno o težini i medicinskim okolnostima. Često postaje gorim po noći (fenomen poznat kao zalaz sunca). Konačno, osoba u deliriju će upasti u nemiran san, ovisno o uzroku, delirij čak može napredovati do kome.

 

Dijagnoza

Doktori mogu lako prepoznati delirij koji je prošao blagi stadij. Kako delirij može biti znak mnogih teških bolesti, od kojih neke mogu brzo završiti smrću, doktori nastoje što je brže moguće odrediti uzrok. Najprije nastoje razlikovati delirij od duševne bolesti. U starijih doktori nastoje razlikovati delirij od demencije određivanjem pacijentove uobičajene duševne funkcije. Međutim, ljudi koji imaju demenciju mogu isto tako pasti u delirij.

 

Doktori nastoje da skupe što je više moguće podataka o bolesnikovoj anamnezi. Pitaju se prijatelje, obitelj ili drugi promatrači kako je zbunjenost počela, kako je brzo napredovala i što oni znaju o bolesnikovom fizičkom i duševnom zdravlju, uključujući uzimanje medikamenata, zabranjenih lijekova i alkohola. Podaci se mogu dobiti od policije, osoblja hitne pomoći ili iz pokazatelja kao što su bočice za pilule.

 

Nakon toga dolazi potpun fizički pregled i doktor obraća punu pozornost na neurološke reakcije osobe. Doktor određuje pretrage krvi, Rtg i često lumbalnu punkciju kako bi dobio cerebrospinalnu tekućinu za laboratorijsku analizu.

 

Delirijum                                                   Psihoza

Česti znaci delirija (tjelesna bolest)        Česti znaci psihoze (duševna bolest)

Zbunjenost o sadašnjem vremenu datumu, mjestu ili vlastitoj ličnosti        Obično svjestan

vremena, mjesta i vlastite ličnosti

Poteškoća u skretanju pažnje                Sposoban skrenuti pažnju

Gubitak svježog pamćenja                     Nelogično mišljenje, ali zadržavanje svježog

pamćenja

Nemogućnost logičkog mišljenja ili izvođenja jednostavnih računanja        Zadržana

sposobnost računanja

Povišena temperatura i drugi znakovi infekcije                                        Anamneza o

prethodnim psihijatrijskim poteškoćama

Zaokupljenost općenito nedosljedna       Zaokupljenost često fiksirana i dosljedna

Halucinacije (ako postoje) najviše vidne   Halucinacije (ako postoje), uglavnom slušne

Dokaz nedavnog uzimanja droge

Tremor

 

Liječenje

Liječenje delirija ovisi o njegovu uzroku, npr. doktori liječe infekcije antibioticima, povišenu temperaturu drugim lijekovima a nenormalan nivo soli i minerala u krvi podešavanjem nivoa tekućina i soli.

 

Ljude koji su vrlo uznemireni ili koji imaju halucinacije moraju se spriječiti da se sami ne ozlijede ili ne ozlijede one koji se za njih brinu. Bolnice katkada koriste i postavljaju ograđivače. Nemir mogu ublažiti benzodiazepinski lijekovi kao što su diazepam, triazolam i temazepam. Lijekovi protiv psihoze kao što su haloperidol, tioridazin i klorpromazin obično se daju samo ljudima koji su agresivno paranoični ili jako plašljivi ili onima koji se ne mogu umiriti benzodiazepinima. Bolnice koriste ograđivače sa oprezom, a doktori su oprezni u propisivanju lijekova, naročito starijim osobama, jer ograđivači i lijekovi mogu uzrokovati veći nemir i zbunjenost i prekriti temeljni problem. Međutim, ako je delirij izazvan alkoholom, doktori daju benzodiazepine sve dok nemir ne prestane.

 

 

DEMENTIA

(Demencija)

• Uvod • Uzroci • Simptomi • Liječenje

 

Uvod

Demencija je opadanje duševne sposobnosti koja obično polako napreduje, oštećeni su pamćenje, mišljenje, prosuđivanje i sposobnost obraćanja pažnje i učenja, a ličnost (osobnost) se može pogoršavati.

 

Demencija se u mladih ljudi može razviti iznenada kada teška ozljeda, bolest ili otrovna tvar, npr. ugljen monoksid, razori moždane stanice. Demencija se obično razvija polagano i zahvaća ljude u dobi iznad 60-te godine života. Ipak, demencija nije normalan dio starenja. Kako svi ljudi stare, promjene u mozgu izazivaju neki gubitak pamćenja, naročito kratkotrajnog pamćenja, i nešto smanjenu sposobnost za učenje. Te normalne promjene ne zahvaćaju sposobnost funkcioniranja.

 

Zaboravnost u starijih ljudi se katkada zove benigna staračka zaboravnost, i nije u svakom slučaju znak demencije ili rane Alzheimerove bolesti. Demencija je znatno ozbiljnije opadanje duševne sposobnosti i ona postaje vremenom sve teža. Dok ljudi koji stare normalno mogu zaboraviti detalje, ljudi sa demencijom mogu zaboraviti sve skorašnje događaje.

 

Uzroci

Najčešći uzrok demencije je Alzheimerova bolest. Što uzrokuje Alzheimerovu bolest nije poznato, ali genetički činioci imaju ulogu, čini se da se bolest kreće u obiteljima i da je uzrokuju ili na nju utječe nekoliko specifičnih genskih nenormalnosti. Pri Alzheimerovoj bolesti degeneriraju dijelovi mozga, razarajući stanice i smanjujući prijemčivost preostalih na mnoge hemijske tvari koje prenose signale u mozgu. U mozgu se pojavljuju nenormalna tkiva, nazvana senilni plakovi i neurofibrilarni čvorovi te nenormalne bjelančevine, a doktori ih mogu prepoznati za vrijeme obdukcije.

 

Drugi najčešći uzrok demencije su uzastopni moždani udari. Pojedinačni udari su maleni, ostavljajući malu ili nikakvu slabost, a rijetko vrstu paralize koja nastaje kao posljedica većih udara. Ti mali udari postupno razaraju moždano tkivo, područja razorena kao rezultat spriječene opskrbe krvlju zovu se infarkti. Kako taj tip demencije nastaje zbog mnogih malih udara, stanje je poznato kao multiinfarktna demencija. Većina ljudi sa multiinfarktnom demencijom imali su visoki krvni pritisak ili šećernu bolest, a obje oštećuju krvne žile u mozgu.

 

Demencija može nastati i nakon povrede mozga ili epizode zastoja srca.

 

Drugi su uzroci demencije nepoznati. Pickova bolest, rijetko stanje, u mnogo čemu je slična Alzheimerovoj bolesti osim što zahvaća samo malo područje mozga i napreduje polaganije. Oko 15-20% ljudi sa Parkinsonovom bolešću prije ili kasnije dobije demenciju.

 

Demencija se pojavljuje i u ljudi s AIDS-om i Creutzfeldt-Jakobovom bolešću, rijetkom bolešću koja brzo napreduje, uzrokovanom infekcijom mozga, vjerojatno zaraznom česticom zvanom prion, koja može biti povezana sa bolešću ludih krava.

 

Hidrocefalus sa normalnim pritisakom nastaje kada se tekućina koja se normalno nalazi oko mozga i koja ga štiti od povrede ponovno u dovoljnoj mjeri ne apsorbira, uzrokujući neobičan tip demencije. Taj hidrocefalus ne samo da uzrokuje gubitak duševne funkcije nego dovodi i do inkontinencije mokraće i neobične nenormalnosti hodanja na širokoj osnovi. Za razliku od mnogih drugih uzroka demencije, hidrocefalus sa normalnim pritisakom se katkada može popraviti, ako se rano liječi.

 

Ljudi koji trpe od ponavljanih ozljeda glave, npr. bokseri, često razviju demenciju pugilistiku (hronična progresivna traumatska encefalopatija), kod nekih od njih razvije se i hidrocefalus.

Neki stariji ljudi koji postaju depresivni imaju pseudodemenciju, oni samo izgledaju kao da imaju demenciju. Malo jedu i spavaju i tuže se na gubitak pamćenja, za razliku od onih sa demencijom koji često negiraju gubitak pamćenja.

 

Simptomi

Demencija obično počinje polako i vremenom se pogoršava pa se stanje u početku i ne mora prepoznati. Smanjuju se pamćenje, sposobnost vođenja računa o vremenu i sposobnost prepoznavanja ljudi, mjesta i predmeta. Ljudi s demencijom imaju problem naći i koristiti pravu riječ i imaju poteškoću u apstraktnom mišljenju (kao što je rad sa brojevima). Česte su i promjene ličnosti (osobnosti), često je pretjerano neko posebno obilježje ličnosti.

 

Demencija koja nastaje zbog Alzheimerove bolesti obično započinje jedva primjetno. Ljudi čija se bolest razvije dok su zaposleni ne mogu više tako dobro raditi, u onih koji su u penziji u početku se ne moraju primijetiti promjene. Prvi znak može biti zaboravljanje skorašnjih događaja, iako katkada bolest počinje depresijom, strahovima, tjeskobom, smanjenom emocijom ili drugim promjenama ličnosti. Načini govora se mogu malo promijeniti, osoba može koristiti jednostavnije riječi, neispravno koristiti riječi ili biti u nemogućnosti pronaći odgovarajuću riječ. Nemogućnost tumačenja signala može otežati upravljanje vozilom.

Vremenom promjene postaju očitije i konačno osoba ne može društveno funkcionirati.

 

Za razliku od demencije prouzročene Alzheimerovom bolešću, demencija uzrokovana malim moždanim udarima može imati stepenasti silazni tok koji se očituje iznenadnim pogoršanjima, a zatim određenim poboljšanjima pa opet pogoršanjima nakon nekoliko mjeseci ili godina kad dođe do drugog udara. Dobrom kontrolom visokog krvnog pritiska i šećerne bolesti katkada se može spriječiti više moždanih udara, pa ponekad dođe do blagog oporavka.

 

Neki ljudi sa demencijom dobro skrivaju svoj nedostatak. Izbjegavaju složene aktivnosti kao što je ispunjavanje čekovne knjižice, čitanje i rad. Ljudi koji ne mogu promijeniti svoj život mogu postati frustrirani zbog nemogućnosti obavljanja svakodnevnih zadataka. Mogu zaboraviti važne zadatke ili ih mogu napraviti neispravno, npr. mogu propustiti platiti račune ili zaboravljati ugasiti svjetla ili peć.

 

Demencija napreduje različitom brzinom u različitih ljudi. Gledanje unatrag kako se brzo pogoršavala tokom prethodne godine često ukazuje na iduću godinu.

 

Demencija koju uzrokuje AIDS općenito započinje jedva primjetljivo, ali napreduje stalno tokom nekoliko mjeseci ili godina. Rijetko prethodi drugim simptomima AIDS-a. Nasuprot tomu, Creutzfeldt-Jakobova bolest obično dovodi do teške demencije i često do smrti unutar jedne godine.

 

U svojim najuznapredovalijim oblicima demencija dovodi do gotovo potpunog razaranja sposobnosti funkcioniranja mozga. Ljudi sa demencijom postaju povučeniji i slabije sposobni kontrolirati svoje ponašanje. Imaju bučne ispade i trenutke raspoloženja i imaju sklonost lutanju. Konačno, postaju nesposobni pratiti razgovore i mogu izgubiti sposobnost govora.

 

Dijagnoza

Zaboravnost je obično prvi znak koji zapažaju članovi obitelji ili doktor. Doktori i drugo medicinsko osoblje obično mogu postaviti dijagnozu postavljajući toj osobi i obitelj niz pitanja. Ispituje se duševno stanje pri čemu doktor pita niz jednostavnih pitanja a odgovori osobe se zabilježe i procijene. Može biti potrebno profinjenije ispitivanje (neuropsihološko testiranje) da se razjasni stepen oštećenja ili da se odredi prolazi li osoba kroz pravo intelektualno propadanje.

 

Doktori postavljaju dijagnozu demencije na temelju ukupne situacije uzimajući u obzir dob osobe, obiteljsku anamnezu, kako su simptomi započeli i kako napreduju te postojanje drugih bolesti (kao što je visoki krvni pritisak ili šećerna bolest).

 

Istovremeno doktor traži uzrok smanjene duševne funkcije koji se može liječiti, kao što je npr. bolest štitnjače, nenormalna razina elektrolita, infekcija, manjak vitamina, otrovnost lijekova ili depresija. Rade se uvijek standardne pretrage krvi, a doktori pregledaju i sve lijekove koje je osoba dobila na recept da vide može li biti neki od njih kriv. Doktor može zatražiti CT ili MRI kako bi isključio tumor mozga, hidrocefalus ili moždani udar.

 

Doktori treba da posumnjaju na Alzheimerovu bolest kao uzrok demencije u starijih ljudi čije se pamćenje postupno pogoršava. Premda dijagnoza postavljena pregledom osobe može biti tačna u oko 85% slučajeva, dijagnoza Alzheimerove bolesti dokazuje se samo pretragom mozga prilikom obdukcije. Kada se napravi obdukcija, doktori nalaze gubitak moždanih stanica. Unutar preostalih nervnih stanica vide se klupka, a plakovi napravljeni od amiloida, vrste nenormalne bjelančevine, razbacani su po moždanom tkivu.

