Vaš Doktor

Example of Section Blog layout (FAQ section)

ICV - MOŽDANI UDAR I SRODNI POREMEĆAJI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • TIA • Ictus cerebrovascularis (Moždani udar) • Intrakranijalno krvarenje

 

Uvod

Kada je prekinut protok krvi u mozak, moždane stanice mogu odumrijeti ili biti oštećene zbog manjka kisika. Moždane stanice mogu biti oštećene i ako se u mozgu ili oko njega pojavi krvarenje. Neurološki problemi koji nastaju nazivaju se cerebrovaskularni poremećaji, jer su zahvaćeni mozak (cerebrum) i krvne žile (vaskulatura).

 

Nedovoljna opskrba krvlju dijelova mozga tokom kraćih razdoblja uzrokuje prolazne ishemične atake (TIA, tranzitorne ishemične atake, privremene smetnje u funkciji mozga). Kako se krvna opskrba brzo uspostavlja, moždano tkivo ne odumire, kao što se događa pri moždanom udaru. Prolazna ishemična ataka je često rani znak upozorenja na moždani udar.

 

U zapadnim su zemljama moždani udari najčešći uzrok onesposobljujućeg neurološkog oštećenja. Visoki krvni pritisak i ateroskleroza, otvrdnuće (krutost) krvnih žila zbog odlaganja masti, najveći su rizični činioci za moždane udare. Incidencija udara se u novijim decenijama smanjila, uglavnom zbog toga što su ljudi svjesniji važnosti kontroliranja visokog krvnog pritiska i visokog nivoa holesterola.

 

Kako udar ili prolazna ishemična ataka utječe na tijelo ovisi o tome gdje je u mozgu došlo do prekida krvnog protoka ili gdje se pojavilo krvarenje. Svako područje mozga opskrbljuju posebne krvne žile, npr. ako se krvna žila u području koje upravlja pokretima mišića lijeve noge zatvori, noga će biti slaba ili paralizirana. Ako je oštećeno područje koje osjeća dodir na desnoj ruci, desna će ruka izgubiti osjet. Gubitak funkcije je najveći odmah nakon udara. Međutim, nešto se funkcije obično vrati, jer dok neke moždane stanice odumru, druge su samo oštećene i mogu se oporaviti.

 

Katkada se moždani udar ili prolazna ishemična ataka pojavi kada je protok krvi kroz mozak normalan, ali krv ne sadrži dovoljno kisika. To se događa kada osoba ima tešku anemiju, otrovanje ugljen monoksidom ili stanje koje stvara nenormalne krvne stanice ili je zgrušavanje krvi nenormalno, kao što su leukemija ili policitemija.

 

 

TIA

(Prolazne ishemičke atake)

• Uvod • Uzroci • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Prolazna ishemična ataka (TIA, engl. Transient Ischemic Attack) je poremećaj funkcije mozga koji nastaje zbog privremene manjkave opskrbe mozga krvlju.

 

Uzroci

Mali komadi masnog materijala i kalcija koji se ugrađuju (odlažu) u arterijski zid (i zovu ateromi) mogu se razbiti i smjestiti u malim krvnim žilama koje vode u mozak, privremeno blokirajući krvnu opskrbu i uzrokujući TIA. Grumeni krvnih pločica ili krvni ugrušci mogu također začepiti krvnu žilu dovodeći do TIA. Rizik od TIA se povećava ako osoba ima visoki krvni pritisak, aterosklerozu, srčanu bolest (naročito kad su nenormalni srčani zalisci ili srčani ritam), šećernu bolest ili prekomjernu količinu crvenih krvnih stanica (policitemija).

 

Prolazne ishemične atake su češće u srednjoj dobi i sve se više javljaju sa povećanjem dobi. Katkada se prolazne ishemične atake jave u mladih odraslih osoba i djece koja imaju srčanu bolest ili kakav poremećaj krvi.

 

Simptomi

TIA počinje iznenada i obično traje 2-30 minuta. Rijetko kada traje dulje od 1-2 sata. Simptomi su različiti, ovisno o tome koji je dio mozga ostao bez krvi i kisika. Kada su zahvaćene arterije koje se granaju od karotidne arterije, najčešći su sljepilo na jednom oku ili nenormalnosti osjeta i slabost. Kada su zahvaćene arterije koje se granaju od vertebralnih arterija na stražnjem dijelu mozga, češće su vrtoglavica, dvostruke slike i opća slabost.

Može se pojaviti mnogo različitih simptoma, kako što su ovi:

•           Gubitak ili nenormalni osjeti u ruci ili nozi ili na jednoj strani tijela

•           Slabost ili paraliza jedne ruke ili noge ili jedne strane tijela

•           Djelomični gubitak vida ili sluha

•           Dvostruke slike

•           Vrtoglavica

•           Nerazgovijetan govor

•           Poteškoća u dosjećanju odgovarajuće riječi ili izgovoru

•           Nemogućnost prepoznavanja dijelova tijela

•           Neuobičajeni pokreti

•           Gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom

•           Neravnoteža i padanje

•           Gubljenje svijesti

•           Put krvi u mozak

 

Krv dospijeva u mozak preko dva para velikih arterija: karotidnih arterija i vertebralnih arterija. Karotidne arterije dovode krv iz srca prednjom stranom vrata, a vertebralne arterije dovode krv iz srca uzduž stražnje strane vrata unutar kičme. Te se velike arterije ulijevaju u krug drugih arterija, iz kojega se manje arterije odvajaju kao odvojci ceste sa kružnog toka. Novonastale grane dovode krv u sve dijelove mozga.

 

Premda su simptomi slični onima pri moždanom udaru, oni su privremeni i povratni. Međutim, prolazne ishemične atake imaju sklonost vraćanju. Osoba ih može imati nekoliko u jednom danu ili samo dvije do tri u nekoliko godina. U oko jedne trećine slučajeva nakon TLA slijedi moždani udar. Ugrubo, oko polovice takvih moždanih udara pojavljuje se unutar jedne godine od TIA.

 

Dijagnoza

Iznenadni, prolazni neurološki simptomi koji upućuju na poremećaj funkcije određenog područja mozga doktorovi su prvi dijagnostički oslonci. Međutim, drugi poremećaji, uključujući epileptične napadaje, tumore, migrenske glavobolje ili nenormalan nivo šećera u krvi, imaju slične simptome pa je potrebna daljnja obrada. Budući da oštećenje mozga nije upadljivo, doktor ne može doći do dijagnoze CT ili MRI, pretragama kojima se može utvrditi moždani udar.

 

Za procjenu mogućeg začepljenja jedne ili obje karotidne arterije doktori koriste nekoliko pretraga. Nejednoličan krvni protok stvara zvukove koji se zovu šumovi, a koji se mogu čuti stetoskopom. Međutim, šumovi mogu postojati i bez značajnog začepljenja. Idući korak je obično UZ i proučavanje protoka Dopple-rom (kolor Doppler krvnih sudova vrata), dvije pretrage koje se rade istodobno da se izmjeri veličina začepljenja i količina krvi koja može oko njega teći. Ako su karotidne arterije jako sužene, doktor može uraditi MRI arterija ili napraviti cerebralnu angiografiju da odredi veličinu i smještaj začepljenja. Prilikom angiografije u arteriju se injicira kontrast koji se može vidjeti na Rtg-u, te se napravi Rtg glave i vrata.

