Vaš Doktor

Example of Section Blog layout (FAQ section)

ZARAZNE BOLESTI KOŽE I POTKOŽNOG TKIVA

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Celulitis • Nekrotizirajući fasciitis • Kožna gangrena • Limfadenitis • Akutni limfangitis • Kožni apscesi

 

Uvod

U zarazne bolesti kože i potkožnog tkiva spadaju celulitis, nekrotizirajući fasciitis, kožna gangrena, limfadenitis, akutni limfangitis i kožni apscesi. Većina njih su bakterijske infekcije. Postoje mnoge druge kožne zarazne bolesti uključujući one koje uzrokuju gljivice, paraziti, virusi i druge bakterije.

 

 

CELULITIS

• Uvod • Simptomi i komplikacije • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Celulitis je bakterijska infekcija koja se širi po koži i potkožnom tkivu.

Celulitis mogu uzrokovati različite bakterije; najčešća je streptokok. Streptokoke se naglo šire i zahvaćaju široko područje, jer proizvode enzime koji sprječavaju da tkiva ograniče infekciju. Stafilokoke, druga vrsta bakterija, također mogu izazvati celulitis, ali je on obično ograničen na manje područje. Druge bakterije uzrokuju celulitis nakon nekih vrsta ozljeda kao što su ugrizi životinja ili ozljede kože koje nastaju u slatkoj ili morskoj vodi.

Celulitis se najčešće razvije na nogama. Obično se infekcija pojavi nakon oštećenja kože nekom ozljedom, ranama, gljivicom Tinea pedis ili dermatitisom. Najosjetljivija područja kože su ona gdje ima najviše vode (na mjestima otoka, edema). Celulitis se ponavlja u ožiljcima ili njihovoj blizini nakon hirurškog zahvata, npr. operacija zbog varikoznih vena. Celulitis se može pojaviti i na koži koja nije bila ozlijeđena.

 

Infekcija se može brzo širiti pa može zahvatiti limfne žile i ući u krvotok. Kada se to dogodi, infekcija se može proširiti po cijelome tijelu.

 

Simptomi i komplikacije

Prvi su simptomi crvenilo i bolna osjetljivost iznad malog područja kože. Inficirana koža postaje vruća i natečena i može izgledati poput naranđine kore (stanje koje se naziva "koža poput naranđe").

 

U jednom obliku celulitisa, zvanom erizipel, rubovi inficiranog područja su uzdignuti. Obično se pojavljuju male crvene mrlje (petehije), rijetko nastaju veće mrlje koje uzrokuje krvarenje u koži (ekhimoze). Na inficiranoj koži mogu nastati mjehurići ispunjeni tekućinom (vezikule) ili veliki mjehuri ispunjeni tekućinom (bule) koji mogu puknuti.

 

Kako se infekcija širi na veće područje, obližnji limfni čvorovi mogu se povećati i postati osjetljivima. Limfne čvorove u preponi mogu zahvatiti infekcije nogu, a limfne čvorove u pazuhu infekcije ruku. Na koži se mogu pojaviti crvene pruge koje se šire između infekcije i obližnjih limfnih čvorova.

Osoba sa celulitisom može imati groznicu, tresavicu, ubrzani rad srca, glavobolju i niski krvni pritisak, te može postati zbunjena. Katkada ti simptomi nastaju nekoliko sati prije no što se pojave simptomi na koži, ali se u mnogim slučajevima uopće ne pojave.

 

Ponekad, kao posljedica celulitisa mogu nastati apscesi. Rijetke ali ozbiljne komplikacije uključuju širenje infekcije ispod kože, što ima za posljedicu odumiranje tkiva (kao kod streptokokne gangrene i nekrotizirajućeg fascitisa) i širenja infekcije krvnom strujom (bakterijemija) u druge dijelove tijela. Kada celulitis ponovno zahvati istu stranu, može doći do oštećenja obližnjih limfnih čvorova što dovodi do trajnog oteka zahvaćenog tkiva.

 

Dijagnoza

Bakterije koje uzrokuju celulitis teško je prepoznati čak i kada se vrše analiza uzorka krvi i biopsija kože (mikroskopsko ispitivanje uzorka tkiva). Međutim, u prepoznavanju bakterija može pomoći analiza uzorka uzetog iz gnoja ili otvorene rane. Katkada doktori moraju napraviti pretrage da bi razlikovali celulitis od krvnog ugruška u dubokim venama noge (duboka venska tromboza, DVT), jer su simptomi tih stanja slični.