 

Kao metode dijagnosticiranja Alzheimerove bolesti predlagane su pretrage moždanog likvora i posebni moždani skenovi zvani PET (pozitronska emisiona tomografija), ali takve pretrage još nisu pouzdane.

 

Delirij                                                                                      Demencija

Razvija se iznenada                                                                  Razvija se sporo

Traje danima do sedmicima                                                      Može biti trajna

Povezan je sa uzimanjem ili prekidom

lijekova, teškom bolešću, sa problemima metabolizma                                                                                                                                                 Inače nema druge bolesti

Gotovo se uvijek pogorša noću                                                  Često se pogoršava noću

Nemogućnost koncentracije                                                      Misli odlutaju

Stanje svijesti ide od letargije do agitacije                                   Svijest je često smanjena

Koncentriranost na okolinu varira                                               Koncentriranost na okolinu je

oštećena

Govor je spor, često nepovezan i neprimjeren                              Ponekad je teško pronaći

pravu riječ

Pamćenje je zbrkano, smeteno                                                 Gubitak pamćenja, osobito

za nedavne događaje

 

Liječenje

Većina demencija je neizlječiva. Lijek takrin pomaže nekim ljudima sa Alzheimerovom bolesti, ali stvara ozbiljne nuspojave. Općenito ga je nadomjestio donepezil koji uzrokuje manje nuspojava i može usporiti napredovanje Alzheimerove bolesti za jednu godinu i više. Tok može usporiti i ibuprofen. Lijekovi najbolje djeluju u vrijeme ranog, blagog stadija bolesti.

 

Demencija koju uzrokuju ponavljani mali moždani udari ne može se liječiti, ali njeno napredovanje se može usporiti ili čak zaustaviti liječenjem visokog krvnog pritiska ili šećerne bolesti povezane sa udarom.

 

Danas ne postoji liječenje demencije koju uzrokuje bilo Creutzfeldt-Jakobova bolesti bilo AIDS. Lijekovi koji se daju za liječenje Parkinsonove bolesti ne pomažu pratećoj demenciji, a neki mogu otežati njene simptome.

 

Kad je depresija uzrokovala gubitak pamćenja, barem privremeno mogu pomoći lijekovi protiv depresije (antidepresivi) i savjetovanje. Ako se dijagnosticira rano, demenciju koju uzrokuje hidrocefalus sa normalnim pritisakom (normotenzivni hidrocefalus) može se liječiti uklanjanjem viška tekućine unutar mozga drenažnom cijevi (santom).

 

Doktori često koriste lijekove protiv psihoze (antipsihotike) kao što su tioridazin i haloperidol da nadziru uzbuđenost i provale koje mogu pratiti uznapredovalu demenciju. Nažalost, ti lijekovi nisu vrlo djelotvorni u obuzdavanju takvih ponašanja i mogu uzrokovati ozbiljne nuspojave. Lijekovi protiv psihoza (antipsihotici) najbolje djeluju u onih koji imaju paranoju i halucinacije.

 

Široki raspon lijekova, vitamina i prehrambenih dodataka pokazao se u liječenju demencije beskorisnim. Među njima su lecitin, ergoloid mesilati, ciklandelat i vitamin B12 (osim ako se ne utvrdi manjak vitamina B12). Mnogi lijekovi, neki od kojih se mogu dobiti u slobodnog prodaji (bez recepta), pogoršavaju demenciju. Često su za to kriva sredstva za spavanje (sedativi), sredstva protiv prehlade, lijekovi protiv tjeskobe (anksiolitici) i neki lijekovi protiv depresije (antidepresivi).

 

Čak iako je demencija hronična, intelektualne funkcije se ne mogu uspostaviti, od znatne pomoći mogu biti potporne mjere, npr. veliki satovi i kalendari mogu pomoći ljudima da se orijentiraju, a oni koji se brinu za oboljele, mogu osobama davati česte primjedbe o tome gdje se nalaze i što se događa. Može koristiti ugodno i radosno okruženje, najmanji mogući novi poticaji i redovite aktivnosti sa niskim stresom.

 

Ako se dnevne rutine pojednostave, a očekivanja davatelja pomoći smanje a da osoba ne osjeti potpuni gubitak samopoštovanja, može doći do nekog stvarnog poboljšanja. Davatelji pomoći moraju davati odgovarajuće upute, ali trebaju izbjegavati da osobu tretiraju poput djeteta. Psovanje osobe sa demencijom zbog učinjene pogreške ili što nije naučila ili se nečega sjetila nije od koristi i može pogoršati situaciju.

 

Budući da demencija obično napreduje bitno je planiranje budućnosti. Takvo planiranje obično kombinira napore doktora, socijalnog radnika, medicinskih sestara i pravnika. Međutim, najviše odgovornosti pada na obitelj i stresovi mogu biti strahoviti. Olakšanje od opterećenja stalnom pažnjom postoji često ovisno o specifičnom ponašanju i sposobnostima dementne osobe i o sredstvima obitelji i zajednice. Društvene agencije, uključujući odjel socijalne službe lokalne bolnice, mogu pomoći pri nalaženju odgovarajućih izvora pomoći. Opcije uključuju programe dnevne brige, posjete patronažne sestre, pomoć u domaćnstvu sa djelomičnim ili punim radnim vremenom i pomoć na temelju zajedničkog života. Kad se stanje osobe pogorša, najbolju brigu može osigurati smještaj u domu.

 

Pomaganje osobama sa demencijom i njihovim obiteljima

Održavanje obiteljskog okruženja pomaže osobi sa demencijom da ostane orijentirana. Preseljenje u novi dom ili grad, preseljenje pokućstva ili čak mijenjanje boje stana može dovesti do sloma. Osobi može pomoći u orijentiranju veliki dnevni kalendar, noćno svjetlo, sat sa velikim brojevima ili radio.

 

Sakrivanje ključeva od automobila i stavljanje aparata za prepoznavanje na vrata može pomoći u sprječavanju nezgoda ljudi koji lutaju Od pomoći mogu biti i narukvice sa podacima o osobi.

 

Utvrđivanje redovite rutine kupanja, uzimanja jela, spavanja i drugih aktivnosti može osobi dati osjećaj sigurnosti. Pomoći može i stalan kontakt sa poznatim licima.

Ruženje i kažnjavanje osobe s demencijom ne pomaže i može stvari pogoršati.

Od koristi mogu biti i organizacije koje pružaju socijalne usluge i medicinsku njegu, često u kući. Stalna briga može biti vrlo skupa, ali ima i programa zdravstvenog osiguranja koja pokrivaju neke od troškova.

 

POVREDE GLAVE

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Prognoza • Dijagnoza i liječenje

• Specifične povrede glave • Oštećenje specifičnih područja mozga

 

Uvod

Pri zaštiti mozga pomažu, tvrde, lubanjske kosti. Unatoč posjedovanja tog prirodnog šljema, mozak je osjetljiv na mnoge vrste ozljeda. Povrede glave ubijaju i onesposobljuju više ljudi u dobi ispod 50 godina nego bilo koja druga vrsta neurolološkog oštećenja i nakon strelnih rana, drugi su po redu vodeći uzrok smrti u muškaraca ispod 35 godina. Gotovo polovica onih sa teškom ozljedom glave umire.

 

Mozak može biti ozlijeđen čak i ako lubanja nije probijena. Mnoge povrede uzrokuju naglo ubrzanje nakon potresa, kao što može napraviti snažni udarac u glavu ili naglim smanjivanjem brzine koje se javlja kada se glava u pokretu sudari sa nepokretnim predmetom. Mozak može biti oštećen na mjestu udarca ili na suprotnoj strani. Povrede zbog ubrzanja-usporenja katkada se nazivaju coup-contrecoup (francuski naziv za udarac-protivudarac).

 

Teška ozljeda glave može prekinuti, odrezati ili raskinuti nerve, krvne žile i tkiva u ili oko mozga. Nervni putevi se mogu prekinuti a može doći do krvarenja ili jakog otoka. Krvarenje, otok i stvaranje tekućine (edema) imaju sličan učinak onom uzrokovanom masivnom rastu unutar lubanje. Budući da se lubanja ne može proširiti, povećani pritisak može oštetiti ili uništiti moždano tkivo. Zbog položaja mozga u lubanji, pritisak nastoji gurnuti mozak prema dolje. Gornji dio mozga može biti stjeran u otvor koji ga povezuje sa donjim dijelom (moždanim stablom), stanje koje se zove hernijacija. Sličan tip hernijacije može ukliještiti mali mozak i moždano stablo kroz otvor na bazi lubanje (foramen magnum) u kičmenu moždinu. Hernijacije mogu biti po život opasne, jer moždano stablo upravlja takvim životnim funkcijama kao što su brzina srčanog rada i disanje.

 

Katkada se teška ozljeda mozga može pojaviti kao posljedica nečega što se čini da je manja ozljeda glave. Stariji su posebno osjetljivi na krvarenje oko mozga (subduralni hematom) nakon povrede glave. Ljudi koji uzimaju lijekove koji sprečavaju zgrušavanje krvi (antikoagulanse) su također u posebnoj opasnosti zbog krvarenja oko mozga nakon povrede glave.

 

Oštećenje mozga često uzrokuje određeni stepen trajne onesposobljenosti koja je različita ovisno o tome je li oštećenje ograničeno na specifično područje (lokalizirano) ili je više prošireno (difuzno). Koja je funkcija izgubljena ovisi o oštećenom području mozga. Specifični, lokalizirani simptomi mogu pomoći tačno označiti ozlijeđeno područje. Promjene se mogu pojaviti u pokretanju, osjetu, govoru, vidu ili sluhu. Difuzno oštećenje moždane funkcije može zahvatiti pamćenje i san i može dovesti do zbunjenosti i kome.

 

Prognoza

Konačne posljedice povrede glave kreću se u rasponu od potpunog oporavka do smrti. Vrsta i težina onesposobljenosti ovisi o tome gdje i kako jako je mozak bio oštećen. Mnoge moždane funkcije mogu izvoditi više područja mozga, a neozlijeđena područja katkada preuzmu funkcije koje su bile izgubljene, kada je drugo područje oštećeno, što dopušta djelomičan oporavak. Međutim, kako ljudi stare, mozak postaje slabije sposoban prebacivati funkcije iz jednog područja na drugo, npr. vještinama govorenja upravlja u male djece nekoliko područja mozga, ali su kod odraslog sakupljene na jednoj strani mozga. Ako su područja govora u lijevoj hemisferi teško oštećena prije 8-e godine, desna hemisfera može preuzeti gotovo normalnu funkciju govora. Međutim, povrede područja govora u odrasloj dobi vjerojatno će ostati trajno manjkave.

 

Neke funkcije kao što su vid i pokretanje ruke ili noge (motorička kontrola) nadziru jedinstvena područja na jednoj strani mozga. Oštećenje bilo kojeg od tih područja obično uzrokuje trajne manjkove (ispade). Međutim, rehabilitacija može pomoći ljudima da svedu na najmanju moguću mjeru utjecaj tih manjkova na funkciju.

 

Ljudi sa teškom ozljedom glave katkada dobiju amneziju i ne mogu se sjetiti događaja neposredno prije i nakon što su izgubili svijest. Oni kojima se svijest vrati u prvoj sedmici najvjerojatnije će oporaviti svoje pamćenje.

 

Neki ljudi sa ozljedom glave, čak i malom, razviju sindrom poslije potresa mozga. Oni mogu znatno vrijeme nakon povrede imati stalne glavobolje i probleme sa pamćenjem.

 

Najteža posljedica povrede glave koja nije završila smrću je dugotrajno stanje potpune besvijesti praćeno gotovo normalnim ciklusima buđenja i spavanja. Nastaje kada su uništeni gornji dijelovi mozga koji upravljaju finim duševnim funkcijama, ali talamus i moždano deblo, koji upravljaju ciklusima spavanja, tjelesnom temperaturom, disanjem i radom srca su pošteđeni. Ako vegetativno stanje potraje više od nekoliko mjeseci nema izgleda da će doći do oporavka svijesti. Unatoč svemu, osoba koja ima kvalificiranu njegu može u tom stanju živjeti godinama (vegetirati).

 

Dijagnoza i liječenje

Kada osoba sa ozljedom glave stigne u bolnicu, doktori i medicinske sestre najprije provjeravaju životne znakove: srčani rad, krvni pritisak i disanje. Za one koji sami ne dišu zadovoljavajuće, može biti potreban respirator. Doktori odmah procjenjuju bolesnikovo stanje svijesti i pamćenje. Ispituju i temeljne funkcije mozga provjeravajući veličinu zjenica i njihovu reakciju na svjetlo, ocjenjuju reakciju na osjete kao što su vrućina i ubodi iglom i ispituju sposobnost pomicanja ruku ili nogu. Da se ocijeni moguća ozljeda mozga traže se CT ili MRI. Standardni Rtg mogu prepoznati lomove lubanje, ali o ozljedi mozga ne otkrivaju ništa.