 

Za razliku od procjene karotidnih arterija, UZ i i dopplersko ispitivanje su od manje pomoći u procjenjivanju vertebralnih arterija. MRI ili angiografija je jedini siguran put za dokazivanje oboljenja vertebralne arterije. Međutim, začepljenje u vertebralnim arterijama može biti neuklonjivo jer je hirurški zahvat teži u vertebralnim nego u karotidnim arterijama.

 

Liječenje

Liječenje prolaznih ishemičnih ataka pomaže u sprječavanju moždanog udara. Najveći rizični činioci moždanog udara su visoki krvni pritisak, visoka razina holesterola, pušenje i šećerna bolest, a prvi korak u sprječavanju moždanog udara je prepoznati i/ili otkloniti te rizične činioce kadgod je moguće.

 

Kako bi se smanjila sklonost krvnih pločica (trombocita) da stvaraju ugruške, najveći uzrok moždanog udara, mogu se uzimati lijekovi. Jedan od najdjelotvornijih lijekova protiv stvaranja trombocitnih ugrušaka (takvi se lijekovi zovu antitrombotici) je acetilsalicilna kiselina (aspirin), koja se odraslima obično propisuje u dozi od 1-3 tablete na dan. Ponekad se propisuje dipiridamol, ali u većine ljudi nije djelotvoran. Tiklopidin se može dati ljudima koji ne podnose acetilsalicilnu kiselinu (aspirin). Kada su potrebni jači lijekovi, doktor može propisati sredstva protiv zgrušavanja krvi (antikoagulanse), npr. heparin ili varfarin.

 

Izbor liječenja ovisi o stepenu začepljenja karotidnih arterija. Ako je začepljeno više od 70% krvne žile i osoba je posljednjih 6 mjeseci imala simptome nalik na moždani udar, može biti potrebno hirurško uklanjanje začepljenja da se spriječi moždani udar. Manja se suženja obično uklanjaju samo kad dovode do daljnjih prolaznih ishemičnih ataka ili moždanog udara. Pri uobičajenoj operaciji, endarterektomiji, hirurg uklanja masne naslage (aterome) u karotidnoj arteriji. Međutim, ta operacija nosi 1-2% rizika od moždanog udara. U slučaju malih začepljenja koja nisu dovela ni do kakvih simptoma, čini se da operacija predstavlja veći rizik nego da se ne poduzme ništa.

 

 

ICTUS CEREBROVASCULARIS

(ICV, Moždani udar)

• Uvod • Uzroci • Simptomi i tok bolesti • Dijagnoza • Prognoza • Liječenje • Rehabilitacija

 

Uvod

Moždani udar (zvan i cerebralni inzult, ICV, Insultus Cerebro Vascularis)) je odumiranje moždanog tkiva (moždani infarkt), a nastaje zbog prekida krvotoka i nedovoljne dopreme kisika u mozak.

 

Moždani udar može biti ishemični ili hemoragični. Prilikom ishemičnog udara prekinuta je opskrba dijela mozga krvlju, jer je došlo do začepljenja krvne žile bilo ateromom ili krvnim ugruškom. Pri hemoragičnom udaru krvna žila se rasprsne sprječavajući normalni protok i omogućujući krvi da iziđe izvan žile u područje mozga i uništi ga.

 

Uzroci

Pri ishemičnom udaru začepljenje se može pojaviti bilo gdje u arterijskim putevima do mozga, npr. Velika naslaga masnog materijala (aterom) može se razviti u karotidnoj arteriji, smanjujući njen krvni protok do kapanja, poput vode kroz začepljenu cijev. To je stanje ozbiljno jer svaka karotidna arterija normalno snabdijeva veliki postotak mozga. Masni materijal se može i odlomiti od zida karotidne arterije, putovati krvlju i zaustaviti se u manjoj arteriji, te je potpuno začepiti.

 

Karotidna i vertebralna arterija i njihovi ogranci mogu biti začepljeni i na druge načine, npr. Krvni ugrušak nastao u srcu ili na jednom od njegovih zalistaka može se odlomiti (postajući embolus), penjući se arterijama do mozga i tamo se smjestiti. Posljedica je embolični moždani udar (moždana embolija). Takvi su udari najčešći u ljudi koji su nedavno imali hirurški zahvat na srcu i u ljudi koji imaju defektne srčane zaliske ili nenormalni srčani ritam (naročito atrijsku fibrilaciju). Masni embolus je rijedak uzrok moždanog udara, ako se oslobodi mast iz koštane srži slomljene kosti u krvnu struju i konačno se stopi (zgusne) u arteriji mogu se oblikovati mnogi embolusi.

 

Moždani udar može nastati ako upala ili neka infekcija suzi krvne žile koje vode u mozak. Lijekovi kao što su kokain i amfetamini također mogu suziti krvne žile u mozgu i dovesti do moždanog udara.

 

Iznenadni pad krvnog pritiska može ozbiljno smanjiti krvni protok kroz mozak što obično dovodi do nesvjestice. Međutim, moždani udar može nastati ako je niski krvni pritisak jako izražen i dugotrajan. Ta situacija može nastati kad neko izgubi mnogo krvi uslijed povrede ili operacije, ima srčani napadaj ili nenormalnu srčanu frekvenciju (nizak ili visok broj srčanih otkucaja u minuti) ili nenormalan ritam (aritmija).

 

Simptomi i tok bolesti

Većina moždanih udara nastane iznenada, razvijaju se naglo i uzrokuju oštećenje mozga unutar nekoliko minuta (dovršeni moždani udar). Rjeđe se nakon udara stanje bolesnika nastavlja pogoršavati tokom nekoliko sati ili tokom jednog do dva dana dok sve veće područje moždanog tkiva odumire (moždani udar u razvoju). Napredovanje je obično, ali ne uvijek, isprekidano donekle stabilnim razdobljima tokom kojih se zahvaćeno područje privremeno prestaje povećavati ili dođe do nekog poboljšanja.

 

Udari obično oštete samo jednu stranu mozga. Budući da nervi u mozgu prelaze sa jedne strane na drugu stranu tijela (križaju se), simptomi se pojavljuju na suprotnoj strani tijela od mjesta oštećenja u mozgu, npr. Ako se je moždani udar dogodio u desnoj polovici mozga, simptomi se očituju na lijevoj polovici tijela, i obrnuto.

 

Dijagnoza

Doktori obično mogu dijagnosticirati moždani udar na temelju anamnestičkih podataka i fizikalnog pregleda. Fizikalni pregled pomaže doktoru utvrditi gdje je mozak bio oštećen. CT ili MRI se obično rade da se potvrdi dijagnoza, ali te pretrage ne mogu otkriti moždani udar odmah nego tek nekoliko dana kasnije. CT i MRI također pomažu razlikovati je li moždani udar uzrokovalo krvarenje ili tumor. U rijetkim prilikama, kad se razmatra neposredan hirurški zahvat, doktor može napraviti angiografiju.

 

Doktori nastoje odrediti tačan uzrok moždanog udara. Posebno ih zanima je li moždani udar uzrokovao putujući krvni ugrušak (embolus) koji je dospio u mozak ili začepljenje krvne žile aterosklerozom (aterotromboza).