 

Liječenje

Treba početi uzimati antibiotik čim doktor dijagnosticira celulitis. Uz to, zahvaćeni se dio tijela treba da se drži nepokretnim i podignutim da bi se smanjio otok. Hladni, mokri zavoji, stavljeni na inficirano područje, mogu olakšati nelagodnost.

 

Za celulitis koji uzrokuju streptokoke obično se propisuje neki od penicilina u obliku tableta. U teškim slučajevima penicilin se može dati intravenski, a u program liječenja može se dodati i klindamicin. Ljudi koji su alergični na penicilin mogu u blagim slučajevima uzeti eritromicin, a u teškim klindamicin. Za celulitis koji uzrokuju stafilokoke, doktor može propisati dikloksacilin, a za teške infekcije oksacilin ili nafcilin.

 

Simptomi celulitisa obično nestaju nakon nekoliko dana liječenja antibioticima. Međutim, simptomi se često pogoršavaju prije nego dođe do poboljšanja, vjerojatno i zbog naglog uništenja bakterija dolazi do otpuštanja enzima koji uzrokuju oštećenje tkiva.

 

Ako se celulitis ponavlja u nogama, može pomoći liječenje kožnih problema, npr. gljivična infekcija nožnih prstiju, koja može uzrokovati celulitis, može se liječiti sredstvima protiv gljivica. Osoba sa celulitisom koji se ponavlja može primati i mjesečno injekcije penicilina ili može uzimati penicilin u obliku tableta tokom jedne sedmice svakog mjeseca.

 

NEKROTIZIRAJUĆI FASCIITIS

 

Nekrotizirajući fasciitis je izuzetno težak oblik celulitisa koji razara inficirano potkožno tkivo.

Tu infekciju izaziva naročito opasan soj streptokoka. Dobiva se na isti način kao bilo koji drugi celulitis, ali velikom brzinom nastavlja razarati tkivo (neki to zovu "bolest koja jede meso"). Koža dobiva ljubičastu boju i mogu se razviti veliki mjehuri (bule) ispunjeni tekućinom i gangrena. Osoba se obično osjeća jako bolesnom i ima groznicu, ubrzani rad srca i duševni poremećaj koji se kreće od zbunjenosti do nesvjestice. Krvni pritisak može pasti zbog toga što se u inficirano područje izlučuju velike količine tekućine.

 

Liječenje nekrotizirajućeg fasciitisa provodi se antibioticima i hirurškim uklanjanjem odumrlog tkiva. U nekim slučajevima mora se zahvaćenu ruku ili nogu amputirati. Smrtnost je oko 30%. Lošu prognozu imaju stariji ljudi sa drugim medicinskim problemima i oni u kojih je bolest dosegla uznapredovali stepen.

 

KOŽNA GANGRENA

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje i prognoza

 

Uvod

Gangrena je odumrlost tkiva, koja je obično povezana sa gubitkom snadbjevanja krvlju u zahvaćenom području, nakon čega dolazi do prodora bakterija.

Gangrena nastaje zbog infekcije koju uzrokuju klostridije a ponekad i druge bakterije. Klostridije su vrsta bakterija koje se zovu anaerobne bakterije a rastu samo bez prisustva kisika. Klostridije svojim rastom proizvode plin (gas) pa se infekcija katkada naziva i plinska (gasna) gangrena.

 

Velike ozljede, npr. zgnječena noga, mogu prekinuti snadbjevanje ozlijeđenog područja krvlju i kisikom stvarajući situaciju koja pogoduje rastu klostridija. Infekcija se razvija unutar nekoliko sati ili dana nakon ozljede. Gangrena može nastati i u hirurškoj rani, naročito kada je krvna snadbjevanje rane siromašna. U posebnoj su opasnosti ljudi sa slabom cirkulacijom.

 

Simptomi

Koža u početku može izgledati blijeda zatim crvene ili brončane boje te najzad zelene. Kod infekcije klostridijama koža je topla i otečena. Infekcija se može u velikoj mjeri širiti ispod kože, često izazivajući velike mjehure ispunjene tekućinom (bule). Tekućina iz tih mjehura izgleda smeđa i zaudara. Plin (gas) koji stvaraju klostridije često u tekućini dovodi do pojave mjehurića, a mjehurići mogu činiti da koža pri dodiru škripi.