 

Povećana pospanost i zbunjenost, produbljena koma, povišeni krvni pritisak i usporeni puls nakon povrede glave znaci su da dolazi do oteknuća mozga. Kako mozak može biti brzo oštećen pritisakom od prekomjerne tekućine, daju se lijekovi koji smanjuju otok. Da se odredi koliko je liječenje uspješno, može se u lubanju ugraditi mali mjerač pritiska.

 

 

SPECIFIČNE POVREDE GLAVE

• Uvod • Fracture lubanje • Potres mozga • Nagnječenja i razderotine mozga

• Intrakranijalni hematomi

 

Uvod

Ljudi mogu pretrpjeti mnoge vrste povrede glave uključujući

•           frakture lubanje,

•           potrese mozga,

•           nagnječenja mozga i razderotine, te

•           intrakranijalne hematome.

 

FRAKTURE LUBANJE

 

Fraktura lubanje je lom lubanjske kosti. Lomovi lubanje mogu oštetiti arterije i vene koje tada krvare u prostore oko moždanog tkiva. Lomovi, posebno na bazi lubanje, mogu potrgati meninge, tkivne ovojnice koje oblažu mozak. Cerebrospinalna tekućina, tekućina koja kruži između mozga i meninga, može se cijediti kroz nos ili uho nakon povrede. Katkada kroz te lomove u lubanju uđu bakterije uzrokujući infekciju i teške oštećenje mozga.

 

Većina lomova lubanje ne zahtijevaju hirurški zahvat, ukoliko koštani dijelovi ne pritisnu mozak ili ukoliko lubanjske kosti nisu pomaknute iz svog položaja.

 

COMMOTIO CEREBRI

(Potres mozga)

 

Potres mozga je kratak gubitak svijesti i katkada pamćenja nakon povrede mozga koja nije uzrokovala očito fizičko oštećenje.

 

Potresi mozga uzrokuju poremećaj funkcija mozga, ali nemaju za posljedicu vidljivo oštećenje tkiva. Mogu nastati čak i nakon manje oz ljede glave ovisno o tome koliko je mozak unutar lubanje uzdrman. Potres mozga može osobu učiniti na neki način zbunjenom, sa glavoboljom i nenormalno pospanom, većina ljudi se potpuno oporavi unutar nekoliko sati ili dana.

 

Neki ljudi razviju vrtoglavicu, poteškoće koncentracije, zaboravljivost, depresiju, pomanjkanje osjećaja ili emocija i tjeskobu. Simptomi mogu trajati od nekoliko dana do nekoliko sedmica, a rijetko dulje. U međuvremenu osoba može imati poteškoće pri radu, učenju društvenom životu. Taj se sindrom zove sindrom nakon potresa mozga.

 

Sindrom nakon potresa mozga je zagonetan. Zašto se ti simptomi obično jave nakon blage ozljede glave je nepoznat. Stručnjaci se ne slažu o tome da li simptome uzrokuju mikroskopske povrede ili psihički činioci. Nekim ljudim sa sindromom nakon potresa mozga, ali ne svima, pomaže liječenje lijekovima i psihijatrijsko liječenje.

 

Činjenica koja još više zabrinjava od sindroma nakon potresa mozga je da se ozbiljniji simptomi mogu razviti satima ili katkada čak danima nakon same povrede. Sve jače glavobolje, zbunjenost i pojačana pospanost ukazuju na hitnu potrebu medicinske pažnje.

 

Općenito, jednom kada je doktor utvrdio da nije došlo do težeg oštećenja, liječenje nije potrebno. Ipak, sve ljude koji imaju ozljedu glave se upozna sa znacima upozorenja na pogoršanje funkcije mozga. Roditeljima male djece se kaže kako da satima nakon povrede promatraju djecu s obzirom na te promjene.

 

Tako dugo dok se simptomi ne pogoršaju protiv bolova se može koristiti paracetamol. Ako ozljeda nije teška nakon prvih 3-4 dana može se uzeti acetilsalicilna kiselina (aspirin).

 

NAGNJEČENJA I RAZDEROTINE MOZGA

 

Nagnječenja mozga su podljevi u mozgu, obično uzrokovani neposrednim jakim udarcem u glavu. Razderotine mozga su rastrgano moždano tkivo koje često prati vidljive rane glave i lomove lubanje.

 

Nagnječenja mozga i razderotine su ozbiljnije nego potresi mozga. MRI pokazuje fizičko oštećenje mozga koje može biti vrlo malo ili koje može uzrokovati slabost jedne strane tijela uz zbunjenost ili čak komu. Ako mozak natiče, moždano se tkivo može još više oštetiti, vrlo jako nateknuće može dovesti do hernijacije mozga. Kao što je često slučaj, liječenje postaje složenije, ako su teške povrede mozga praćene drugim ozljedama, naročito ozljedama prsnog koša.

 

HAEMATHOMA INTRACRANIALIS

(Intrakranijalni hematomi)

 

Intrakranijalni hematomi su nakupine krvi unutar mozga ili između mozga i lubanje.

Intrakranijalni hematomi se mogu pojaviti nakon povrede ili udara. Intrakranijalni hematomi koji su u vezi sa ozljedom obično nastaju ili unutar vanjske ovojnice mozga (subduralni hematom) ili između vanjske ovojnice i lubanje (epiduralni hematom). Oba se tipa hematoma obično prikazuju na CT-u ili MRI.

 

Većina hematoma se razvije naglo i stvara simptome unutar jedne minute. Hronični hematomi su češći u odraslih, povećavaju se polako, stvarajući simptome tek nakon nekoliko sati ili dana.

 

Veliki hematomi pritišću mozak, uzroku nateknuće i konačno razaraju moždano tkivo. Mogu uzrokovati i hernijaciju gornjeg dijela mozga i moždanog stabla. Osoba sa intrakranijalnim hematomom može izgubiti svijest, pasti u komu, postati paraliziran na jednoj ili obje strane tijela, imati smetnje sa disanjem ili probleme sa srcem ili čak umrijeti. Hematomi mogu izazvati i zbunjenost i gubitak pamćenja, naročito u starijih osoba.

 

Epiduralni hematom potječe od krvarenja iz arterije koja leži između meninga (ovojnica koje oblažu i štite mozak) i lubanje. Većina epiduralnih hematoma nastaje kada se prilikom loma kostiju lubanje prereze arterija. Kako je krv u arterijama pod većim pritisakom nego u venama, ona iz arterija brže izlazi. Simptomi katkada počinju odmah, obično kao teška glavobolja, ali mogu biti odgođeni i nekoliko sati. Glavobolja katkada nestane, ali se, jača nego prije, javi nekoliko sati kasnije. Nakon toga može brzo doći do zbunjenosti, pospanosti, paralize, kolapsa i duboke kome.

 

Ključno je rano postaviti tačnu dijagnozu, a to obično ovisi o hitnom CT-u. Epiduralni hematomi se liječe odmah čim ih se prepozna. U lubanji se napravi rupa da se izlije višak krvi, a hirurg traži izvor (mjesto) krvarenja i zaustavlja ga.

 

Subduralni hematomi potječu od krvarenja iz vena oko mozga. Krvarenje može početi naglo nakon teške povrede ili polaganije nakon lakše povrede glave. Subduralni hematomi koji se polako povećavaju češći su u starijih ljudi jer su njihove vene krhke i u alkoholičara koji mogu zanemariti blage do umjerene povrede glave. U oba se slučaja početni simptomi mogu učiniti neznatnima: simptomi mogu biti neprimjetljivi tokom nekoliko sedmica. Međutim, MRI ili CT mogu otkriti nakupljenu krv, što je posljedica povrede. Subduralni hematom u malog djeteta može povećati glavu, jer je lubanja meka i prilagodljiva, barem iz kozmetičkih razloga doktori obično hematom hirurški dreniraju.

 

Mali subduralni hematomi u odraslih često se spontano resorbiraju. Veliki subduralni hematomi koji uzrokuju neurološke simptome obično se hirurški dreniraju. Indikacije za drenažu uključuju postojanu glavobolju, nestalnu mamurnost, zbunjenost, promjene pamćenja i blagu paralizu na suprotnoj strani tijela.

 

 

OŠTEĆENJE SPECIFIČNIH PODRUČJA MOZGA

• Uvod • Oštećenje čeonog režnja • Oštećenje tjemenog režnja • Oštećenje sljepočnog režnja

• Specifični poremećaji uzrokovani povredom glave

 

 

Uvod

Oštećenje gornjeg sloja mozga (moždana kora) obično oštećuje sposobnost osobe da misli, upravlja emocijama i normalno se ponaša. Kako su specifična područja moždane kore općenito odgovorna za specifične vrste ponašanja, tip oštećenja određuju točan smještaj i opseg ozljede.

 

OŠTEĆENJE ČEONOG REŽNJA

 

Čeoni režnjevi moždane kore uglavnom upravljaju naučenim motoričkim vještinama, npr. pisanje, sviranje na muzičkim instrumentima ili vezanje pertli na cipelama. Oni također usklađuju izraze lica i izražajne kretnje. Posebna područja čeonog režnja odgovorna su za specifične finije motoričke aktivnosti na suprotnoj strani tijela.

 

Učinci na ponašanje od oštećenja čeonog režnja razlikuju se s obzirom na veličinu i smještaj fizičkog defekta. Mali defekti obično ne uzrokuju primjetljive promjene ponašanja ako zahvaćaju samo jednu stranu mozga, iako katkada uzrokuju epileptične napade. Velika oštećenja prema stražnjoj strani čeonih režnjeva mogu uzrokovati apatiju, nepažljivost, ravnodušnost i katkada inkontinenciju. Ljudi sa većim oštećenjima prema čelu ili strani čeonih režnjeva skloni su olakoj rastresenosti, neodgovarajućoj euforiji, svadljivosti, vulgarnosti i grubosti i ne obaziru se na posljedice svoga ponašanja.

 

OŠTEĆENJE TJEMENOG REŽNJA

 

Tjemeni režnjevi moždane kore stapaju utiske o obliku, građi i težini u opća opažanja. Vještina matematike i vještina govora potječu donekle iz tog područja, ali specifičnije iz susjednih područja sljepočnih režnjeva. Tjemeni režnjevi također pomažu ljudima da se snađu u prostoru i osjećaju položaj dijelova svog tijela.

 

Mali defekti u prednjem dijelu tjemenih režnjeva uzrokuju neosjetljivost na suprotnoj strani tijela. Ljudi sa većim ozljedama mogu izgubiti sposobnost izvođenja zadaća u nizu (stanje koje se zove apraksija) i otkrivanja orijentacije desno-lijevo.

 

Veliki defekti mogu zahvatiti sposobnost osobe da prepozna dijelove tijela ili prostor oko svog tijela ili čak može smetati sjećanju na nekad dobro znane oblike kao što su satovi ili kocke. Kao posljedica toga, nagla ozljeda nekih dijelova tjemenog režnja može uzrokovati da se ljudi ne obaziru na ozbiljnu narav svog stanja i da zanemare ili čak negiraju paralizu koja zahvaća stranu tijela suprotno ozljedi mozga. Mogu biti zbunjeni ili u deliriju i nisu se u stanju obući ili izvoditi ostale uobičajene zadaće.

 

OŠTEĆENJE SLJEPOČNOG REŽNJA

 

Sljepočni režnjevi prerađuju (pretvaraju) neposredne događaje u sadašnje i dugotrajno sjećanje. Oni shvaćaju zvukove i slike, pohranjuju i prizivaju sjećanje i stvaraju emocionalne putove.

•           Ozljeda desnog sljepočnog režnja ima sklonost oštećivanju pamćenja zvukova i oblika.

•           Ozljeda lijevog sljepočnog režnja drastično smeta razumijevanje govora koji dolazi iz unutarnjih i vanjskih izvora i tipično sprječava osobu da se izrazi govorom.

 

Ljudi sa nedominantnim desnim sljepočnim režnjem mogu dobiti promjene ličnosti kao što su nesmisao za humor, neuobičajena razina pobožnosti, obuzetost i gubitak libida.

 

 

SPECIFIČNI POREMEĆAJI UZROKOVANI POVREDOM GLAVE

• Uvod • Posttraumatska epilepsija • Afazija • Apraksija • Agnozija • Amnezija

 

Uvod

Neki od specifičnih poremećaja uzrokovanih ozljedom glave uključuju:

•           posttraumatsku epilepsiju,

•           afaziju,

•           apraksiju,

•           agnoziju, i

•           amneziju.

 

POSTTRAUMATSKA EPILEPSIJA

 

Posttraumatska epilepsija je poremećaj pri kojem se napadi javljaju neko vrijeme nakon povrede mozga izazvane udarcem u glavu.

Epileptični napadi su odgovor na nenormalna električna pražnjenja u mozgu. Nastaju u oko 10% ljudi koji su zadobili teške povrede glave ali bez oštećenja kostiju lubanje i bez komunikacije sa mozgom, te u 40% onih koji imaju otvorenu ranu i komunikaciju sa moždanim tkivom. Napadi se ne moraju pojaviti i do nekoliko godina nakon povrede.