 

Kada je uzrok krvni ugrušak ili embolija, vrlo je vjerojatno da će, ukoliko se uzročni problem ne riješi, doći do idućeg udara, npr. Ako se krvni ugrušci stvaraju u srcu, jer ono radi nepravilno, liječenjem te nepravilnosti može se spriječiti nastanak novih ugrušaka i drugi udar. U takvom slučaju doktor općenito pribavlja EKG (traži nenormalne srčane ritmove), a može preporučiti i druge pretrage srca. Takve pretrage mogu uključiti praćenje Holterom (EKG se snima neprestano tokom 24 sata pa se zatim zapis analizira) i ehokardiografiju (procjena srčanih komora i zalistaka pomoću ultrazvuka).

 

Druge laboratorijske pretrage su od male pomoći, ali se rade da se dokaže kako moždani udar nije posljedica manjka crvenih krvnih stanica (anemija), viška crvenih krvnih stanica (policitemija), raka bijelih krvnih stanica (leukemija) ili neke infekcije. Lumbalna punkcija je rijetko potrebna nakon moždanog udara. Zapravo tu pretragu treba učiniti samo ako je doktor siguran da mozak nije izložen djelovanju prevelikog pritiska, što obično zahtijeva CT ili MRI. Lumbalna punkcija se radi kako bi se dokazala infekcija mozga, izmjerio pritisak cerebrospinalne tekućine (likvora) ili utvrdilo je li krvarenje uzrok moždanog udara.

 

Prognoza

Mnogi ljudi koje pogodi moždani udar oporave sve ili većinu normalnih funkcija i uživaju godine normalnog života. Drugi su i fizički i duševno jako oštećeni i ne mogu se ni kretati ni govoriti niti normalno jesti. Tokom prvih nekoliko dana doktori općenito ne mogu predvidjeti hoće li se stanje bolesnika popraviti ili pogoršati. Oko 50% bolesnika sa jednostranom paralizom i većina sa lakšim simptomima do vremena izlaska iz bolesnice oporavi neke funkcije i konačno se mogu brinuti za svoje osnovne potrebe. Mogu bistro misliti i primjereno hodati, premda im upotreba zahvaćene ruke ili noge može biti ograničena. Upotreba ruke je češće ograničena nego upotreba noge.

 

Oko 20% ljudi sa moždanim udarom umre u bolnici. Među starijima je postotak veći. Neki oblici moždanog udara upućuju da će ishod vjerojatno biti slab. Udari koji uzrokuju gubitak svijesti i oni koji oštećuju disanje ili funkciju srca su naročito teški. Neurološki gubici koji ostaju i nakon 6 mjeseci vjerojatno će ostati trajni, premda se neki ljudi nastavljaju polako oporavljati, stariji znatno lošije od mlađih ljudi. Ljudi koji već imaju različite teške medicinske probleme teže se oporavljaju.

 

Liječenje

Simptomi koji upućuju na mogući moždani udar zahtijevaju neposrednu medicinsku pozornost, doktori katkada mogu smanjiti štetu ili brzim djelovanjem spriječiti daljnje oštećenje. Mnogi učinci moždanog udara zahtijevaju medicinsku brigu, naročito tokom prvih nekoliko sati. Najprije doktori obično daju kisik i uspostave venski put (postave plastičnu cjevčicu-kanilu sa metalnom iglom-vodičem koja se izvuče i začepi do primjene infuzijskih tekućina ili lijekova) da osiguraju bolesniku primanje tekućine i ishranu.

 

Pri moždanom udaru u razvoju mogu se dati sredstva protiv zgrušavanja krvi kao što je heparin, ali jednom kad je udar razvijen u potpunosti, ti su lijekovi beskorisni. Tim više što se oni općenito ne daju ljudima sa visokim krvnim pritisakom i nikada osobama sa moždanim krvarenjem, jer povećavaju opasnost od krvarenja u mozak.

 

Novija istraživanja upućuju da se paraliza i drugi simptomi mogu spriječiti ili popraviti ako se unutar 3 sata od početka udara daju lijekovi koji razbijaju ugruške, kao što je streptokinaza ili aktivator tkivnog plazminogena. Pretragu treba napraviti brzo da se odredi je li uzrok ugrušak, a ne krvarenje, koje se ne može liječiti lijekovima koji otapaju ugrušak (tromboliticima). Druge nove mjere, danas u istraživanju, koje mogu poboljšati izglede povoljnog ishoda uključuju blokiranje receptora nekih neurotransmitora u mozgu.

 

Jednom kad je moždani udar završen, nešto je moždanog tkiva odumrlo i ponovno uspostavljanje krvotoka ne može vratiti njegovu funkciju. Zato hirurški zahvat ne donosi poboljšanje. Međutim, uklanjanje zapreka nakon malog udara ili prolazne ishemične atake u nekoga kome je karotidna arterija začepljena više od 70% može smanjiti rizik od budućih udara.

 

U cilju smanjenja otoka (edema) i sniženja povećanog pritiska u mozgu u ljudi sa akutnim moždanim udarom mogu se dati lijekovi kao što su manitol, ili rijetko, kortikosteroidi. Osoba sa vrlo teškim moždanim udarom može se staviti na respirator zbog upale pluća ili radi održanja zadovoljavajućeg disanja.

 

Treba početi sa mjerama za sprječavanje dekubitusa na koži a posebna se pozornost daje funkciji bubrega i crijeva. Često se moraju liječiti popratni problemi kao što su srčana greška, nepravilni otkucaji, visoki krvni pritisak i infekcija pluća. Budući da nakon moždanog udara često nastanu promjene raspoloženja, naročito depresija, obitelj ili prijatelji moraju doktoru reći je li osoba depresivna. Depresija se može liječiti lijekovima ili psihoterapijom.

 

Rehabilitacija

Intenzivna rehabilitacija može pomoći mnogim ljudima da nauče kako nadvladati nesposobnost (invalidnost) unatoč oštećenju dijela moždanog tkiva. Zadaće prethodno oštećenog dijela mozga mogu preuzeti drugi dijelovi mozga.

 

Rehabilitacija započinje čim se ustale krvni pritisak, puls i disanje. Doktori, terapeuti i medicinske sestre isprepleću svoje umijeće da održe bolesnikove mišiće čvrstima, spriječe kontrakcije mišića i dekubituse (koji mogu nastati zbog predugog ležanja u istom položaju), te nauče bolesnika da ponovno hoda i govori. Ključni su strpljivost i ustrajnost.

 

Nakon otpusta iz bolnice mnogim ljudima koristi stalna rehabilitacija u bolnici ili domu, te dogovorene posjete rehabilitacijskom centru ili kod kuće. Radni i fizikalni terapeuti mogu savjetovati načine na koji se život učini lakšim a kuća sigurnija za invalidne osobe.

 

 

INTRAKRANIJALNO KRVARENJE

• Uvod • Uzroci • Intracerebralno krvarenje • Subarahnoidalno krvarenje

 

Uvod

Intrakranijalno krvarenje je krvarenje unutar lubanje.

Krvarenje se može pojaviti u mozgu ili oko njega. Krvarenja koja se pojavljuju u mozgu su intracerebralna krvarenja, ona između mozga i subarahnoidnog prostora su subarahnoidna krvarenja, ona između ovojnica koje pokrivaju mozak (meninge) su subduralna krvarenja, a ona između lubanje i ovojnica mozga su epiduralna krvarenja. Bez obzira gdje se krvarenje pojavi, moždane su stanice uništene. Isto tako, zbog činjenice da je u lubanji mali prostor za širenje tkiva, krvarenje u njemu ubrzo opasno poveća pritisak.