 

Tokom nekoliko dana infekcija može napredovati od vrlo blagog celulitisa u proširenu gangrenu, što uzrokuje šok, zatajenje bubrega, delirij i smrt. Infekcija može dramatično napredovati unutar nekoliko sati, uništavajući velike površine kože i mišića.

 

Dijagnoza

Često su doktoru dovoljni simptomi da posumnja na gangrenu. Rtg može otkriti plin ispod kože. CT i MRI mogu odrediti količine plina i proširenost propadanja tkiva. Iz rane se može uzeti tekućina i u laboratoriju napraviti kultura da se potvrdi kako je Clostridium mikroorganizam koji je uzrokovao infekciju. Međutim, često je potreban hirurški zahvat da se ukloni odumrlo tkivo ili amputira ekstremitet prije nego što doktor može biti siguran koji je organizam uzrokovao infekciju.

 

Liječenje i prognoza

Kada se posumnja na gangrenu, obično se nakon uzimanja uzorka tekućine iz rane daje neki antibiotik, ali prije nego se dobiju rezultati pretrage. Obično se izaberu antibiotici koji djeluju na široki spektar bakterija, premda je penicilin dobar lijek za uništenje klostridijuma pa je zato lijek izbora.

 

Osim propisivanja antibiotika doktor hirurški uklanja razoreno tkivo. Katkada, naročito ako je slaba cirkulacija, mora se amputirati dio ili cijeli ekstremitet zbog sprječavanja širenja infekcije.

 

Liječenje kisikom pod visokim pritisakom (hiperbarična oksigenoterapija) može se također upotrijebiti za liječenje proširene plinske (gasne) gangrene. Prilikom takvog liječenja osoba se smjesti u komoru koja sadrži kisik pod visokim pritisakom koji pomaže ubiti klostridije.

Unatoč liječenju umire oko jedan od pet ljudi sa kožnom gangrenom.

 

 

LYMPHADENITIS

(Limfadenitis)

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje i prognoza

 

Uvod

Limfadenitis je upala jednog ili više limfnih čvorova.

Limfadenitis može prouzročiti infekcija bilo koje vrste mikroorganizma, bakterije, virusi, protozoa, rikecije ili gljivice. Tipično, infekcija se širi u limfni čvor iz kože, uha, nosa ili oka.

 

Simptomi i dijagnoza

Inficirani limfni čvorovi se povećaju i obično su osjetljivi i bolni. Katkada je koža iznad inficiranih čvorova topla i crvena.

Obično je uzrok limfadenitisa očita obližnja infekcija. Kada se uzrok ne može lako naći, može biti potrebna biopsija (uklanjanje i mikroskopski pregled uzorka tkiva).

 

Liječenje i prognoza

Liječenje ovisi o mikroorganizmu koji je uzrokovao infekciju. Za bakterijsku infekciju obično se intravenski ili u obliku tableta daje antibiotik. Topli oblozi mogu olakšati bol u upaljenim limfnim čvorovima. Obično jednom kada se infekciju izliječi, limfni čvorovi se polako smanje i bol prestane. Katkada povećani limfni čvorovi ostanu čvrsti, ali više nisu bolno osjetljivi.

 

 

LYMPHANGITIS ACUTA

(Akutni limfangitis)

 

Akutni limfangitis je upala jedne ili više limfnih žila i obično nastaje uslijed streptokokne infekcije.

 

Limfne žile su mali kanali koji nose limfu iz tkiva u limfne čvorove i po čitavom tijelu. U te žile obično ulaze streptokokne bakterije iz ogrebotine, rane ili neke infekcije (tipično celulitis) ruke ili noge. Ispod kože zahvaćene ruke ili noge razvijaju se crvene, nepravilne, tople, bolno osjetljive pruge. Te se pruge obično protežu od inficiranog područja prema skupini limfnih čvorova, kao što su oni u preponi ili u pazuhu. Limfni čvorovi se povećavaju i postaju bolno osjetljivim. Osoba obično dobije groznicu, tresavicu, ubrzani rad srca i glavobolju. Katkada se ti simptomi pojave prije pojave kožnih promjena. Širenje infekcije iz limfnog sistema u krvnu struju može uzrokovati infekciju po čitavom tijelu, često zapanjujućom brzinom. U koži se iznad inficirane limfne žile mogu stvoriti rane.