 

Nastali simptomi često ovise o tome odakle u mozgu napadi potječu. Posttraumatsku epilepsiju obično mogu obuzdati lijekovi protiv konvulzija (antikonvulzivi ili antiepileptici), kao što su fenitoin, karbamazepin ili valproat. U stvari, neki doktori propisuju takve lijekove nakon teške povrede glave da bi spriječili epileptične napade, premda većina stručnjaka ne preporučuje takav postupak. Ako počnu napadi, liječenje se često nastavlja tokom nekoliko godina ili doživotno.

 

APHASIA (Afazija)

• Uvod • Dizartrija • Wernickeova afazija • Brocova afazija

 

Uvod

Afazija je gubitak sposobnosti govora zbog povrede područja za govor u mozgu.

Ljudi sa afazijom su djelomično ili potpuno nesposobni razumjeti ili izraziti riječi. U većini ljudi funkciju govora nadziru lijevi sljepočni režanj i obližnje područje čeonog režnja. Oštećenje bilo kojeg dijela tog malog područja moždanim udarom, tumorom, ozljedom glave ili infekcijom smeta barem neki dio funkcije govora.

 

Problemi govora imaju različite oblike. Različitost mogućih učinaka odražava složenu prirodu funkcije govora. Neka osoba može samo izgubiti mogućnost razumijevanja napisanih riječi (aleksija), dok druga može samo izgubiti mogućnost prisjećanja ili izricanja imena predmeta (anomija). Neki ljudi sa anomijom ne mogu se uopće sjetiti prave riječi, drugi mogu imati riječ u pameti, ali su je nesposobni izreći.

 

DIZARTRIJA je nesposobnost odgovarajućeg izgovaranja riječi. Premda se čini da je problem govora, dizartrija je uzrokovana oštećenjem dijela mozga koji nadgleda mišiće koji se koriste za stvaranje glasova ili usklađuju pokrete glasovnog aparata.

 

Ljudi sa WERNICKEOVOM AFAZIJOM, stanjem koje može nastati nakon oštećenja sljepočnog režnja, čini se da glatko govore, ali rečenice izlaze kao iskrivljeni, zbrkani nizovi riječi (katkad ih se opisuje kao salatu od riječi).

 

Ljudi sa BROCOVOM AFAZIJOM (ekspresivna afazija) uveliko shvaćaju značenje riječi i znaju kako žele odgovoriti, ali imaju problema u izgovoru riječi. Njihove riječi izlaze polako i sa velikim naporom, često prekidane umetnutim riječima (uzvicima, kletvama).

 

Oštećenje i lijevog sljepočnog i čeonog režnja može u početku osobu učiniti gotovo potpuno nijemom. Za vrijeme oporavka od takve potpune (globalne) afazije, osoba ima poremećen govor (disfazija), pisanje (agrafija ili disgrafija) i moć shvaćanja riječi.

 

Terapeuti govora mogu često pomoći ljudima sa afazijom nakon moždanog udara, povrede glave ili nekog drugog uzroka oštećenja govora. Općenito, liječenje započinje čim to dopušta medicinsko stanje osobe.

 

Ispitivanje osoba s afazijom

Brocaova afazija, odgovori na pitanja daju se oklijevajući ali imaju smisla

Pitanje: "O čemu govori ova slika?" (pas laje)

Odgovor: "P—p—p—pas, eh,

ne...p-p...prokletstvo...p-p-pet, joj, pet, pet, pet...

b—b—...čini buku".

 

Wernickeova afazija, odgovori na pitanja daju se glatko, ali su bez smisla.

Pitanje: "Kako se danas osjećate?"

Odgovor: "Kada? Lako za moju rijeku, teku crne

kutije kada se stvore mjehurići."

 

APPRAXIA

(Apraksija)

 

Apraksija je nesposobnost izvršenja zadataka koji zahtijevaju prisjećanje na oblike ili redoslijed pokreta.

Apraksija je rijetka nesposobnost koju obično uzrokuje oštećenje tjemenog ili čeonog režnja. Čini se da je pri apraksiji izbrisano sjećanje na redoslijed pokreta potreban za složene zadatke koji zahtijevaju vještinu. Ruke i noge nemaju fizičku manu koja bi protumačila zašto se zadaća ne može izvršiti, npr. zakopčavanje dugmeta se zapravo sastoji od niza pokreta. Ljudi s apraksijom ne mogu izvesti takav redoslijed.

 

Neki oblici apraksije zahvaćaju samo pojedine vrste zadataka, npr. osoba može izgubiti sposobnost nacrtati sliku, napisati bilješku, zakopčati kaput, zavezati cipele, podignuti telefonsku slušalicu ili svirati na muzičkom instrumentu. Liječenje je usmjereno na poremećaj koji je uzrokovao poremećenu funkciju mozga.

 

AGNOSIA (Agnozija)

 

Agnozija je rijedak poremećaj u kom osoba može vidjeti i osjetiti predmete ali ih ne može povezati sa njihovom uobičajenom ulogom ili funkcijom.

 

Ljudi sa nekim oblicima agnozije ne mogu prepoznati poznata lica ili obične predmete kao što je kašika ili olovka, iako mogu vidjeti i opisati te stvari. Agnoziju uzrokuje poremećaj funkcije tjemenog i sljepočnog moždanog režnja gdje su pohranjena sjećanja na upotrebu i važnost poznatih predmeta i prizora.

 

Agnozija često nastupa iznenada nakon povrede mozga ili moždanog udara. Stanje nekih ljudi sa agnozijom se spontano poboljša ili oporavi, dok drugi ljudi moraju naučiti savladati svoju čudnu nesposobnost. Ne postoji specifično liječenje.

 

AMNESIA

(Amnezija)

 

Amnezija je potpuna ili djelomična nesposobnost prisjećanja na iskustva iz nedavne ili daleke prošlosti.

 

Uzroci amnezije su samo djelomično protumačeni. Ozljeda mozga može dovesti do gubitka sjećanja na događaje koji su se zbili neposredno prije (retrogradna amnezija) ili odmah nakon (posttraumatska amnezija) povrede. Ovisno o težini povrede, većina amnezija traje nekoliko minuta ili sati i nestaje bez liječenja. Ali pri teškoj ozljedi mozga, amnezija može biti stalna.

 

Učenje zahtijeva pamćenje. Sjećanja stečena u djetinjstvu pamte se više nego ona iz doba odrastanja, možda zbog toga što mladi mozgovi imaju posebne sposobnosti učenja. Mehanizmi mozga za primanje podataka i izvlačenja (prizivanja) istih iz sjećanja smješteni su u prvom redu u zatiljnom, tjemenom i sljepočnom režnju. Emocije koje proizlaze iz limbičkog sistema mozga mogu utjecati i na pohranjivanje sjećanja i na njihovo dozivanje. Limbički sistem je usko povezan sa područjima odgovornima za budnost i svijest. Budući da sjećanje uključuje mnogo isprepletenih moždanih funkcija, praktički bilo koji tip oštećenja mozga može dovesti do gubitka pamćenja.

 

Prolazna globalna amnezija opisuje iznenadni, teški, zaboravljivi napad zbunjenosti za vrijeme, mjesto i druge ljude. Mnogi ljudi sa prolaznom globalnom amnezijom nemaju više od jednog napada u životu, drugi mogu imati ponavljane napade. Napadaji mogu trajati od 30 minuta do oko 12 sati ili slično. Male arterije u mozgu vjerojatno postanu isprekidano začepljene kao rezultat ateroskleroze. U mladih ljudi prolaznu globalnu amneziju mogu uzrokovati migrenske glavobolje koje privremeno smanjuju krvni protok mozgu. Jako pijenje ili uzimanje prekomjernih količina sredstava za umirenje, kao što su barbiturati i benzodiazepinski lijekovi mogu također uzrokovati kratke napade.

 

Amnezija može djelovati da osoba potpuno izgubi orijentaciju i blokirati sjećanje na događaje koji su se dogodili prethodnih nekoliko godina. Nakon napada, zbunjenost se brzo razbistri i u pravilu dolazi do potpunog oporavka.

 

Alkoholičari i drugi slabo ishranjeni ljudi mogu razviti neobični oblik amnezije zvan Wernicke-Korsakoffljev sindrom. Taj sindrom se sastoji od kombinacije dva poremećaja: akutnog stanja zbunjenosti (vrsta encefalopatije) i amnezije koja traje dulje vremena. Oba poremećaja nastaju zbog poremećaja funkcije mozga uzrokovanog nedostatkom tiamina (vitamina B1). Pijenje velikih količina alkohola bez jedenja hrane koja sadrži tiamin, smanjuje opskrbu mozga tim vitaminom. Pijenje velikih količina drugih tekućina ili primanje velikih količina tekućina intravenski nakon hirurškog zahvata također može uzrokovati Wernickeovu encefalopatiju u osobe koja je prethodno bila slabo hranjena.

 

Ljudi koji razviju akutnu Wernickeovu encefalopatiju imaju sklonost teturanju, dobiju očne probleme (kao što je paraliza pokretanja oka, dvostruke slike ili nistagmus) i postanu zbunjeni i mamurni. Gubitak pamćenja im je težak. Problem obično popravlja intravensko davanje tiamina.

 

Ako se ne liječi, akutna Wernickeova encefalopatija može završiti smrtno. Zbog toga ako neki alkoholičar dobije neuobičajene neurološke simptome ili postane zbunjen, obično se odmah započne liječenjem tiaminom.

 

Korsakoffljeva amnezija prati akutnu Wernickeovu encefalopatiju i može biti trajna, ako dolazi nakon teških ili ponavljanih napada encefalopatije ili prestanka uzimanja alkohola. Teški gubitak pamćenja obično prate prekomjeran nemir i delirij. Pri hroničnoj Korsakoffljevoj amneziji neposredno pamćenje je zadržano, ali pamćenje novih i relativno dugotrajnih događaja je izgubljeno. Davno sjećanje, međutim, katkada ostaje sačuvano.

 

Ljudi sa Korsakoffljevom amnezijom mogu međusobno društveno komunicirati i održavati suvislo sporazumijevanje čak i ako su u nemogućnosti sjetiti se bilo čega što se dogodilo u prethodnih nekoliko dana, mjeseci ili godina ili čak u prethodnih nekoliko minuta. Zbunjeni gubitkom pamćenja skloni su radije izmišljati stvari nego priznati da se ne mogu sjetiti.

 

Premda se Korsakoffljeva amnezija najčešće javlja sa manjkom tiamina, slična slika amnezije može nastati nakon povrede glave, prestanka rada srca ili akutnog encefalitisa. U alkoholičara se davanjem izgubljenog tiamina popravlja Wernickeova encefalopatija, ali se ne popravlja uvijek Korsakoffljeva amnezija. Ako se izbjegava alkohol i ako se ostale bolesti koje doprinose poremećaju liječe, katkada poremećaji postepeno nestaju sami od sebe.

 

Vrste pamćenja (sjećanja) koje napada amnezija

•           Neposredno sjećanje, sjećanje na događaje koji su se zbili u prethodnih nekoliko sekundi.

•           Međusjećanje, sjećanje na događaje koji su se dogodili prethodnih nekoliko sekundi do prethodnih nekoliko dana.

•           Davno ili dugotrajno sjećanje, sjećanje na događaje iz davnog vremena.

 

ICV - MOŽDANI UDAR I SRODNI POREMEĆAJI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • TIA • Ictus cerebrovascularis (Moždani udar) • Intrakranijalno krvarenje

 

Uvod

Kada je prekinut protok krvi u mozak, moždane stanice mogu odumrijeti ili biti oštećene zbog manjka kisika. Moždane stanice mogu biti oštećene i ako se u mozgu ili oko njega pojavi krvarenje. Neurološki problemi koji nastaju nazivaju se cerebrovaskularni poremećaji, jer su zahvaćeni mozak (cerebrum) i krvne žile (vaskulatura).

 

Nedovoljna opskrba krvlju dijelova mozga tokom kraćih razdoblja uzrokuje prolazne ishemične atake (TIA, tranzitorne ishemične atake, privremene smetnje u funkciji mozga). Kako se krvna opskrba brzo uspostavlja, moždano tkivo ne odumire, kao što se događa pri moždanom udaru. Prolazna ishemična ataka je često rani znak upozorenja na moždani udar.

 

U zapadnim su zemljama moždani udari najčešći uzrok onesposobljujućeg neurološkog oštećenja. Visoki krvni pritisak i ateroskleroza, otvrdnuće (krutost) krvnih žila zbog odlaganja masti, najveći su rizični činioci za moždane udare. Incidencija udara se u novijim decenijama smanjila, uglavnom zbog toga što su ljudi svjesniji važnosti kontroliranja visokog krvnog pritiska i visokog nivoa holesterola.