 

Uzroci

Ozljeda glave je najčešći uzrok intrakranijalnog krvarenja u osoba ispod 50-te godine života. Drugi uzrok je arteriovenska mana, anatomska nenormalnost arterija ili vena u ili oko mozga. Arteriovenska mana može postojati od rođenja, ali se prepozna samo kad se razviju simptomi. Krvarenje iz arteriovenske mane može uzrokovati nagli gubitak svijesti i smrt, a ima sklonost da pogodi osobe između 13-19 godina i mlade odrasle osobe.

 

Katkada zid krvne žile postane slab pa se izboči, takva slaba krvna žila zove se aneurizma. Tanki zid aneurizme može prsnuti i uzrokovati krvarenje iz krvne žile. Aneurizma u mozgu je drugi uzrok intrakranijskog krvarenja koje dovodi do moždanog udara uslijed krvarenja.

 

 

INTRACEREBRALNO KRVARENJE

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Prognoza i liječenje

 

Uvod

Intracerebralno krvarenje, vrsta moždanog udara, uzrokovano je krvarenjem u moždano tkivo.

 

Simptomi i dijagnoza

Intracerebralno krvarenje počinje naglo sa glavoboljom koju slijede znaci postojanog povećavanja neuroloških gubitaka kao što su slabost, nemogućnost pokretanja (paraliza), neosjetljivost, gubitak govora ili vida i zbunjenost. Česti su mučnina, povraćanje, epileptični napadaji i gubitak svijesti, a mogu se pojaviti unutar nekoliko minuta.

 

Doktori često postave dijagnozu intracerebralnog krvarenja a da ne zatraže nikakvu pretragu, dok se CT ili MRI općenito rade kad doktori posumnjaju da se radi o moždanom udaru. Oba slikovna prikaza mogu pomoći doktorima u razlikovanju ishemičnog moždanog udara od udara zbog krvarenja. Skenovi mogu osim toga ukazati na opseg oštećenja moždanog tkiva i je li povišen pritisak u drugim područjima mozga.

 

Lumbalna punkcija se obično ne radi osim ako doktor ne pomisli da bolesnik ima meningitis ili neku drugu infekciju, a CT ili MRI ili nisu pristupačne ili nisu ukazale na bilo kakav problem.

 

Prognoza i liječenje

Liječenje hemoragičnog (uslijed krvarenja) moždanog udara je slično liječenju ishemičnog udara uz dvije važne razlike: pri krvarenju se ne daju sredstva protiv zgrušavanja krvi (antikoagulansi) i hirurški zahvat može spasiti bolesniku život, ali često ostavlja bolesnika sa teškim neurološkim nesposobnostima. Cilj je operacije u takvim slučajevima ukloniti krv koja se nakupila u mozgu i sniziti povišeni intrakranijski pritisak.

 

Od svih oblika moždanog udara najopasnije je intracerebralno krvarenje. Udar je obično velik i katastrofičan, naročito ako je osoba imala visoki krvni pritisak. Više od polovice osoba koje imaju velika krvarenja umire unutar nekoliko dana. Oni koji prežive obično oporave svijest i neke moždane funkcije čim tijelo apsorbira iscijeđenu krv. Problem ima sklonost da ostane, ali se mnogi ljudi sa malim krvarenjima u znatnom stupnju oporave.

 

SUBARAHNOIDALNO KRVARENJE

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Prognoza • Liječenje

 

Uvod

Subarahnoidno krvarenje je iznenadno krvarenje u prostor (subarahnoidni prostor) između mozga i njegovih ovojnica (meninga).

 

Uobičajeni izvor krvarenja je slaba krvna žila (ili arteriovenska mana ili neka aneurizma) koja iznenadno pukne. Katkada krvnu žilu ošteti ateroskleroza ili infekcija uzrokujući njeno puknuće. Puknuća (prsnuća ili rupture) se mogu pojaviti u ljudi bilo koje dobi ali su najčešća u dobi između 25-50 godina. Rijeko subarahnoidno krvarenje nastane nakon povrede glave.

 

Simptomi

Aneurizme koje uzrokuju subarahnoidno krvarenje obično ne stvaraju simptome prije puknuća. Međutim, katkada aneurizme pritišću na nerv ili propuštaju male količine krvi prije većeg puknuća pa zbog toga dovode do znakova upozorenja, kao što su glavobolja, bol u licu, dvostruke slike ili drugi problemi vida. Znaci upozorenja se mogu pojaviti tokom nekoliko minuta ili sedmica prije puknuća. Na takve simptome treba brzo upozoriti doktora, jer se mogu poduzeti koraci da se spriječi masivno krvarenje.

 

Puknuće obično izazove naglu i tešku glavobolju, često uz popratni kratkotrajni gubitak svijesti. Neki ljudi ostaju u komi, ali se češće probude osjećajući se zbunjenima i pospanima. Krv i cerebrospinalna tekućina oko mozga nadražuju okolne membrane (meninge) dovodeći do glavobolje, povraćanja i vrtoglavice. Isto tako se često pojavljuju kolebanja srčanih otkucaja i brzine disanja, katkada uz popratne epileptične napade. Za nekoliko sati ili čak minuta osoba može opet postati pospana i zbunjena.

Oko 25% ljudi ima neurološke probleme, obično paralizu jedne strane tijela.

 

Dijagnoza

Dijagnoza subarahnoidnog krvarenja se obično može postaviti CT-om koji tačno pokazuje mjesto krvarenja. Ako je potrebno, lumbalna punkcija može otkriti krv u cerebrospinalnoj tekućini. Unutar 72 sata obično se napravi angiografija radi potvrde dijagnoze i planiranja hirurškog zahvata, ako je nužan.

 

Prognoza

Oko jedne trećine ljudi koji imaju subarahnoidno krvarenje umire tokom prve epizode zbog opsežnog oštećenja mozga. Drugih 15% umire unutar nekoliko sedmica od ponovljenog (idućeg) krvarenja. Katkada se malo mjesto krvarenja koje se već samo zatvorilo ne prikaže na angiogramu, pa je u tom slučaju ishod vrlo dobar. Inače, ako se aneurizma hirurški ne riješi, ljudi koji prežive 6 mjeseci imaju 5%-tnu vjerojatnost za iduću epizodu krvarenja svake godine.

 

Mnogi ljudi nakon subarahnoidnog krvarenja oporave većinu ili sve duševne i fizičke funkcije. Međutim, katkada zaostanu neurološki problemi.

 

Liječenje

Osobu koja bi mogla imati subarahnoidno krvarenje treba odmah smjestiti u bolnicu i uputiti je da izbjegava napore. Radi suzbijanja jake glavobolje daju se analgetici. Ponekad se u mozak smjesti cijev za drenažu kako bi se smanjio intrakranijski pritisak.

 

Hirurški zahvat koji izolira, blokira ili ojača zidove slabe arterije smanjuje opasnost od kasnijeg smrtnog krvarenja. Taj je zahvat težak i bez obzira na primijenjen hirurški postupak, smrtnost je visoka, naročito u ljudi koji su pred komom ili u komi. Najbolje vrijeme za operaciju je donekle proturječno i treba se za njega odlučiti na temelju pojedinačnih činioca. Većina neurohirurga preporučuje operaciju unutar 3 dana od početka simptoma. Odgađanje operacije za 10 ili više dana smanjuje rizike zahvata, ali u međuvremenu povećava mogućnosti ponovnog krvarenja.