 

Krvnom pretragom može se ustanoviti da je broj bijelih krvnih stanica povećan radi borbe sa infekcijom. Mikroorganizmi koji uzrokuju infekciju obično se ne mogu uzeti i kultivirati u laboratoriju sve dok se nisu proširili krvnom strujom ili se mogu uzeti iz gnoja ili otvorene rane.

Većinu se ljudi brzo izliječi antibioticima koji ubijaju stafilokoke i streptokoke, kao što su dikloksacilin, nafcilin ili oksacilin.

 

 

KOŽNI APSCESI

• Uvod • Liječenje

 

Uvod

Kožni apscesi (kutani apscesi) su nakupine gnoja uzrokovane bakterijskom infekcijom.

Apscesi obično nastaju kada manja ozljeda kože omogući bakterijama koje su normalno prisutne na koži da u nju prodru i izazovu infekciju.

Kožni apsces izgleda kao upaljeno, bolno, osjetljivo područje koje se pod prstima može osjećati kao ispunjeno gustom tekućinom.

Iz apscesa se mogu širiti bakterije i inficirati okolno tkivo uzrokujući celulitis. Bakterije mogu inficirati i obližnje limfne žile i limfne čvorove u koje se dreniraju uzrokujući otok čvorova. Osoba može imati povišenu temperaturu.

 

Liječenje

Doktor može liječiti apsces tako da ga zasječe i otvori, te iscijedi gnoj. Za taj postupak pacijentu se daje lokalni anestetik, npr. lidokain. Nakon što se apsces iscijedi, doktor sondom provjeri jesu li svi gnojni džepovi ispražnjeni. Sav preostali gnoj se ispere slanom otopinom. Katkada se ispražnjeni apsces prekrije gazom koja se ukloni 24-48 sati kasnije. Primjena blago toplih obloga i podizanje zahvaćenog područja (zahvaćene noge ili ruke) može ubrzati izlječenje.

 

Ako se apsces potpuno isprazni, antibiotici obično nisu potrebni. Oni su potrebni ako se infekcija proširila ili ako se apsces nalazi na sredini ili gornjoj strani lica zbog velikog rizika od proširenja infekcije u mozak. Mogu se primijeniti antibiotici koji ubijaju stafilokoke i streptokoke, kao što su nafcilin, dikloksacilin i oksacilin.

 

LIJEKOVI PROTIV ZARAZNIH BOLESTI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Antibiotici • Lijekovi protiv virusa • Lijekovi protiv gljivica

 

Uvod

U lijekove protiv zaraznih bolesti (antiinfektivni ili lijekovi koji suzbijaju infekciju) spadaju antibakterijski, antivirusni i antimikotični (protivgljivični) lijekovi. Ti lijekovi su napravljeni da budu što je moguće otrovniji za mikroorganizam koji uzrokuje infekciju i što je moguće sigurniji za ljudske stanice, tj. napravljeni su da budu selektivno toksični. Proizvoditi lijekove sa selektivnom toksičnošću za borbu protiv bakterija i gljivica je relativno lako, jer su bakterijske i gljivične stanice tako različite od ljudskih stanica. Međutim, proizvesti lijek koji će uništiti virus, a da ne ošteti inficiranu ljudsku stanicu je vrlo teško, jer virusi gube svoju istovjetnost unutar ljudske stanice, reprogramirajući stanicu da proizvodi virusne čestice.

 

ANTIBIOTICI

• Izbor antibiotika • Uzimanje antibiotika • Nuspojave

 

Izbor antibiotika

Doktori mogu za liječenje određene zarazne bolesti izabrati antibiotik na temelju svoje procjene koja je bakterija odgovorna za infekciju. Osim toga, laboratorij rutinski identificira bakteriju koja je izazvala zarazu i tako pomaže doktoru izabrati antibiotik. Međutim, rezultati tih pretraga općenito se čekaju dan ili dva pa ne mogu pomoći pri početnom izboru antibiotika.