 

Kako udar ili prolazna ishemična ataka utječe na tijelo ovisi o tome gdje je u mozgu došlo do prekida krvnog protoka ili gdje se pojavilo krvarenje. Svako područje mozga opskrbljuju posebne krvne žile, npr. ako se krvna žila u području koje upravlja pokretima mišića lijeve noge zatvori, noga će biti slaba ili paralizirana. Ako je oštećeno područje koje osjeća dodir na desnoj ruci, desna će ruka izgubiti osjet. Gubitak funkcije je najveći odmah nakon udara. Međutim, nešto se funkcije obično vrati, jer dok neke moždane stanice odumru, druge su samo oštećene i mogu se oporaviti.

 

Katkada se moždani udar ili prolazna ishemična ataka pojavi kada je protok krvi kroz mozak normalan, ali krv ne sadrži dovoljno kisika. To se događa kada osoba ima tešku anemiju, otrovanje ugljen monoksidom ili stanje koje stvara nenormalne krvne stanice ili je zgrušavanje krvi nenormalno, kao što su leukemija ili policitemija.

 

 

TIA

(Prolazne ishemičke atake)

• Uvod • Uzroci • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Prolazna ishemična ataka (TIA, engl. Transient Ischemic Attack) je poremećaj funkcije mozga koji nastaje zbog privremene manjkave opskrbe mozga krvlju.

 

Uzroci

Mali komadi masnog materijala i kalcija koji se ugrađuju (odlažu) u arterijski zid (i zovu ateromi) mogu se razbiti i smjestiti u malim krvnim žilama koje vode u mozak, privremeno blokirajući krvnu opskrbu i uzrokujući TIA. Grumeni krvnih pločica ili krvni ugrušci mogu također začepiti krvnu žilu dovodeći do TIA. Rizik od TIA se povećava ako osoba ima visoki krvni pritisak, aterosklerozu, srčanu bolest (naročito kad su nenormalni srčani zalisci ili srčani ritam), šećernu bolest ili prekomjernu količinu crvenih krvnih stanica (policitemija).

 

Prolazne ishemične atake su češće u srednjoj dobi i sve se više javljaju sa povećanjem dobi. Katkada se prolazne ishemične atake jave u mladih odraslih osoba i djece koja imaju srčanu bolest ili kakav poremećaj krvi.

 

Simptomi

TIA počinje iznenada i obično traje 2-30 minuta. Rijetko kada traje dulje od 1-2 sata. Simptomi su različiti, ovisno o tome koji je dio mozga ostao bez krvi i kisika. Kada su zahvaćene arterije koje se granaju od karotidne arterije, najčešći su sljepilo na jednom oku ili nenormalnosti osjeta i slabost. Kada su zahvaćene arterije koje se granaju od vertebralnih arterija na stražnjem dijelu mozga, češće su vrtoglavica, dvostruke slike i opća slabost.

Može se pojaviti mnogo različitih simptoma, kako što su ovi:

•           Gubitak ili nenormalni osjeti u ruci ili nozi ili na jednoj strani tijela

•           Slabost ili paraliza jedne ruke ili noge ili jedne strane tijela

•           Djelomični gubitak vida ili sluha

•           Dvostruke slike

•           Vrtoglavica

•           Nerazgovijetan govor

•           Poteškoća u dosjećanju odgovarajuće riječi ili izgovoru

•           Nemogućnost prepoznavanja dijelova tijela

•           Neuobičajeni pokreti

•           Gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom

•           Neravnoteža i padanje

•           Gubljenje svijesti

•           Put krvi u mozak

 

Krv dospijeva u mozak preko dva para velikih arterija: karotidnih arterija i vertebralnih arterija. Karotidne arterije dovode krv iz srca prednjom stranom vrata, a vertebralne arterije dovode krv iz srca uzduž stražnje strane vrata unutar kičme. Te se velike arterije ulijevaju u krug drugih arterija, iz kojega se manje arterije odvajaju kao odvojci ceste sa kružnog toka. Novonastale grane dovode krv u sve dijelove mozga.

 

Premda su simptomi slični onima pri moždanom udaru, oni su privremeni i povratni. Međutim, prolazne ishemične atake imaju sklonost vraćanju. Osoba ih može imati nekoliko u jednom danu ili samo dvije do tri u nekoliko godina. U oko jedne trećine slučajeva nakon TLA slijedi moždani udar. Ugrubo, oko polovice takvih moždanih udara pojavljuje se unutar jedne godine od TIA.

 

Dijagnoza

Iznenadni, prolazni neurološki simptomi koji upućuju na poremećaj funkcije određenog područja mozga doktorovi su prvi dijagnostički oslonci. Međutim, drugi poremećaji, uključujući epileptične napadaje, tumore, migrenske glavobolje ili nenormalan nivo šećera u krvi, imaju slične simptome pa je potrebna daljnja obrada. Budući da oštećenje mozga nije upadljivo, doktor ne može doći do dijagnoze CT ili MRI, pretragama kojima se može utvrditi moždani udar.

 

Za procjenu mogućeg začepljenja jedne ili obje karotidne arterije doktori koriste nekoliko pretraga. Nejednoličan krvni protok stvara zvukove koji se zovu šumovi, a koji se mogu čuti stetoskopom. Međutim, šumovi mogu postojati i bez značajnog začepljenja. Idući korak je obično UZ i proučavanje protoka Dopple-rom (kolor Doppler krvnih sudova vrata), dvije pretrage koje se rade istodobno da se izmjeri veličina začepljenja i količina krvi koja može oko njega teći. Ako su karotidne arterije jako sužene, doktor može uraditi MRI arterija ili napraviti cerebralnu angiografiju da odredi veličinu i smještaj začepljenja. Prilikom angiografije u arteriju se injicira kontrast koji se može vidjeti na Rtg-u, te se napravi Rtg glave i vrata.

 

Za razliku od procjene karotidnih arterija, UZ i i dopplersko ispitivanje su od manje pomoći u procjenjivanju vertebralnih arterija. MRI ili angiografija je jedini siguran put za dokazivanje oboljenja vertebralne arterije. Međutim, začepljenje u vertebralnim arterijama može biti neuklonjivo jer je hirurški zahvat teži u vertebralnim nego u karotidnim arterijama.

 

Liječenje

Liječenje prolaznih ishemičnih ataka pomaže u sprječavanju moždanog udara. Najveći rizični činioci moždanog udara su visoki krvni pritisak, visoka razina holesterola, pušenje i šećerna bolest, a prvi korak u sprječavanju moždanog udara je prepoznati i/ili otkloniti te rizične činioce kadgod je moguće.

 

Kako bi se smanjila sklonost krvnih pločica (trombocita) da stvaraju ugruške, najveći uzrok moždanog udara, mogu se uzimati lijekovi. Jedan od najdjelotvornijih lijekova protiv stvaranja trombocitnih ugrušaka (takvi se lijekovi zovu antitrombotici) je acetilsalicilna kiselina (aspirin), koja se odraslima obično propisuje u dozi od 1-3 tablete na dan. Ponekad se propisuje dipiridamol, ali u većine ljudi nije djelotvoran. Tiklopidin se može dati ljudima koji ne podnose acetilsalicilnu kiselinu (aspirin). Kada su potrebni jači lijekovi, doktor može propisati sredstva protiv zgrušavanja krvi (antikoagulanse), npr. heparin ili varfarin.

 

Izbor liječenja ovisi o stepenu začepljenja karotidnih arterija. Ako je začepljeno više od 70% krvne žile i osoba je posljednjih 6 mjeseci imala simptome nalik na moždani udar, može biti potrebno hirurško uklanjanje začepljenja da se spriječi moždani udar. Manja se suženja obično uklanjaju samo kad dovode do daljnjih prolaznih ishemičnih ataka ili moždanog udara. Pri uobičajenoj operaciji, endarterektomiji, hirurg uklanja masne naslage (aterome) u karotidnoj arteriji. Međutim, ta operacija nosi 1-2% rizika od moždanog udara. U slučaju malih začepljenja koja nisu dovela ni do kakvih simptoma, čini se da operacija predstavlja veći rizik nego da se ne poduzme ništa.

 

 

ICTUS CEREBROVASCULARIS

(ICV, Moždani udar)

• Uvod • Uzroci • Simptomi i tok bolesti • Dijagnoza • Prognoza • Liječenje • Rehabilitacija

 

Uvod

Moždani udar (zvan i cerebralni inzult, ICV, Insultus Cerebro Vascularis)) je odumiranje moždanog tkiva (moždani infarkt), a nastaje zbog prekida krvotoka i nedovoljne dopreme kisika u mozak.

 

Moždani udar može biti ishemični ili hemoragični. Prilikom ishemičnog udara prekinuta je opskrba dijela mozga krvlju, jer je došlo do začepljenja krvne žile bilo ateromom ili krvnim ugruškom. Pri hemoragičnom udaru krvna žila se rasprsne sprječavajući normalni protok i omogućujući krvi da iziđe izvan žile u područje mozga i uništi ga.

 

Uzroci

Pri ishemičnom udaru začepljenje se može pojaviti bilo gdje u arterijskim putevima do mozga, npr. Velika naslaga masnog materijala (aterom) može se razviti u karotidnoj arteriji, smanjujući njen krvni protok do kapanja, poput vode kroz začepljenu cijev. To je stanje ozbiljno jer svaka karotidna arterija normalno snabdijeva veliki postotak mozga. Masni materijal se može i odlomiti od zida karotidne arterije, putovati krvlju i zaustaviti se u manjoj arteriji, te je potpuno začepiti.

 

Karotidna i vertebralna arterija i njihovi ogranci mogu biti začepljeni i na druge načine, npr. Krvni ugrušak nastao u srcu ili na jednom od njegovih zalistaka može se odlomiti (postajući embolus), penjući se arterijama do mozga i tamo se smjestiti. Posljedica je embolični moždani udar (moždana embolija). Takvi su udari najčešći u ljudi koji su nedavno imali hirurški zahvat na srcu i u ljudi koji imaju defektne srčane zaliske ili nenormalni srčani ritam (naročito atrijsku fibrilaciju). Masni embolus je rijedak uzrok moždanog udara, ako se oslobodi mast iz koštane srži slomljene kosti u krvnu struju i konačno se stopi (zgusne) u arteriji mogu se oblikovati mnogi embolusi.

 

Moždani udar može nastati ako upala ili neka infekcija suzi krvne žile koje vode u mozak. Lijekovi kao što su kokain i amfetamini također mogu suziti krvne žile u mozgu i dovesti do moždanog udara.

 

Iznenadni pad krvnog pritiska može ozbiljno smanjiti krvni protok kroz mozak što obično dovodi do nesvjestice. Međutim, moždani udar može nastati ako je niski krvni pritisak jako izražen i dugotrajan. Ta situacija može nastati kad neko izgubi mnogo krvi uslijed povrede ili operacije, ima srčani napadaj ili nenormalnu srčanu frekvenciju (nizak ili visok broj srčanih otkucaja u minuti) ili nenormalan ritam (aritmija).

 

Simptomi i tok bolesti

Većina moždanih udara nastane iznenada, razvijaju se naglo i uzrokuju oštećenje mozga unutar nekoliko minuta (dovršeni moždani udar). Rjeđe se nakon udara stanje bolesnika nastavlja pogoršavati tokom nekoliko sati ili tokom jednog do dva dana dok sve veće područje moždanog tkiva odumire (moždani udar u razvoju). Napredovanje je obično, ali ne uvijek, isprekidano donekle stabilnim razdobljima tokom kojih se zahvaćeno područje privremeno prestaje povećavati ili dođe do nekog poboljšanja.

 

Udari obično oštete samo jednu stranu mozga. Budući da nervi u mozgu prelaze sa jedne strane na drugu stranu tijela (križaju se), simptomi se pojavljuju na suprotnoj strani tijela od mjesta oštećenja u mozgu, npr. Ako se je moždani udar dogodio u desnoj polovici mozga, simptomi se očituju na lijevoj polovici tijela, i obrnuto.

 

Dijagnoza

Doktori obično mogu dijagnosticirati moždani udar na temelju anamnestičkih podataka i fizikalnog pregleda. Fizikalni pregled pomaže doktoru utvrditi gdje je mozak bio oštećen. CT ili MRI se obično rade da se potvrdi dijagnoza, ali te pretrage ne mogu otkriti moždani udar odmah nego tek nekoliko dana kasnije. CT i MRI također pomažu razlikovati je li moždani udar uzrokovalo krvarenje ili tumor. U rijetkim prilikama, kad se razmatra neposredan hirurški zahvat, doktor može napraviti angiografiju.

 

Doktori nastoje odrediti tačan uzrok moždanog udara. Posebno ih zanima je li moždani udar uzrokovao putujući krvni ugrušak (embolus) koji je dospio u mozak ili začepljenje krvne žile aterosklerozom (aterotromboza).