 

EPI - POREMEĆAJI SA EPILEPTIČNIM NAPADOM

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Uzroci epi napada

• Infantilni spazmi i febrilni grčevi • Epilepsija

 

Uvod

Epileptični napad je odgovor na nenormalno električno pražnjenje u mozgu.

Termin napad opisuje različita iskustva i ponašanja i nije isti kao termin konvulzija (grčeva), premda se ti termini katkada koriste kao sinonimi. Sve što nadražuje mozak može izazvati napad. Dvije trećine ljudi koji su imali napad nikada nemaju drugi napadaj. Jedna trećina

nastavlja imati napade koji se ponavljaju (stanje nazvano epilepsija).

 

Što se tačno događa tokom napada ovisi o tome koji je dio mozga zahvaćen nenormalnim električnim pražnjenjem. Pražnjenje može uključiti sićušno područje mozga i dovesti samo do toga da osoba osjeti čudan miris ili okus ili može zahvatiti velika područja i dovesti do grča, trzanja ili spazama mišića po čitavom tijelu. Osoba može imati i kratke napade poremećene svijesti: gubi svijest, kontrolu mišića ili kontrolu mokraćnog mjehura te postaje zbunjena.

 

Napadima često prethode aure, neobični osjeti mirisa, okusa ili vida ili naglašen osjećaj da će odmah doći do napada. Katkada su ti osjećati ugodni, a drugi puta vrlo neugodni. Aure dobije oko 20% ljudi sa epilepsijom.

 

Napad obično traje 2-5 minuta. Kad prestane napad osoba može imati glavobolju, bolne mišiće, neobične osjete, zbunjenost i jaki umor (to se naziva postiktalnim stanjem). Osoba se obično ne može sjetiti što se dogodilo tokom napada.

 

Uzroci epi napada

Visoka temperatura

•           Toplotni udar

•           Infekcija

Infekcije mozga

•           AIDS

•           Malarija

•           Meningitis

•           Alkohol (velike količine)

•           Sifilis

•           Tetanus

•           Toksoplazmoza

•           Virusni encefalitis

Metabolički poremećaji

•           Hiperparatireoza

•           Visok nivo šećera ili natrija u krvi

•           Nizak nivo šećera, kalcija, magnezija ili natrije u krvi

•           Zatajenje bubrega ili jetre

•           Fenilketonurija

Nedostatak kisika u mozgu

•           Trovanje ugljen monoksidom

•           Nedovoljan protok krvi u mozgu

•           Stanje neposredno prije utapanja

•           Stanje neposredno prije ugušenja

•           Moždani tumor

Razaranje moždanog tkiva

•           Tumor mozga

•           Povreda glave

•           Intrakranijalno krvarenje

•           Moždani udar

Druge bolesti

•           Eklampsija

•           Hipertenzivna encefalopatija

•           Lupus eritematodes

Izloženost otrovnim lijekovima ili tvarima

•           Amfetamini

•           Kamfor

•           Klorokin

•           Predoziranje kokainom

•           Olovo

•           Pentilenetetrazol

•           Strihnin

Prestanak (apstinencija) nakon stvorene ovisnosti

•           Alkohol

•           Sredstva za spavanje

•           Sredstva za smirenje

Nuspojave lijekova koji se propisuju na recepte

•           Ceftazidim

•           Hlorpromazin

•           Imipenem

•           Indomatacin

•           Meperidin

•           Fenitoin

•           Teofilin

 

Mjesto nenormalnog električnog pražnjenja         Simptomi

Čeoni režanj                                                     Trzanja u specifičnom mišiću

Zatiljni režanj                                                    Halucinacije bljeskova svjetla

Tjemeni režanj tijela                                          Neosjetljivost ili bockanje u specifičnom dijelu Sljepoočni režanj                                       Vidne halucinacije i komplicirano ponašanje

koje se ponavlja npr. hodanje u krugovima

Prednji sljepoočni režanj                                    Pokreti žvakanja, mljackanje usnama

Prednji duboki sljepoočni režanj                         Jake, bilo ugodne ili neugodne, halucinacije

mirisa

 

 

INFANTILNI SPAZMI I FEBRILNI GRČEVI

 

Dvije se vrste napada javljaju gotovo isključivo u djece. Kod infantilnih spazama ("salaam" napadi) dijete koje leži na leđima najednom ustane i savije ruke, savije vrat i gornji dio tijela prema naprijed i izravna noge. Napadi traju samo nekoliko sekundi, ali se mogu ponavljati mnogo puta na dan. Općenito se pojavljuju u djece ispod 3 godine, kasnije u životu mnogi tipično prelaze u druge oblike napada. Većina djece sa infantilnim spazmima ima pridruženo intelektualno oštećenje ili zakašnjenje nervnog razvitka, duševna zaostalost se obično nastavlja u odrasloj dobi.

Napade je teško zaustaviti lijekovima protiv epilepsije, antiepilepticima.

 

Febrilni grčevi (febrilne konvulzije) nastaju zbog povišene temperature u djece od 3-eg mjeseca do 5-te godine života. Pojavljuju se u oko 4% sve djece i postoji sklonost javljanja u obiteljima. Većina djece koja imaju febrilne grčeve imaju samo jedan, a većina ih traje manje od 15 minuta. Djeca koja imaju febrilne grčeve su kasnije u životu nešto sklonija razvitku epilepsije.

 

 

EPILEPSIA (EPI)

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Epilepsija je poremećaj karakterističan po sklonosti napadima grčeva mišića koji se ponavljaju.

Sveukupno 2% odrasle populacije ima napad u neko vrijeme. Jedna trećina te skupine ima napade koji se ponavljaju. U oko 25% odraslih sa epilepsijom nađe se uzrok kada pretrage kao što su EEG (elektroencefalogram) pokaže nenormalnu električku aktivnost ili MRI otkrije ožiljak u malim područjima mozga. U nekim slučajevima ti defekti mogu biti mikroskopski ožiljci nastali zbog povrede mozga pri rođenju ili kasnije. Nekoliko se specifičnih tipova poremećaja sa napadom (kao što je juvenilna mioklonična epilepsija) nasljeđuje. U preostalih ljudi sa epilepsijom, bolest je označena kao idiopatska, što znači da se u mozgu nije našlo dokaza za oštećenje i uzrok je nepoznat.

 

Ljudi sa idiopatskom epilepsijom obično imaju prvi napad u dobi između 2-14 godina. Napadi prije 2-ge godine općenito su uzrokovani manama mozga, hemijskim neuravnoteženostima

ili visokim temperaturama. Napadi koji počinju nakon 25-te godine vjerojatnije su posljedica povrede mozga, moždanog udara, tumora ili druge bolesti.

 

Epileptičke napade mogu potaknuti ponavljani zvukovi, bljeskovi svjetla, video igre ili čak dodirivanje nekih dijelova tijela. U ljudi sa epilepsijom napade mogu potaknuti čak i manji podražaji. Vrlo jaki podražaji, kao što su neki lijekovi, niska razina kisika u krvi ili vrlo niska razina šećera u krvi, mogu potaknuti napad čak i u ljudi bez epilepsije.

 

Simptomi

Epi napadi se katkada klasificiraju prema njihovim karakteristikama. Jednostavni djelomični napadi počinju električkim pražnjenjima u malom području mozga i pražnjenja ostaju ograničena na to područje. Osoba ima nenormalne osjete, pokrete, ili psihička odstupanja, ovisno o dijelu mozga koji je zahvaćen, npr. ako se električko pražnjenje pojavi u dijelu mozga koji upravlja pokretima mišića desne ruke, desna se ruka može početi tresti i trzati, ako se pojavi u prednjem dubokom sljepoočnom režnju (dio mozga koji osjeća mirise), osoba može osjetiti izrazito ugodan ili neugodan miris. Osoba koja ima psihičko odstupanje može imati, npr. osjećaj deja vu (već viđeno), pri čemu se nepoznati predjeli neobjašnjivo čine poznatima.