 

Čak i kada se bakteriju prepozna i u laboratoriju ispita njenu osjetljivost prema antibioticima, izbor antibiotika nije jednostavan. Osjetljivosti u laboratoriju nisu uvijek iste kao one u zaraženoj osobi. Djelotvornost liječenja ovisi o činiocima kao što su: kako se dobro lijek apsorbira u krvotok, koliko lijek dopire u različite tjelesne tekućine i kako ga brzo tijelo uklanja. Osim toga, za izbor lijeka u obzir treba uzeti prirodu i težinu bolesti, nuspojave lijeka, mogućnost alergija ili drugih teških reakcija na lijek te cijenu lijeka.

 

Katkada su za liječenje teških infekcija potrebne kombinacije antibiotika, naročito kada nisu poznate osjetljivosti bakterija na antibiotike. Kombinacije su također važne pri nekim zaraznim bolestima, kao što je tuberkuloza u kojoj bakterije brzo razviju otpornost na pojedini antibiotik. Katkada dva antibiotika imaju snažnije djelovanje nego samo jedan i takve se kombinacije mogu koristiti u liječenju zaraznih bolesti uzrokovanih bakterijama koje je teško iskorijeniti, kao što je bakterija Pseudomonas aeruginosa.

 

Lijek

Uobičajena primjena

Nuspojave

 

Antibiotici

 

Aminoglikozidi

Amikacin

Gentamicin

Kanamicin

Neomicin

Streptomicin

Tobramicin

Infekcije uzrokovane gram-negativnim bakterijama, kao što su Escherichia coli i Klebsiella

• Gubitak sluha, vrtoglavica i oštećenje

bubrega

 

Cefalosporini

Cefadroksil

Cefaklor

Cefaleksin

Cefalotin

Cefazolin

Cefiksim

Cefoperazon

Cefotaksim

Cefotetan

Cefoksitin

Ceftadizim

Ceftriakson

Cefuroksim

Lorakarbef

Široki raspon zaraznih bolesti

• Želučano-crijevna nelagoda i proljev

• Mučnina (ako se istovremeno uzima

alkohol)

 

Makrolidi

Azitromicin

Eritromicin

Klaritromicin

Troleandomicin

Streptokokne infekcije, sifilis, respiratorne infekcije, infekcije mikoplazmama, Lymeska bolest

• Mučnina, povraćanje i proljev

(naročito pri visokim dozama)

• Žutica

 

Penicilini

Amoksicilin

Ampicilin

Azlocilin

Karbenicilin

Kloksacilin

Mezlocilin

Nafcilin

Penicillin

Piperacilin

Tikarcilin

Široki raspon zaraznih bolesti. Penicilin se koristi za streptokokne infekcije, infekcije mikoplazmama, Lymesku bolest

• Želučano-crijevna nelagoda i proljev

• Alergija sa teškim anafilaktičnim

reakcijama

• Rijetko oštećenje bubrega i mozga

 

Polipeptidi

Bacitracin

Kolistin

Polimiksin B

Infekcije uha, oka i mokraćnog mjehura.

Obično se primjenjuje direktno u oko ili inhalirajući pluća, rijetko se daje u injekciji

• Oštećenje bubrega i nerava (kada se

daje u injekciji)

 

Kinoloni

Ciprofloksacin

Enoksacin

Norfloksacin

Ofloksacin

Infkcije mokraćnog trakta, bakterijski prostatitis, bakterijski proljev, gonoreja

• Mučnina (rijetko)

 

Sulfonamidi

Mafenid

Sulfacetamld

Sulfametizol

Sulfametoksazol

Sulfasalazin

Sulflsoksazol

Trimetoprim-sulfametoksazol

Infekcije mokraćnog sistema (osim sulfacetamida i mafenida); mafenid se primjenjuje lokalno za opekotine

• Mučnina povraćanje i proljev

• Alergija (uključujući kožne osipe)

• Kristali u mokraći

• Zatajenje bubrega

• Smanjenje broja bijelih krvnih stanica

• Osjetljivost na sunčevo svjetlo

 

Tetraciklini

Doksiciklin Minociklin Tetraciklin

Sifilis infekcije klamidijama. Lymeska bolest, infekcije mikoplazmama, infekcije rikecijama

• Želučano-crijevna nelagoda

• Osjetljivost na sunčevo svjetlo

• Obojenje zubi

• Tokom trudnoće moguća otrovnost za

majku i plod

 

 

Ostali antibiotici

Aztreonam

 

 

Infekcije gram-negativnim bakterijama

 

 