 

Kada je uzrok krvni ugrušak ili embolija, vrlo je vjerojatno da će, ukoliko se uzročni problem ne riješi, doći do idućeg udara, npr. Ako se krvni ugrušci stvaraju u srcu, jer ono radi nepravilno, liječenjem te nepravilnosti može se spriječiti nastanak novih ugrušaka i drugi udar. U takvom slučaju doktor općenito pribavlja EKG (traži nenormalne srčane ritmove), a može preporučiti i druge pretrage srca. Takve pretrage mogu uključiti praćenje Holterom (EKG se snima neprestano tokom 24 sata pa se zatim zapis analizira) i ehokardiografiju (procjena srčanih komora i zalistaka pomoću ultrazvuka).

 

Druge laboratorijske pretrage su od male pomoći, ali se rade da se dokaže kako moždani udar nije posljedica manjka crvenih krvnih stanica (anemija), viška crvenih krvnih stanica (policitemija), raka bijelih krvnih stanica (leukemija) ili neke infekcije. Lumbalna punkcija je rijetko potrebna nakon moždanog udara. Zapravo tu pretragu treba učiniti samo ako je doktor siguran da mozak nije izložen djelovanju prevelikog pritiska, što obično zahtijeva CT ili MRI. Lumbalna punkcija se radi kako bi se dokazala infekcija mozga, izmjerio pritisak cerebrospinalne tekućine (likvora) ili utvrdilo je li krvarenje uzrok moždanog udara.

 

Prognoza

Mnogi ljudi koje pogodi moždani udar oporave sve ili većinu normalnih funkcija i uživaju godine normalnog života. Drugi su i fizički i duševno jako oštećeni i ne mogu se ni kretati ni govoriti niti normalno jesti. Tokom prvih nekoliko dana doktori općenito ne mogu predvidjeti hoće li se stanje bolesnika popraviti ili pogoršati. Oko 50% bolesnika sa jednostranom paralizom i većina sa lakšim simptomima do vremena izlaska iz bolesnice oporavi neke funkcije i konačno se mogu brinuti za svoje osnovne potrebe. Mogu bistro misliti i primjereno hodati, premda im upotreba zahvaćene ruke ili noge može biti ograničena. Upotreba ruke je češće ograničena nego upotreba noge.

 

Oko 20% ljudi sa moždanim udarom umre u bolnici. Među starijima je postotak veći. Neki oblici moždanog udara upućuju da će ishod vjerojatno biti slab. Udari koji uzrokuju gubitak svijesti i oni koji oštećuju disanje ili funkciju srca su naročito teški. Neurološki gubici koji ostaju i nakon 6 mjeseci vjerojatno će ostati trajni, premda se neki ljudi nastavljaju polako oporavljati, stariji znatno lošije od mlađih ljudi. Ljudi koji već imaju različite teške medicinske probleme teže se oporavljaju.

 

Liječenje

Simptomi koji upućuju na mogući moždani udar zahtijevaju neposrednu medicinsku pozornost, doktori katkada mogu smanjiti štetu ili brzim djelovanjem spriječiti daljnje oštećenje. Mnogi učinci moždanog udara zahtijevaju medicinsku brigu, naročito tokom prvih nekoliko sati. Najprije doktori obično daju kisik i uspostave venski put (postave plastičnu cjevčicu-kanilu sa metalnom iglom-vodičem koja se izvuče i začepi do primjene infuzijskih tekućina ili lijekova) da osiguraju bolesniku primanje tekućine i ishranu.

 

Pri moždanom udaru u razvoju mogu se dati sredstva protiv zgrušavanja krvi kao što je heparin, ali jednom kad je udar razvijen u potpunosti, ti su lijekovi beskorisni. Tim više što se oni općenito ne daju ljudima sa visokim krvnim pritisakom i nikada osobama sa moždanim krvarenjem, jer povećavaju opasnost od krvarenja u mozak.

 

Novija istraživanja upućuju da se paraliza i drugi simptomi mogu spriječiti ili popraviti ako se unutar 3 sata od početka udara daju lijekovi koji razbijaju ugruške, kao što je streptokinaza ili aktivator tkivnog plazminogena. Pretragu treba napraviti brzo da se odredi je li uzrok ugrušak, a ne krvarenje, koje se ne može liječiti lijekovima koji otapaju ugrušak (tromboliticima). Druge nove mjere, danas u istraživanju, koje mogu poboljšati izglede povoljnog ishoda uključuju blokiranje receptora nekih neurotransmitora u mozgu.

 

Jednom kad je moždani udar završen, nešto je moždanog tkiva odumrlo i ponovno uspostavljanje krvotoka ne može vratiti njegovu funkciju. Zato hirurški zahvat ne donosi poboljšanje. Međutim, uklanjanje zapreka nakon malog udara ili prolazne ishemične atake u nekoga kome je karotidna arterija začepljena više od 70% može smanjiti rizik od budućih udara.

 

U cilju smanjenja otoka (edema) i sniženja povećanog pritiska u mozgu u ljudi sa akutnim moždanim udarom mogu se dati lijekovi kao što su manitol, ili rijetko, kortikosteroidi. Osoba sa vrlo teškim moždanim udarom može se staviti na respirator zbog upale pluća ili radi održanja zadovoljavajućeg disanja.

 

Treba početi sa mjerama za sprječavanje dekubitusa na koži a posebna se pozornost daje funkciji bubrega i crijeva. Često se moraju liječiti popratni problemi kao što su srčana greška, nepravilni otkucaji, visoki krvni pritisak i infekcija pluća. Budući da nakon moždanog udara često nastanu promjene raspoloženja, naročito depresija, obitelj ili prijatelji moraju doktoru reći je li osoba depresivna. Depresija se može liječiti lijekovima ili psihoterapijom.

 

Rehabilitacija

Intenzivna rehabilitacija može pomoći mnogim ljudima da nauče kako nadvladati nesposobnost (invalidnost) unatoč oštećenju dijela moždanog tkiva. Zadaće prethodno oštećenog dijela mozga mogu preuzeti drugi dijelovi mozga.

 

Rehabilitacija započinje čim se ustale krvni pritisak, puls i disanje. Doktori, terapeuti i medicinske sestre isprepleću svoje umijeće da održe bolesnikove mišiće čvrstima, spriječe kontrakcije mišića i dekubituse (koji mogu nastati zbog predugog ležanja u istom položaju), te nauče bolesnika da ponovno hoda i govori. Ključni su strpljivost i ustrajnost.

 

Nakon otpusta iz bolnice mnogim ljudima koristi stalna rehabilitacija u bolnici ili domu, te dogovorene posjete rehabilitacijskom centru ili kod kuće. Radni i fizikalni terapeuti mogu savjetovati načine na koji se život učini lakšim a kuća sigurnija za invalidne osobe.

 

 

INTRAKRANIJALNO KRVARENJE

• Uvod • Uzroci • Intracerebralno krvarenje • Subarahnoidalno krvarenje

 

Uvod

Intrakranijalno krvarenje je krvarenje unutar lubanje.

Krvarenje se može pojaviti u mozgu ili oko njega. Krvarenja koja se pojavljuju u mozgu su intracerebralna krvarenja, ona između mozga i subarahnoidnog prostora su subarahnoidna krvarenja, ona između ovojnica koje pokrivaju mozak (meninge) su subduralna krvarenja, a ona između lubanje i ovojnica mozga su epiduralna krvarenja. Bez obzira gdje se krvarenje pojavi, moždane su stanice uništene. Isto tako, zbog činjenice da je u lubanji mali prostor za širenje tkiva, krvarenje u njemu ubrzo opasno poveća pritisak.

 

Uzroci

Ozljeda glave je najčešći uzrok intrakranijalnog krvarenja u osoba ispod 50-te godine života. Drugi uzrok je arteriovenska mana, anatomska nenormalnost arterija ili vena u ili oko mozga. Arteriovenska mana može postojati od rođenja, ali se prepozna samo kad se razviju simptomi. Krvarenje iz arteriovenske mane može uzrokovati nagli gubitak svijesti i smrt, a ima sklonost da pogodi osobe između 13-19 godina i mlade odrasle osobe.

 

Katkada zid krvne žile postane slab pa se izboči, takva slaba krvna žila zove se aneurizma. Tanki zid aneurizme može prsnuti i uzrokovati krvarenje iz krvne žile. Aneurizma u mozgu je drugi uzrok intrakranijskog krvarenja koje dovodi do moždanog udara uslijed krvarenja.

 

 

INTRACEREBRALNO KRVARENJE

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Prognoza i liječenje

 

Uvod

Intracerebralno krvarenje, vrsta moždanog udara, uzrokovano je krvarenjem u moždano tkivo.

 

Simptomi i dijagnoza

Intracerebralno krvarenje počinje naglo sa glavoboljom koju slijede znaci postojanog povećavanja neuroloških gubitaka kao što su slabost, nemogućnost pokretanja (paraliza), neosjetljivost, gubitak govora ili vida i zbunjenost. Česti su mučnina, povraćanje, epileptični napadaji i gubitak svijesti, a mogu se pojaviti unutar nekoliko minuta.

 

Doktori često postave dijagnozu intracerebralnog krvarenja a da ne zatraže nikakvu pretragu, dok se CT ili MRI općenito rade kad doktori posumnjaju da se radi o moždanom udaru. Oba slikovna prikaza mogu pomoći doktorima u razlikovanju ishemičnog moždanog udara od udara zbog krvarenja. Skenovi mogu osim toga ukazati na opseg oštećenja moždanog tkiva i je li povišen pritisak u drugim područjima mozga.

 

Lumbalna punkcija se obično ne radi osim ako doktor ne pomisli da bolesnik ima meningitis ili neku drugu infekciju, a CT ili MRI ili nisu pristupačne ili nisu ukazale na bilo kakav problem.

 

Prognoza i liječenje

Liječenje hemoragičnog (uslijed krvarenja) moždanog udara je slično liječenju ishemičnog udara uz dvije važne razlike: pri krvarenju se ne daju sredstva protiv zgrušavanja krvi (antikoagulansi) i hirurški zahvat može spasiti bolesniku život, ali često ostavlja bolesnika sa teškim neurološkim nesposobnostima. Cilj je operacije u takvim slučajevima ukloniti krv koja se nakupila u mozgu i sniziti povišeni intrakranijski pritisak.

 

Od svih oblika moždanog udara najopasnije je intracerebralno krvarenje. Udar je obično velik i katastrofičan, naročito ako je osoba imala visoki krvni pritisak. Više od polovice osoba koje imaju velika krvarenja umire unutar nekoliko dana. Oni koji prežive obično oporave svijest i neke moždane funkcije čim tijelo apsorbira iscijeđenu krv. Problem ima sklonost da ostane, ali se mnogi ljudi sa malim krvarenjima u znatnom stupnju oporave.

 

SUBARAHNOIDALNO KRVARENJE

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Prognoza • Liječenje

 

Uvod

Subarahnoidno krvarenje je iznenadno krvarenje u prostor (subarahnoidni prostor) između mozga i njegovih ovojnica (meninga).

 

Uobičajeni izvor krvarenja je slaba krvna žila (ili arteriovenska mana ili neka aneurizma) koja iznenadno pukne. Katkada krvnu žilu ošteti ateroskleroza ili infekcija uzrokujući njeno puknuće. Puknuća (prsnuća ili rupture) se mogu pojaviti u ljudi bilo koje dobi ali su najčešća u dobi između 25-50 godina. Rijeko subarahnoidno krvarenje nastane nakon povrede glave.

 

Simptomi

Aneurizme koje uzrokuju subarahnoidno krvarenje obično ne stvaraju simptome prije puknuća. Međutim, katkada aneurizme pritišću na nerv ili propuštaju male količine krvi prije većeg puknuća pa zbog toga dovode do znakova upozorenja, kao što su glavobolja, bol u licu, dvostruke slike ili drugi problemi vida. Znaci upozorenja se mogu pojaviti tokom nekoliko minuta ili sedmica prije puknuća. Na takve simptome treba brzo upozoriti doktora, jer se mogu poduzeti koraci da se spriječi masivno krvarenje.

 

Puknuće obično izazove naglu i tešku glavobolju, često uz popratni kratkotrajni gubitak svijesti. Neki ljudi ostaju u komi, ali se češće probude osjećajući se zbunjenima i pospanima. Krv i cerebrospinalna tekućina oko mozga nadražuju okolne membrane (meninge) dovodeći do glavobolje, povraćanja i vrtoglavice. Isto tako se često pojavljuju kolebanja srčanih otkucaja i brzine disanja, katkada uz popratne epileptične napade. Za nekoliko sati ili čak minuta osoba može opet postati pospana i zbunjena.

Oko 25% ljudi ima neurološke probleme, obično paralizu jedne strane tijela.

 

Dijagnoza

Dijagnoza subarahnoidnog krvarenja se obično može postaviti CT-om koji tačno pokazuje mjesto krvarenja. Ako je potrebno, lumbalna punkcija može otkriti krv u cerebrospinalnoj tekućini. Unutar 72 sata obično se napravi angiografija radi potvrde dijagnoze i planiranja hirurškog zahvata, ako je nužan.