 

Pri džeksonskim napadima (Jacksonova epilepsija) simptomi počinju u jednom odvojenom dijelu tijela, kao što je šaka ili stopalo i tada "marširaju prema gore" kroz ekstremitet (ruku ili nogu) kako se električka aktivnost širi po mozgu. Kompleksni djelomični (psihomotorni) napadi počinju sa 1-2 minutnim razdobljem tokom kojega osoba gubi dodir sa okruženjem. Osoba može teturati, pokretati ruke i noge na čudne i beskorisne načine, ispuštati zvukove bez značenja, ne razumjeti što drugi govore i odbijati pomoć. Zbunjenost obično traje nekoliko minuta nakon čega dolazi do potpunog oporavka.

 

Konvulzivni napadi (grand mal, veliki napadi ili toničko-klonički napadi) obično počinju sa nenormalnim električkim pražnjenjem u malom području mozga. Pražnjenje se brzo širi u susjedne dijelove mozga uzrokujući poremećaj funkcije cijelog područja. U primarnoj generaliziranoj epilepsiji, nenormalna pražnjenja preko velikog područja mozga uzrokuju od početka naširoko rasprostranjeni poremećaj funkcije. U svakom slučaju konvulzija je reakcija tijela na nenormalna pražnjenja. Pri tim konvulzivnim napadajima osoba ima povremeni gubitak svijesti, jake grčeve mišića i trzaje po cijelom tijelu, jako skretanje glave na jednu stranu, stiskanje zubi i gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom. Kasnije osoba može imati glavobolju, biti privremeno zbunjena i osjećati se neizmjerno umornom. Obično se osoba ne sjeća što se događalo za vrijeme napadaja.

 

Petit mal (mali napadi, "absans") napadi počinju u dječjoj dobi, obično prije 5-te godine života. Oni ne dovode do konvulzija i drugih dramatičnih simptoma grand mal napada. Umjesto toga osoba ima epizode zurenja, treptanja očnim kapcima ili trzanja mišića lica što traje 10-30 sekundi. Osoba ne reagira, ali ne pada, ne kolabira niti se pomiče u trzajima.

 

U statusu epileptikusu, najozbiljnijem poremećaju sa napadom, napad ne prestaje. Status epileptikus je medicinsko hitno stanje, jer osoba ima konvulzije sa jakim mišićnim stezanjima, ne može odgovarajuće disati i ima naširoko rasprostranjena (difuzna) električka pražnjenja u mozgu. Bez brzog liječenja, srce i mozak mogu postati preopterećeni i trajno oštećeni pa osoba može umrijeti.

 

Dijagnoza

Osoba koja gubi svijest, ima mišićne grčeve koji potresaju tijelo, gubi kontrolu nad mokraćnim mjehurom ili postane naglo zbunjena i nepažljiva, možda ima napad. Štoviše pravi napadi su mnogo rjeđi nego što većina ljudi misli, većina epizoda kratkog gubitka svijesti ili nenormalnog ponašanja nisu uzrokovani nenormalnim električkim pražnjenjima u mozgu.

 

Doktorima može znatno pomoći raport svjedoka o epizodi napada. Svjedok može tačno opisati što se dogodilo, dok to osoba koja je imala epizodu, obično ne može. Potreban je tačan opis okolnosti oko epizode, kako je brzo počela, je li uključila nenormalne mišićne pokrete kao što su grčevi glave, vrata ili mišića lica, ugriz jezika ili gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom, kako dugo je trajala i kako se brzo osoba oporavila. Doktor također treba znati kako se osoba osjećala. Je li osoba imala predosjećaj ili upozorenje da će se nešto neobično neposredno dogoditi. Je li se bilo što dogodilo što je moglo ubrzati epizodu kao što su neki zvukovi ili bljeskavo svjetlo?

 

Osim uzimanja u obzir opisa epizode, doktor dijagnosticira poremećaj sa napadom ili epilepsiju EEG-om (elektroencefalogramom) koji mjeri električku aktivnost u mozgu. Pretraga je bezbolna i nema nikakvog rizika. Elektrode se pričvrste na kožu glave da se izmjeri električke impulse u mozgu. Kako se nenormalna pražnjenja vjerojatnije pojavljuju nakon premalo sna, EEG se obično rade nakon što je osoba namjerno ostala budna 18-24 sata.

Doktori ispituju EEG zapis kao pokazatelj nenormalnih električkih pražnjenja. Nenormalnosti mogu postojati čak ako se napad nije dogodio za vrijeme bilježenja EEG-a. Međutim, budući da se EEG snima samo u ograničenom vremenu, on može propustiti aktivnost napada i činiti se normalnim, čak i u osobe koja ima epilepsiju.

 

Jednom kada je postavljena dijagnoza epilepsije, obično je potrebno više pretraga za traženje uzroka koji se vjerojatno može liječiti. Rutinske pretrage krvi mjere nivoe šećera, kalcija i natrija u krvi, određuje se rade li ispravno jetra i bubrezi, broje se bijele krvne stanice, jer visoki broj može ukazivati na infekciju. Često doktor traži EKG (elektrokardiogram) da vidi je li nenormalni srčani ritam doveo do nedovoljne opskrbe krvlju mozga što može uzrokovati da osoba izgubi svijest. Doktor općenito traži CT ili MRI da ispita mozak s obzirom na rak i druge tumore, prethodne moždane udare, male ožiljke i oštećenja zbog povrede. Katkada je potrebna lumbalna punkcija da se utvrdi ima li osoba infekciju mozga.

 

Liječenje

Ako se otkrije uzrok koji se može liječiti, kao što su tumor, infekcija ih nenormalna razina šećera ili natrija, najprije se liječi to stanje. Jednom kad se medicinsko stanje popravi, možda same napade i neće trebati liječiti. Kad se ne nađe uzrok ili ako se uzrok ne može u potpunosti izliječiti ili nadzirati, da se spriječe daljnji napadi mogu biti potrebni lijekovi protiv napada (antiepileptici). Samo vrijeme može pokazati hoće li osoba imati ponavljanje napade. Oko jedne trećine ljudi ima ponavljane napadaje, ali dvije trećine imaju samo jedan napad. Davanje lijekova se općenito smatra nepotrebnim za jednokratne napade, ali potrebnim za napade koji se ponavljaju.

 

Napade treba spriječiti iz nekoliko razloga. Snažna, brza stezanja mozga mogu uzrokovati oštećenja tijela i čak dovesti do preloma kosti. Nagli gubitak svijesti može dovesti do ozbiljne povrede zbog padova i nezgoda. Žestoka električka aktivnost grand mal napada može uzrokovati manje oštećenje mozga. Međutim, većina ljudi sa epilepsijom imaju u svom životu nekoliko desetina i više napada a da ne pretrpe teško oštećenje mozga. Iako pojedinačni grčevi ne oštećuju inteligenciju, konvulzivni napadi koji se ponavljaju to mogu učiniti.