• Alergijske reakcije

 

Klindamicin

Streptokokne infekcije, disajne infekcije, apsces pluća

 

• Jaki proljev

 

Etambutol

Tuberkuloza

• Oštećenje oka (može se popraviti ako se rano prestane davati)

 

Imipenem

izvanredno veliki raspon infekcija

• Povremeno niski krvni pritisak, epileptični napadi (konvulzije)

 

Izoniazid

Tuberkuloza

• Teško, ali popravljivo oštećenje jetre

• Alergija

 

Hloramfenikol

Trbušni tifus i druge infekcije salmonelama, meningitis

• Jako sniženje broja bijelih krvnih stanica (rijetko)

 

Linkomicin

Streptokokne infekcije, disajne infekcije, apsces pluća

 

• Jaki proljev

 

Metronidazol

Vaginitis uzrokovan trihomonasom ili gardenelom, infekcije karlice i trbuha

• Mučnina

• Glavobolja

• Metalni okus

• Tamna mokraća

 

Nitrofurantoin

Infekcije mokraćnog sistema

• Mučnina i povraćanje

• Alergija

 

Pirazinamid

Tuberkuloza

• Povišen nivo mokraćne kiseline u krvi

 

Rifampin

Tuberkuloza i lepra

• Osip

• Hepatitis

• Crveno-narančasta slina, znoj. suze i mokraća

Spektinomicin

Gonoreja

• Alergija

• Groznica

Vankomicin

Teške infekcije otporne na druge antibiotike

• Tresavica i groznica (kad se daje intravenski)

 

Uzimanje antibiotika

Za teške bakterijske infekcije antibiotici se obično daju najprije injekcijom, tipično intravenskom injekcijom. Kada je infekcija pod kontrolom, antibiotici se mogu davati u obliku tableta. Antibiotike treba uzimati sve dok se zarazni organizam ne ukloni iz tijela što može trajati danima nakon što simptomi nestanu. Prebrzi prestanak sa liječenjem može imati za posljedicu recidiv ili može doprinijeti razvitku otpornih bakterija. Zbog toga se antibiotici obično uzimaju nekoliko dana nakon svih pokazatelja da je infekcija prošla.

 

Neki se antibiotici koriste za liječenje zaraznih bolesti uzrokovanih rikecijama (mikroorganizmi koji su slični i bakterijama i virusima). Rikecije su manje od bakterija, ali veće od virusa. Kao i virusi rikecije mogu preživjeti samo unutar stanica drugog organizma, ali poput bakterija, rikecije su osjetljive na antibiotike. Hloramfenikol i tetraciklini su najdjelotvorniji protiv zaraznih bolesti uzrokovanih rikecijama.

 

Antibiotici se koriste ne samo za liječenje zaraznih bolesti nego i za sprječavanje nastanka bolesti. Radi djelotvornosti i sprječavanja razvoja otpornosti (rezistencije) bakterija, preventivno liječenje antibioticima treba provoditi samo kratko vrijeme i antibiotik mora imati snažan učinak protiv određene bakterije. Jedan od primjera preventivnog liječenja je uzimanje antibiotika za vrijeme putovanja da bi se spriječio putnički proljev. Osim toga, antibiotike preventivno često uzimaju ljudi koji su u kontaktu sa bolesnikom koji ima meningitis (uzročnik je meningokok) zbog opasnosti od infekcije.

 

Ljudi sa nenormalnim srčanim zaliscima uzimaju antibiotike preventivno prije hirurških zahvata, uključujući operacije na zubima. Ti su ljudi izloženi visokom riziku od infekcije srčanih zalistaka (endokarditis) bakterijama koje se normalno nalaze u ustima i drugim dijelovima tijela. Takve bakterije mogu ući u krvotok tokom operacije i putovati do oštećenih srčanih zalistaka. Antibiotike mogu preventivno uzimati i ljudi čiji imunološki sistem slabije funkcionira, kao što su osobe sa leukemijom, osobe koje primaju kemoterapiju zbog raka ili osobe sa AIDS-om. Inače zdravi ljudi koji se podvrgnu hirurškom zahvatu a izloženi su visokom riziku od nastanka infekcije (kao što su velike ortopedske operacije ili hirurški zahvati na crijevima) mogu također uzimati preventivno antibiotike.