 

Prognoza

Oko jedne trećine ljudi koji imaju subarahnoidno krvarenje umire tokom prve epizode zbog opsežnog oštećenja mozga. Drugih 15% umire unutar nekoliko sedmica od ponovljenog (idućeg) krvarenja. Katkada se malo mjesto krvarenja koje se već samo zatvorilo ne prikaže na angiogramu, pa je u tom slučaju ishod vrlo dobar. Inače, ako se aneurizma hirurški ne riješi, ljudi koji prežive 6 mjeseci imaju 5%-tnu vjerojatnost za iduću epizodu krvarenja svake godine.

 

Mnogi ljudi nakon subarahnoidnog krvarenja oporave većinu ili sve duševne i fizičke funkcije. Međutim, katkada zaostanu neurološki problemi.

 

Liječenje

Osobu koja bi mogla imati subarahnoidno krvarenje treba odmah smjestiti u bolnicu i uputiti je da izbjegava napore. Radi suzbijanja jake glavobolje daju se analgetici. Ponekad se u mozak smjesti cijev za drenažu kako bi se smanjio intrakranijski pritisak.

 

Hirurški zahvat koji izolira, blokira ili ojača zidove slabe arterije smanjuje opasnost od kasnijeg smrtnog krvarenja. Taj je zahvat težak i bez obzira na primijenjen hirurški postupak, smrtnost je visoka, naročito u ljudi koji su pred komom ili u komi. Najbolje vrijeme za operaciju je donekle proturječno i treba se za njega odlučiti na temelju pojedinačnih činioca. Većina neurohirurga preporučuje operaciju unutar 3 dana od početka simptoma. Odgađanje operacije za 10 ili više dana smanjuje rizike zahvata, ali u međuvremenu povećava mogućnosti ponovnog krvarenja.

 

EPI - POREMEĆAJI SA EPILEPTIČNIM NAPADOM

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Uzroci epi napada

• Infantilni spazmi i febrilni grčevi • Epilepsija

 

Uvod

Epileptični napad je odgovor na nenormalno električno pražnjenje u mozgu.

Termin napad opisuje različita iskustva i ponašanja i nije isti kao termin konvulzija (grčeva), premda se ti termini katkada koriste kao sinonimi. Sve što nadražuje mozak može izazvati napad. Dvije trećine ljudi koji su imali napad nikada nemaju drugi napadaj. Jedna trećina

nastavlja imati napade koji se ponavljaju (stanje nazvano epilepsija).

 

Što se tačno događa tokom napada ovisi o tome koji je dio mozga zahvaćen nenormalnim električnim pražnjenjem. Pražnjenje može uključiti sićušno područje mozga i dovesti samo do toga da osoba osjeti čudan miris ili okus ili može zahvatiti velika područja i dovesti do grča, trzanja ili spazama mišića po čitavom tijelu. Osoba može imati i kratke napade poremećene svijesti: gubi svijest, kontrolu mišića ili kontrolu mokraćnog mjehura te postaje zbunjena.

 

Napadima često prethode aure, neobični osjeti mirisa, okusa ili vida ili naglašen osjećaj da će odmah doći do napada. Katkada su ti osjećati ugodni, a drugi puta vrlo neugodni. Aure dobije oko 20% ljudi sa epilepsijom.

 

Napad obično traje 2-5 minuta. Kad prestane napad osoba može imati glavobolju, bolne mišiće, neobične osjete, zbunjenost i jaki umor (to se naziva postiktalnim stanjem). Osoba se obično ne može sjetiti što se dogodilo tokom napada.

 

Uzroci epi napada

Visoka temperatura

•           Toplotni udar

•           Infekcija

Infekcije mozga

•           AIDS

•           Malarija

•           Meningitis

•           Alkohol (velike količine)

•           Sifilis

•           Tetanus

•           Toksoplazmoza

•           Virusni encefalitis

Metabolički poremećaji

•           Hiperparatireoza

•           Visok nivo šećera ili natrija u krvi

•           Nizak nivo šećera, kalcija, magnezija ili natrije u krvi

•           Zatajenje bubrega ili jetre

•           Fenilketonurija

Nedostatak kisika u mozgu

•           Trovanje ugljen monoksidom

•           Nedovoljan protok krvi u mozgu

•           Stanje neposredno prije utapanja

•           Stanje neposredno prije ugušenja

•           Moždani tumor

Razaranje moždanog tkiva

•           Tumor mozga

•           Povreda glave

•           Intrakranijalno krvarenje

•           Moždani udar

Druge bolesti

•           Eklampsija

•           Hipertenzivna encefalopatija

•           Lupus eritematodes

Izloženost otrovnim lijekovima ili tvarima

•           Amfetamini

•           Kamfor

•           Klorokin

•           Predoziranje kokainom

•           Olovo

•           Pentilenetetrazol

•           Strihnin

Prestanak (apstinencija) nakon stvorene ovisnosti

•           Alkohol

•           Sredstva za spavanje

•           Sredstva za smirenje

Nuspojave lijekova koji se propisuju na recepte

•           Ceftazidim

•           Hlorpromazin

•           Imipenem

•           Indomatacin

•           Meperidin

•           Fenitoin

•           Teofilin

 

Mjesto nenormalnog električnog pražnjenja         Simptomi

Čeoni režanj                                                     Trzanja u specifičnom mišiću

Zatiljni režanj                                                    Halucinacije bljeskova svjetla

Tjemeni režanj tijela                                          Neosjetljivost ili bockanje u specifičnom dijelu Sljepoočni režanj                                       Vidne halucinacije i komplicirano ponašanje

koje se ponavlja npr. hodanje u krugovima

Prednji sljepoočni režanj                                    Pokreti žvakanja, mljackanje usnama

Prednji duboki sljepoočni režanj                         Jake, bilo ugodne ili neugodne, halucinacije

mirisa

 

 

INFANTILNI SPAZMI I FEBRILNI GRČEVI

 

Dvije se vrste napada javljaju gotovo isključivo u djece. Kod infantilnih spazama ("salaam" napadi) dijete koje leži na leđima najednom ustane i savije ruke, savije vrat i gornji dio tijela prema naprijed i izravna noge. Napadi traju samo nekoliko sekundi, ali se mogu ponavljati mnogo puta na dan. Općenito se pojavljuju u djece ispod 3 godine, kasnije u životu mnogi tipično prelaze u druge oblike napada. Većina djece sa infantilnim spazmima ima pridruženo intelektualno oštećenje ili zakašnjenje nervnog razvitka, duševna zaostalost se obično nastavlja u odrasloj dobi.

Napade je teško zaustaviti lijekovima protiv epilepsije, antiepilepticima.

 

Febrilni grčevi (febrilne konvulzije) nastaju zbog povišene temperature u djece od 3-eg mjeseca do 5-te godine života. Pojavljuju se u oko 4% sve djece i postoji sklonost javljanja u obiteljima. Većina djece koja imaju febrilne grčeve imaju samo jedan, a većina ih traje manje od 15 minuta. Djeca koja imaju febrilne grčeve su kasnije u životu nešto sklonija razvitku epilepsije.

 

 

EPILEPSIA (EPI)

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Epilepsija je poremećaj karakterističan po sklonosti napadima grčeva mišića koji se ponavljaju.

Sveukupno 2% odrasle populacije ima napad u neko vrijeme. Jedna trećina te skupine ima napade koji se ponavljaju. U oko 25% odraslih sa epilepsijom nađe se uzrok kada pretrage kao što su EEG (elektroencefalogram) pokaže nenormalnu električku aktivnost ili MRI otkrije ožiljak u malim područjima mozga. U nekim slučajevima ti defekti mogu biti mikroskopski ožiljci nastali zbog povrede mozga pri rođenju ili kasnije. Nekoliko se specifičnih tipova poremećaja sa napadom (kao što je juvenilna mioklonična epilepsija) nasljeđuje. U preostalih ljudi sa epilepsijom, bolest je označena kao idiopatska, što znači da se u mozgu nije našlo dokaza za oštećenje i uzrok je nepoznat.

 

Ljudi sa idiopatskom epilepsijom obično imaju prvi napad u dobi između 2-14 godina. Napadi prije 2-ge godine općenito su uzrokovani manama mozga, hemijskim neuravnoteženostima

ili visokim temperaturama. Napadi koji počinju nakon 25-te godine vjerojatnije su posljedica povrede mozga, moždanog udara, tumora ili druge bolesti.

 

Epileptičke napade mogu potaknuti ponavljani zvukovi, bljeskovi svjetla, video igre ili čak dodirivanje nekih dijelova tijela. U ljudi sa epilepsijom napade mogu potaknuti čak i manji podražaji. Vrlo jaki podražaji, kao što su neki lijekovi, niska razina kisika u krvi ili vrlo niska razina šećera u krvi, mogu potaknuti napad čak i u ljudi bez epilepsije.

 

Simptomi

Epi napadi se katkada klasificiraju prema njihovim karakteristikama. Jednostavni djelomični napadi počinju električkim pražnjenjima u malom području mozga i pražnjenja ostaju ograničena na to područje. Osoba ima nenormalne osjete, pokrete, ili psihička odstupanja, ovisno o dijelu mozga koji je zahvaćen, npr. ako se električko pražnjenje pojavi u dijelu mozga koji upravlja pokretima mišića desne ruke, desna se ruka može početi tresti i trzati, ako se pojavi u prednjem dubokom sljepoočnom režnju (dio mozga koji osjeća mirise), osoba može osjetiti izrazito ugodan ili neugodan miris. Osoba koja ima psihičko odstupanje može imati, npr. osjećaj deja vu (već viđeno), pri čemu se nepoznati predjeli neobjašnjivo čine poznatima.

 

Pri džeksonskim napadima (Jacksonova epilepsija) simptomi počinju u jednom odvojenom dijelu tijela, kao što je šaka ili stopalo i tada "marširaju prema gore" kroz ekstremitet (ruku ili nogu) kako se električka aktivnost širi po mozgu. Kompleksni djelomični (psihomotorni) napadi počinju sa 1-2 minutnim razdobljem tokom kojega osoba gubi dodir sa okruženjem. Osoba može teturati, pokretati ruke i noge na čudne i beskorisne načine, ispuštati zvukove bez značenja, ne razumjeti što drugi govore i odbijati pomoć. Zbunjenost obično traje nekoliko minuta nakon čega dolazi do potpunog oporavka.

 

Konvulzivni napadi (grand mal, veliki napadi ili toničko-klonički napadi) obično počinju sa nenormalnim električkim pražnjenjem u malom području mozga. Pražnjenje se brzo širi u susjedne dijelove mozga uzrokujući poremećaj funkcije cijelog područja. U primarnoj generaliziranoj epilepsiji, nenormalna pražnjenja preko velikog područja mozga uzrokuju od početka naširoko rasprostranjeni poremećaj funkcije. U svakom slučaju konvulzija je reakcija tijela na nenormalna pražnjenja. Pri tim konvulzivnim napadajima osoba ima povremeni gubitak svijesti, jake grčeve mišića i trzaje po cijelom tijelu, jako skretanje glave na jednu stranu, stiskanje zubi i gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom. Kasnije osoba može imati glavobolju, biti privremeno zbunjena i osjećati se neizmjerno umornom. Obično se osoba ne sjeća što se događalo za vrijeme napadaja.

 

Petit mal (mali napadi, "absans") napadi počinju u dječjoj dobi, obično prije 5-te godine života. Oni ne dovode do konvulzija i drugih dramatičnih simptoma grand mal napada. Umjesto toga osoba ima epizode zurenja, treptanja očnim kapcima ili trzanja mišića lica što traje 10-30 sekundi. Osoba ne reagira, ali ne pada, ne kolabira niti se pomiče u trzajima.

 

U statusu epileptikusu, najozbiljnijem poremećaju sa napadom, napad ne prestaje. Status epileptikus je medicinsko hitno stanje, jer osoba ima konvulzije sa jakim mišićnim stezanjima, ne može odgovarajuće disati i ima naširoko rasprostranjena (difuzna) električka pražnjenja u mozgu. Bez brzog liječenja, srce i mozak mogu postati preopterećeni i trajno oštećeni pa osoba može umrijeti.

 

Dijagnoza

Osoba koja gubi svijest, ima mišićne grčeve koji potresaju tijelo, gubi kontrolu nad mokraćnim mjehurom ili postane naglo zbunjena i nepažljiva, možda ima napad. Štoviše pravi napadi su mnogo rjeđi nego što većina ljudi misli, većina epizoda kratkog gubitka svijesti ili nenormalnog ponašanja nisu uzrokovani nenormalnim električkim pražnjenjima u mozgu.

 

Doktorima može znatno pomoći raport svjedoka o epizodi napada. Svjedok može tačno opisati što se dogodilo, dok to osoba koja je imala epizodu, obično ne može. Potreban je tačan opis okolnosti oko epizode, kako je brzo počela, je li uključila nenormalne mišićne pokrete kao što su grčevi glave, vrata ili mišića lica, ugriz jezika ili gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom, kako dugo je trajala i kako se brzo osoba oporavila. Doktor također treba znati kako se osoba osjećala. Je li osoba imala predosjećaj ili upozorenje da će se nešto neobično neposredno dogoditi. Je li se bilo što dogodilo što je moglo ubrzati epizodu kao što su neki zvukovi ili bljeskavo svjetlo?