 

Lijekovi protiv napada (antiepileptici) mogu potpuno spriječiti grand mal napade u više od polovice ljudi sa epilepsijom i znatno smanjiti učestalost napada u drugoj trećini. Lijekovi su samo malo manje djelotvorni pri petit mal napadima. Polovica ljudi koja reagira na liječenje lijekom mogu konačno prekinuti liječenje, a da ne dobiju recidiv. Nema jednog lijeka koji može spriječiti sve tipove napada. Neki ljudi mogu svoje napade suzbijati jednim lijekom, dok ih drugi moraju uzimati nekoliko.

 

Budući da je status epileptikus hitno stanje doktori moraju što je brže moguće dati osobi velike intravenske doze lijeka protiv napada. Tokom produženog napada mora se paziti da se spriječe povrede.

 

Premda su lijekovi protiv napadaja (antiepileptici) vrlo djelotvorni, mogu imati nuspojave. Mnogi uzrokuju pospanost, ali, paradoksalno je da kad se daju djeci izazivaju prekomjernu aktivnost. Doktori s vremena na vrijeme traže pretrage krvi da utvrde je li lijek oštetio bubrege, jetru ili krvne stanice. Ljudi koji uzimaju lijekove protiv napada moraju biti svjesni mogućih nuspojava i moraju se savjetovati sa svojim doktorom čim se prvi put pojave.

Doza nekog lijeka protiv napada je kritična: mora biti dovoljno velika da spriječi napade, ali opet ne tako velika da nuspojave postanu problem. Doktor usklađuje dozu nakon što

pita o nuspojavama i ispita razinu lijeka u krvi.

 

Lijekove protiv napada treba uzimati tačno kako je propisano. U isto vrijeme se bez doktorova dopuštenja ne smije uzimati nikakve druge lijekove, jer bi oni mogli promijeniti količinu lijeka protiv napada u krvi. Svi pacijenti koji uzimaju lijekove protiv napada trebaju redovito posjećivati doktora zbog mogućeg usklađivanja doze i trebaju uvijek nositi narukvicu "Medic Alert" na kojoj je napisano ime poremećaja sa napadom i koji se lijek uzima.

 

Većina ljudi sa epilepsijom između napada izgleda i ponaša se normalno i može živjeti normalnim životom. Međutim, moraju se uskladiti neke navike i ponašanja, npr. ljudi koji su skloni napadima ne bi smjeli piti alkoholna pića. Osim toga, zakoni u većini država zabranjuju ljudima sa epilepsijom upravljati motornim vozilom, ukoliko nisu bili bez napada najmanje 1 godinu.

 

Član obitelji ili bliski prijatelj mora biti obučen u pružanju pomoći u slučaju napada. Premda neki ljudi misle da moraju pokušati zaštititi jezik, takvi pokušaji mogu napraviti više štete nego koristi. Mogu se oštetiti zubi ili osoba može nehotice ugristi pomagača jer se stisnu mišići vilice. Važni su koraci zaštititi osobu od pada, olabaviti odjeću oko vrata i staviti ispod glave jastuk. Osobu koja gubi svijest treba okrenuti na jednu stranu (na bok) da se olakša disanje. Nikoga ko je imao napad ne bi se smjelo ostaviti samoga sve dok se potpuno ne probudi i dok se nije u stanju normalno kretati. Mudro je obavijestiti doktora koji osobu liječi.

 

U oko 10 do 20% ljudi sa epilepsijom sami lijekovi neće spriječiti ponovne napade. Ako se u mozgu može kao uzrok prepoznati defekt i ako je to ograničeno na malo područje, problem može riješiti hirurško uklanjanje tog područja. Ljudima koji imaju nekoliko izvora napada ili koji imaju napade koji se vrlo brzo šire u sve dijelove mozga može pomoći hirurško uklanjanje nervnih vlakana koja povezuju dvije strane mozga (korpus kalozum). Hirurški zahvat na mozgu razmatra se samo ako su svi lijekovi zakazali ili se njihove nuspojave ne mogu podnositi.

 

Lijekovi za epileptične napade

Lijek     Tip epi napadaja            Moguće nuspojave

Karbamazepin   Generalizirani, djelomični           Smanjeni broj bijelih i crvenih krvnih stanica

Etosuksimid      Petit mal           Smanjeni broj bijelih i crvenih krvnih stanica

Gabapentin       Djelomični         Smirenje (sedacija)

Lamotrigin         Generalizirani, djelomični           Osip

Fenobarbital      Generalizirani, djelomični           Smirenje (sedacija)

Fenitoin            Generalizirani, djelomični           Otečene desni

Primidon           Generalizirani, djelomični           Smirenje (sedacija)

Vaiproat            Infantilni spazmi, petit mal         Debljanje, opadanje kose

 

POREMEĆAJI MIRISA I OKUSA

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Kako su poremećaji mirisa i okusa rijetko kada opasni po život, oni ne moraju privući veliku medicinsku pozornost. Ipak, ti poremećaji mogu frustrirati, jer mogu zahvatiti sposobnost

osobe da uživa u hrani, piću i ugodnim mirisima. Mogu smetati i sposobnosti osobe da primijeti potencijalno štetne hemikalije i plinove, što bi moglo imati teške posljedice. Tu i tamo ipak neki poremećaj koji ošteti miris i okus može biti ozbiljan.

 

Miris i okus su usko povezani. Okusni pupoljci jezika prepoznaju okus, nervi u nosu prepoznaju miris. Oba osjeta prenose mozgu te podatke koji kombinira te iste podatke da prepozna i ocijeni arome. Dok se neki okusi, kao što je slano, gorko, slatko i kiselo, mogu otkriti bez osjeta mirisa, kompliciranije arome, npr. malina zahtijevaju da ih prepozna i osjet mirisa i osjet okusa.

 

Gubitak ili smanjivanje sposobnosti mirisa (anozmija) je najčešći poremećaj mirisa i okusa. Budući da razlikovanje jedne od druge arome najvećim dijelom počiva na mirisu, ljudi često najprije primjete, ako im se hrana učini neukusnom, smanjeni osjet mirisa.

 

Na osjet mirisa mogu utjecati promjene u nosu, u nervima koji vode iz nosa u mozak ili u samom mozgu, npr. ako su nosni prolazi začepljeni zbog prehlade, osjet mirisa se može smanjiti jednostavno zbog toga što se miris spriječio da dođe do receptora za miris.

Kako sposobnost njuha zahvaća okus, ljudima koji imaju hunjavicu hrana često nema pravi okus. Stanice koje osjećaju miris mogu biti na neko vrijeme oštećene virusom influence (gripe), neki ljudi nekoliko dana ili čak sedmica nakon napada influence izgube miris ili okus.

 

Katkada gubitak mirisa i okusa traje mjesecima i čak postane stalnim. Stanice koje osjećaju miris mogu biti oštećene ili razorene ozbiljnim infekcijama nosnih sinusa ili zračenjem zbog liječenja raka. Međutim, najčešći uzrok trajnog gubitka mirisa je ozljeda glave što se često događa u automobilskim nesrećama. Vlakna njušnog nerva, nerv koji sadrži receptare za miris, savijena su na šupljikavoj pločici, kosti na bazi mozga koja odjeljuje prostor lubanje od nosne šupljine. Rijetko se osoba rodi bez osjeta mirisa.