 

Nažalost, antibiotici se često uzimaju bez pravoga razloga, npr. oni se obično krivo uzimaju za liječenje virusnih bolesti, kao što su hunjavica i influenca.

 

Nuspojave

Antibiotik može uzrokovati alergijsku reakciju, obično se javlja na penicilin, ili može izazvati druge nuspojave, npr. aminoglikozidi mogu oštetiti bubrege i unutarnje uho.

Liječenje antibioticima se može nastaviti unatoč nuspojava, naročito ako je jedino taj antibiotik djelotvoran protiv prisutne infekcije. Doktor treba da procjeni težinu nuspojave u odnosu na ozbiljnost infekcije.

 

 

ANTIVIROTICI

(lijekovi protiv virusa)

 

Lijekovi protiv virusa (antivirotici) mogu djelovati tako da ometaju bilo koji proces kroz koji virus prolazi tokom svoje replikacije (umnažanja): prianjanje uz stanicu, ulaženje u stanicu, uklanjanje njegovog virusnog omotača da oslobodi svoj genetski materijal i proizvodnju novih virusnih čestica u stanici.

Kako se virusi mogu umnožavati samo u stanicama i koriste iste metaboličke putove kao i zdrave stanice, lijekovi protiv virusa (antivirotici) su često otrovniji za ljudske stanice od antibiotika. Drugi problem sa lijekovima protiv virusa je da virusi na njih mogu vrlo brzo razviti otpornost (rezistenciju).

 

 

ANTIMIKOTICI

(Lijekovi protiv gljivica)

 

Lijekovi protiv gljivica (antifungici ili antimikotici) mogu se primjenjivati izravno na gljivičnu infekciju kože ili drugih površina, kao što je vagina ili unutrašnjost usne šupljine.

Antifungici se osim krema mogu uzimati u obliku tablete ili injekcijom.

Općenito, antifungici uzrokuju više nuspojava nego antibiotici. Antifungici su općenito manje djelotvorni pa je gljivične infekcije teško liječiti i one često dugo traju (postaju hronične). Protugljivično liječenje često traje sedmicama i mora se ponavljati.

 

VAKCINACIJA - Prevencija od zaraznih obolenja

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Uobičajena cjepiva za odrasle • Cijepljenje prije putovanja u inostranstvo

 

Uvod

Vakcine (cjepiva) sadrže nezarazne dijelove bakterija ili virusa ili cijele bakterije ili viruse koji su promijenjeni tako da ne mogu uzrokovati infekciju. Tijelo odgovara na cjepivo stvaranjem imunološke odbrane (kao što su antitijela i bijele krvne stanice). Kada je osoba izložena zaraznim bakterijama i virusima ta odbrana sprječava nastanak bolesti. Danas su raspoloživa cjepiva vrlo pouzdana i većina ljudi ih dobro podnosi. Međutim, ne djeluju u svakoga i ponekad uzrokuju štetne učinke.

 

Neka se cjepiva daju gotovo rutinski, npr. tetanusni toksoid se najradije daje odraslima svakih 10 godina. Druga cjepiva se daju uglavnom posebnim skupinama ljudi, cjepivo protiv influence (gripe), npr. daje se starijim ljudima, u domovima za njegu i drugima koji imaju povećani rizik od razvoja virusne infekcije i njenih komplikacija. Niz vakcina djeci se daje rutinski. Druga cjepiva se daju nakon izloženosti specifičnoj bolesti, npr. cjepivo protiv bjesnila može se dati osobi koju je ugrizao pas.

 

Odraslima koji su se zarazili prije nego što ih se može cijepiti ili čiji imunološki sistem ne reagira odgovarajuće na infekciju, može se dati imunoglobulin, koji se sastoji od mješavine antitijela.

 

UOBIČAJENA CJEPIVA ZA ODRASLE

• Uvod • Ospice, zaušnjaci i rubela • Tetanus • Hepatitis B • Gripa • Pneumokokna infekcija

 

Uvod

Odraslima se može savjetovati da prime vakcine (cjepiva) protiv ospica, zaušnjaka, rubeole, tetanusa, hepatitisa B, influence i pneumokoknih infekcija (naročito pneumokokne pneumonije).