 

Osim uzimanja u obzir opisa epizode, doktor dijagnosticira poremećaj sa napadom ili epilepsiju EEG-om (elektroencefalogramom) koji mjeri električku aktivnost u mozgu. Pretraga je bezbolna i nema nikakvog rizika. Elektrode se pričvrste na kožu glave da se izmjeri električke impulse u mozgu. Kako se nenormalna pražnjenja vjerojatnije pojavljuju nakon premalo sna, EEG se obično rade nakon što je osoba namjerno ostala budna 18-24 sata.

Doktori ispituju EEG zapis kao pokazatelj nenormalnih električkih pražnjenja. Nenormalnosti mogu postojati čak ako se napad nije dogodio za vrijeme bilježenja EEG-a. Međutim, budući da se EEG snima samo u ograničenom vremenu, on može propustiti aktivnost napada i činiti se normalnim, čak i u osobe koja ima epilepsiju.

 

Jednom kada je postavljena dijagnoza epilepsije, obično je potrebno više pretraga za traženje uzroka koji se vjerojatno može liječiti. Rutinske pretrage krvi mjere nivoe šećera, kalcija i natrija u krvi, određuje se rade li ispravno jetra i bubrezi, broje se bijele krvne stanice, jer visoki broj može ukazivati na infekciju. Često doktor traži EKG (elektrokardiogram) da vidi je li nenormalni srčani ritam doveo do nedovoljne opskrbe krvlju mozga što može uzrokovati da osoba izgubi svijest. Doktor općenito traži CT ili MRI da ispita mozak s obzirom na rak i druge tumore, prethodne moždane udare, male ožiljke i oštećenja zbog povrede. Katkada je potrebna lumbalna punkcija da se utvrdi ima li osoba infekciju mozga.

 

Liječenje

Ako se otkrije uzrok koji se može liječiti, kao što su tumor, infekcija ih nenormalna razina šećera ili natrija, najprije se liječi to stanje. Jednom kad se medicinsko stanje popravi, možda same napade i neće trebati liječiti. Kad se ne nađe uzrok ili ako se uzrok ne može u potpunosti izliječiti ili nadzirati, da se spriječe daljnji napadi mogu biti potrebni lijekovi protiv napada (antiepileptici). Samo vrijeme može pokazati hoće li osoba imati ponavljanje napade. Oko jedne trećine ljudi ima ponavljane napadaje, ali dvije trećine imaju samo jedan napad. Davanje lijekova se općenito smatra nepotrebnim za jednokratne napade, ali potrebnim za napade koji se ponavljaju.

 

Napade treba spriječiti iz nekoliko razloga. Snažna, brza stezanja mozga mogu uzrokovati oštećenja tijela i čak dovesti do preloma kosti. Nagli gubitak svijesti može dovesti do ozbiljne povrede zbog padova i nezgoda. Žestoka električka aktivnost grand mal napada može uzrokovati manje oštećenje mozga. Međutim, većina ljudi sa epilepsijom imaju u svom životu nekoliko desetina i više napada a da ne pretrpe teško oštećenje mozga. Iako pojedinačni grčevi ne oštećuju inteligenciju, konvulzivni napadi koji se ponavljaju to mogu učiniti.

 

Lijekovi protiv napada (antiepileptici) mogu potpuno spriječiti grand mal napade u više od polovice ljudi sa epilepsijom i znatno smanjiti učestalost napada u drugoj trećini. Lijekovi su samo malo manje djelotvorni pri petit mal napadima. Polovica ljudi koja reagira na liječenje lijekom mogu konačno prekinuti liječenje, a da ne dobiju recidiv. Nema jednog lijeka koji može spriječiti sve tipove napada. Neki ljudi mogu svoje napade suzbijati jednim lijekom, dok ih drugi moraju uzimati nekoliko.

 

Budući da je status epileptikus hitno stanje doktori moraju što je brže moguće dati osobi velike intravenske doze lijeka protiv napada. Tokom produženog napada mora se paziti da se spriječe povrede.

 

Premda su lijekovi protiv napadaja (antiepileptici) vrlo djelotvorni, mogu imati nuspojave. Mnogi uzrokuju pospanost, ali, paradoksalno je da kad se daju djeci izazivaju prekomjernu aktivnost. Doktori s vremena na vrijeme traže pretrage krvi da utvrde je li lijek oštetio bubrege, jetru ili krvne stanice. Ljudi koji uzimaju lijekove protiv napada moraju biti svjesni mogućih nuspojava i moraju se savjetovati sa svojim doktorom čim se prvi put pojave.

Doza nekog lijeka protiv napada je kritična: mora biti dovoljno velika da spriječi napade, ali opet ne tako velika da nuspojave postanu problem. Doktor usklađuje dozu nakon što

pita o nuspojavama i ispita razinu lijeka u krvi.

 

Lijekove protiv napada treba uzimati tačno kako je propisano. U isto vrijeme se bez doktorova dopuštenja ne smije uzimati nikakve druge lijekove, jer bi oni mogli promijeniti količinu lijeka protiv napada u krvi. Svi pacijenti koji uzimaju lijekove protiv napada trebaju redovito posjećivati doktora zbog mogućeg usklađivanja doze i trebaju uvijek nositi narukvicu "Medic Alert" na kojoj je napisano ime poremećaja sa napadom i koji se lijek uzima.

 

Većina ljudi sa epilepsijom između napada izgleda i ponaša se normalno i može živjeti normalnim životom. Međutim, moraju se uskladiti neke navike i ponašanja, npr. ljudi koji su skloni napadima ne bi smjeli piti alkoholna pića. Osim toga, zakoni u većini država zabranjuju ljudima sa epilepsijom upravljati motornim vozilom, ukoliko nisu bili bez napada najmanje 1 godinu.

 

Član obitelji ili bliski prijatelj mora biti obučen u pružanju pomoći u slučaju napada. Premda neki ljudi misle da moraju pokušati zaštititi jezik, takvi pokušaji mogu napraviti više štete nego koristi. Mogu se oštetiti zubi ili osoba može nehotice ugristi pomagača jer se stisnu mišići vilice. Važni su koraci zaštititi osobu od pada, olabaviti odjeću oko vrata i staviti ispod glave jastuk. Osobu koja gubi svijest treba okrenuti na jednu stranu (na bok) da se olakša disanje. Nikoga ko je imao napad ne bi se smjelo ostaviti samoga sve dok se potpuno ne probudi i dok se nije u stanju normalno kretati. Mudro je obavijestiti doktora koji osobu liječi.

 

U oko 10 do 20% ljudi sa epilepsijom sami lijekovi neće spriječiti ponovne napade. Ako se u mozgu može kao uzrok prepoznati defekt i ako je to ograničeno na malo područje, problem može riješiti hirurško uklanjanje tog područja. Ljudima koji imaju nekoliko izvora napada ili koji imaju napade koji se vrlo brzo šire u sve dijelove mozga može pomoći hirurško uklanjanje nervnih vlakana koja povezuju dvije strane mozga (korpus kalozum). Hirurški zahvat na mozgu razmatra se samo ako su svi lijekovi zakazali ili se njihove nuspojave ne mogu podnositi.

 

Lijekovi za epileptične napade

Lijek     Tip epi napadaja            Moguće nuspojave

Karbamazepin   Generalizirani, djelomični           Smanjeni broj bijelih i crvenih krvnih stanica

Etosuksimid      Petit mal           Smanjeni broj bijelih i crvenih krvnih stanica

Gabapentin       Djelomični         Smirenje (sedacija)

Lamotrigin         Generalizirani, djelomični           Osip

Fenobarbital      Generalizirani, djelomični           Smirenje (sedacija)

Fenitoin            Generalizirani, djelomični           Otečene desni

Primidon           Generalizirani, djelomični           Smirenje (sedacija)

Vaiproat            Infantilni spazmi, petit mal         Debljanje, opadanje kose

 

POREMEĆAJI MIRISA I OKUSA

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Kako su poremećaji mirisa i okusa rijetko kada opasni po život, oni ne moraju privući veliku medicinsku pozornost. Ipak, ti poremećaji mogu frustrirati, jer mogu zahvatiti sposobnost

osobe da uživa u hrani, piću i ugodnim mirisima. Mogu smetati i sposobnosti osobe da primijeti potencijalno štetne hemikalije i plinove, što bi moglo imati teške posljedice. Tu i tamo ipak neki poremećaj koji ošteti miris i okus može biti ozbiljan.

 

Miris i okus su usko povezani. Okusni pupoljci jezika prepoznaju okus, nervi u nosu prepoznaju miris. Oba osjeta prenose mozgu te podatke koji kombinira te iste podatke da prepozna i ocijeni arome. Dok se neki okusi, kao što je slano, gorko, slatko i kiselo, mogu otkriti bez osjeta mirisa, kompliciranije arome, npr. malina zahtijevaju da ih prepozna i osjet mirisa i osjet okusa.

 

Gubitak ili smanjivanje sposobnosti mirisa (anozmija) je najčešći poremećaj mirisa i okusa. Budući da razlikovanje jedne od druge arome najvećim dijelom počiva na mirisu, ljudi često najprije primjete, ako im se hrana učini neukusnom, smanjeni osjet mirisa.

 

Na osjet mirisa mogu utjecati promjene u nosu, u nervima koji vode iz nosa u mozak ili u samom mozgu, npr. ako su nosni prolazi začepljeni zbog prehlade, osjet mirisa se može smanjiti jednostavno zbog toga što se miris spriječio da dođe do receptora za miris.

Kako sposobnost njuha zahvaća okus, ljudima koji imaju hunjavicu hrana često nema pravi okus. Stanice koje osjećaju miris mogu biti na neko vrijeme oštećene virusom influence (gripe), neki ljudi nekoliko dana ili čak sedmica nakon napada influence izgube miris ili okus.

 

Katkada gubitak mirisa i okusa traje mjesecima i čak postane stalnim. Stanice koje osjećaju miris mogu biti oštećene ili razorene ozbiljnim infekcijama nosnih sinusa ili zračenjem zbog liječenja raka. Međutim, najčešći uzrok trajnog gubitka mirisa je ozljeda glave što se često događa u automobilskim nesrećama. Vlakna njušnog nerva, nerv koji sadrži receptare za miris, savijena su na šupljikavoj pločici, kosti na bazi mozga koja odjeljuje prostor lubanje od nosne šupljine. Rijetko se osoba rodi bez osjeta mirisa.

 

Preosjetljivost na miris (hiperozmija) je znatno rjeđa od anozmije. Poremećeni osjet mirisa koji čini da se neškodljivi mirisi osjećaju neugodnima (disozmija) mogu nastati zbog infekcija u sinusima ili djelomičnog oštećenja njušnog nerva. Disozmiju može uzrokovati i slaba higijena zubi koja može dovesti do infekcija usta koje loše vonjaju i osjete se nosom. Katkada dizosmiju razviju ljudi u depresiji. Neki ljudi koji imaju napade grčeva koji proizlaze iz dijela mozga u kojem se prima osjet mirisa (njušni centar) doživljavaju kratke, žive, neugodne osjete mirisa (njušne halucinacije). Ti su neugodni mirisi dio napada, a ne krivo tumačenje nekog mirisa.

 

Smanjeni ili izgubljeni osjet okusa (ageuzija) obično uzrokuju stanja koja pogađaju jezik. Primjeri su vrlo suha usta, jako pušenje (naročito pušenje lule), liječenje zračenjem glave i vrata i nuspojave lijekova kao što je vinkristin (lijek protiv raka) ili amitriptilin (lijek protiv depresije).

 

Poremećaj okusa (disgeuzija) mogu uzrokovati mnogi od istih činioca koji imaju za posljedicu gubitak okusa. Opekotine jezika mogu za neko vrijeme uništiti okusne pupoljke, a Bellova paraliza (jednostrana paraliza nervus facijalisa) mogu otupiti osjet okusa na jednoj strani jezika. I disgeuzija može biti simptom depresije.

 

Dijagnoza

Doktori mogu ispitivati miris upotrebom mirisnih ulja, sapuna i hrane, npr. kafa ili klinčić. Okus se može ispitivati upotrebom tvari koje su slatke (šećer), kisele (sok od limuna), slane (sol) i gorke (aspirin, kinin, aloe). Doktor ili zubar također ispituju usta s obzirom na infekciju ili suhoću (premalo sline). Rijetko je potrebna CT ili MRI mozga.

 

Liječenje

Ovisno o uzroku poremećaja okusa, doktor može preporučiti promjenu ili prestanak uzimanja sumnjivog lijeka, održavanje ustiju vlažnima sisanjem bombona ili samo čekanje nekoliko sedmica da se vidi hoće li problem nestati. Za preparate sa cinkom, koji se mogu nabaviti u slobodnoj prodaji, tvrdi se da ubrzavaju oporavak, naročito pri poremećajima okusa koji nastaju nakon napada influence (gripe). Učinak, međutim, nije naučno potvrđen.

 
JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

Pretraga

Home Section Blog