 

Preosjetljivost na miris (hiperozmija) je znatno rjeđa od anozmije. Poremećeni osjet mirisa koji čini da se neškodljivi mirisi osjećaju neugodnima (disozmija) mogu nastati zbog infekcija u sinusima ili djelomičnog oštećenja njušnog nerva. Disozmiju može uzrokovati i slaba higijena zubi koja može dovesti do infekcija usta koje loše vonjaju i osjete se nosom. Katkada dizosmiju razviju ljudi u depresiji. Neki ljudi koji imaju napade grčeva koji proizlaze iz dijela mozga u kojem se prima osjet mirisa (njušni centar) doživljavaju kratke, žive, neugodne osjete mirisa (njušne halucinacije). Ti su neugodni mirisi dio napada, a ne krivo tumačenje nekog mirisa.

 

Smanjeni ili izgubljeni osjet okusa (ageuzija) obično uzrokuju stanja koja pogađaju jezik. Primjeri su vrlo suha usta, jako pušenje (naročito pušenje lule), liječenje zračenjem glave i vrata i nuspojave lijekova kao što je vinkristin (lijek protiv raka) ili amitriptilin (lijek protiv depresije).

 

Poremećaj okusa (disgeuzija) mogu uzrokovati mnogi od istih činioca koji imaju za posljedicu gubitak okusa. Opekotine jezika mogu za neko vrijeme uništiti okusne pupoljke, a Bellova paraliza (jednostrana paraliza nervus facijalisa) mogu otupiti osjet okusa na jednoj strani jezika. I disgeuzija može biti simptom depresije.

 

Dijagnoza

Doktori mogu ispitivati miris upotrebom mirisnih ulja, sapuna i hrane, npr. kafa ili klinčić. Okus se može ispitivati upotrebom tvari koje su slatke (šećer), kisele (sok od limuna), slane (sol) i gorke (aspirin, kinin, aloe). Doktor ili zubar također ispituju usta s obzirom na infekciju ili suhoću (premalo sline). Rijetko je potrebna CT ili MRI mozga.

 

Liječenje

Ovisno o uzroku poremećaja okusa, doktor može preporučiti promjenu ili prestanak uzimanja sumnjivog lijeka, održavanje ustiju vlažnima sisanjem bombona ili samo čekanje nekoliko sedmica da se vidi hoće li problem nestati. Za preparate sa cinkom, koji se mogu nabaviti u slobodnoj prodaji, tvrdi se da ubrzavaju oporavak, naročito pri poremećajima okusa koji nastaju nakon napada influence (gripe). Učinak, međutim, nije naučno potvrđen.

 

PARALYSIS NERVUS FACIALIS-a (Bellova paraliza)

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje • Prognoza

 

Uvod

Bellova paraliza je nenormalnost nervus facijalisa koja dovodi do nagle slabosti ili paralize mišića na jednoj strani lica.

Nervus facijalis je kranijalni (moždani) nerv koji potiče (inervira) mišiće lica. Premda uzrok Bellove paralize (kljenuti) nije poznat, ona može uključiti oteknuće nerva facijalisa kao reakciju na virusnu infekciju, pritisak ili nestanak opskrbe krvlju.

 

Simptomi

Bellova se paraliza pojavljuje iznenada. Nekoliko sati prije razvitka slabosti mišića lica, osoba može imati bol iza uha. Slabost lica koja slijedi može se nepredvidljivo kretati od blage do potpune, ali je uvijek na jednoj strani lica. Paralizirana strana postaje izravnata i bez izražaja, ali osoba često osjeća kao da je zakrenuta ta strana lica. Većina ljudi doživljava tupost ili težak osjećaj u licu, iako u stvari osjet ostaje normalan. Kada je zahvaćena gornja strana lica, može biti teško zatvoriti oko na zahvaćenoj strani. Rijetko Bellova paraliza smeta proizvodnji sline, osjetu okusa ili sposobnosti stvaranja suza.

 

Dijagnoza

Bellova paraliza uvijek zahvaća samo jednu stranu lica, slabost je iznenadna i može zahvatiti i gornji i donji dio zahvaćene strane. Premda i moždani udar može uzrokovati iznenadnu slabost lica, to čini samo na donjem dijelu lica. Osim toga, moždani udar uzrokuje slabost ruke i noge.

 

Drugi uzroci paralize nervus facijalisa su rijetki i obično se pojavljuju polako. Uključuju tumor mozga i druge tumore koji pritišću nerv, razaranje nervus facijalisa virusnom infekcijom kao što je herpes (Ramsay Huntov sindrom), infekcije srednjeg uha i mastoidnih sinusa, boreliozu, lomove kostiju baze lubanje i nekoliko drugih čak još rjeđih uzroka. Obično doktor može te poremećaje isključiti uzimanjem osobne anamneze i obraćanjem pozornosti na rezultate Rtg pregleda, CT-a ili MRI. Može biti potrebna pretraga krvi na boreliozu. Za Bellovu paralizu ne postoji specifična pretraga.

 

Liječenje

Bellova paraliza nema posebno liječenje. Neki doktori vjeruju da kortikosteroide kao što je prednizon treba davati ne kasnije od 2 dana nakon što se razviju simptomi i nastaviti 1-2 sedmice. Još nije konačno dokazano smanjuje li takvo liječenje bol i poboljšava li šansu za oporavak.

 

Ako paralizirani mišići lica sprječavaju oko od potpunog zatvaranja, treba oko zaštititi od sušenja. Često se preporučuju mazive kapi za oči koje se koriste svakih nekoliko sati. Može biti potrebna flaster za oči. U ljudi sa teškom paralizom masaža oslabljenih mišića i poticanje (stimuliranje) nerava može spriječiti ukrućivanje mišića lica. Ako paraliza traje 6-12 mjeseci i više, hirurg mora nastojati presaditi zdravi nerv (obično uzet iz jezika) u paralizirani mišić.

 

Prognoza

Kada je paraliza djelomična, vjerojatan je potpuni oporavak unutar 1-2 mjeseca. Ishod za ljude sa potpunom paralizom je različit, premda se većina potpuno oporavi. Kako bi odredio vjerojatnost potpunog oporavka doktor može ispitati nerv facijalis električnim poticanjem (stimulacijom). Katkada se stvaraju nenormalne veze koje dovedu do neočekivanih pokreta nekih mišića lica ili spontanog suzenja očiju.

 

NEURALGIA NERVUS GLOSSOPHARYNGICUS-a

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Simptomi • Liječenje

 

Uvod

Neuralgija nervus glosofaringikusa je rijedak poremećaj pri kom osoba ima ponavljane napade teške boli na stražnjoj strani grla u blizini tonzila (krajnika), koja katkada zahvaća uho na istoj strani.

Neuralgija glosofaringikusa obično počinje nakon 40-te godine i javlja se češće u muškaraca nego u žena. Uzrok je nepoznat.

 

Simptomi

Kao i pri neuralgiji nervus trigeminusa napadi se javljaju isprekidano i kratki su, ali uzrokuju razdiruću bol koju može potaknuti bilo kakvo posebno djelovanje kao što je žvakanje, gutanje, govorenje ili zijevanje. Bol može trajati nekoliko sekundi do nekoliko minuta i obično zahvaća samo jednu stranu.

 

Liječenje

Od pomoći mogu biti isti lijekovi koji se koriste za liječenje neuralgije nervus trigeminusa, karbamazepin, fenitoin, baklofen i lijekovi protiv depresije. Kada oni ne uspiju, može biti potreban hirurški zahvat da se prekine ili odreže nervus glosofaringikus, bilo u vratu, bilo na bazi mozga.

 
JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

Pretraga

Home Section Blog