 

Ospice, zaušnjaci i rubeola

Svaka osoba rođena nakon 1956. godine, a nije nikada imala ospice, zaušnjake ili rubeolu i nije bila cijepljena sa dvije doze vakcine, a za koju je vjerojatno da bi mogla biti izložena tim bolestima, treba vakcinisati (cijepiti), npr. osobe koje počinju pohađati fakultet treba cijepiti. Ne bi trebalo cijepiti trudnice i ljude alergične na jaja ili antibiotik neomicin.

 

Osoba može primiti pojedinačno cjepivo protiv ospica, zaušnjaka ili rubeole. Međutim, kombinirano cjepivo je bolje, jer svakome kome treba zaštita od jedne od tih zaraznih bolesti, obično treba zaštita od druge dvije.

 

Tetanus

Kako je zaraza tetanusom često smrtna, važno je provesti cijepljenje. Primarno cijepljenje protiv tetanusa koje se sastoji od davanja triju injekcija tokom 6-mjesečnog razdoblja treba provesti u djetinjstvu ili na odrasloj osobi koja u djetinjstvu nije primila primarno cjepivo protiv tetanusa. Svakih 10 godina odraslima bi trebalo dati dopunsku dozu. Cjepivo protiv tetanusa je raspoloživo samo ili u kombinaciji sa cjepivom protiv difterije što se primjenjuje u jednoj injekciji.

 

Hepatitis B

Sve osobe izložene visokom riziku od dobivanja virusa hepatitisa B trebale bi primiti cjepivo protiv hepatitisa B. Visoko rizične osobe su doktori i ostalo zdravstveno osoblje, radnici u mrtvačnicama, ljudi koji dobivaju česte transfuzije krvi ili su na hemodijalizi, osobe koje primaju intravenske ili intramuskularne injekcije, seksualno aktivne osobe, seksualni partneri poznatih kliconoša hepatitisa B i svi koji su izloženi tom virusu.

 

Normalno, cjepivo se daje osobi samo jednom, u nizu od tri do četiri injekcije. Međutim, ako je osoba koja se cijepila izložena virusu, treba izmjeriti i nivoe antitijela osobe. Ako su one niske, osobi može biti potrebno drugo cijepljenje. Ljudi sa anamnezom teške alergijske reakcije na pekarsku gljivicu ne bi smjeli primiti cjepivo.

 

Gripa

Ljude izložene velikom riziku od obolijevanja od gripe (influence) ili njenih komplikacija treba cijepiti. Visoko rizični ljudi su stanovnici domova, oni iznad 65 godina, doktori i drugi zdravstveni radnici. Među ostale ugrožene spadaju ljudi sa hroničnom bolešću srca ili pluća, poremećajima metabolizma, npr. sa dijabetesom, zatajenjem bubrega, nenormalnim hemoglobinom, npr. bolest srpastih stanica, oštećenim imunološkim sistemom i sa infekcijom virusom humanog imunodeficita (HIV).

Epidemije influence obično počinju u kasnoj jeseni ili po sredini zime. Zbog toga je najbolje dobiti cjepivo tijekom septembra ili oktobra.

 

Pneumokokna infekcija

Cjepivo protiv pneumokokne infekcije bi trebalo dati ljudima koji su izloženi visokom riziku od obolijevanja od gripe (influence), onima kojima je uklonjena slezena ili ljudima kojima slezena ne funkcionira, onima sa rakom krvnih stanica, ljudima kojima curi cerebrospinalni likvor, npr. poslije lumbalne punkcije i alkohohčarima.

 

Cjepivo je djelotvorno kod oko dva od tri odrasla čovjeka, premda je manje djelotvorno u starijih.

Mada cjepivo vjerojatno osigurava doživotnu zaštitu, ipak se ljudima izloženima velikom riziku preporučuje primiti cjepivo svakih 6 godina.

 

 

CIJEPLJENJE PRIJE PUTOVANJA U INOSTRANSTVO

 

Od stanovnika bilo koje zemlje na svijetu može se zatražiti da prime posebna cjepiva prije putovanja u područja koja imaju zarazne bolesti a kojih nema u njihovim zemljama.

 

ZARAZNE BOLESTI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Domaća flora • Kako se zarazna bolest razvija • Kako infekcija zahvata tijelo

• Odbrana tijela od zarazne bolesti

 

Uvod

Mikroorganizama ima posvuda: u zemlji, u slatkoj i morskoj vodi, ispod okeanskog dna i u zraku. Svakoga ih dana jedemo, pijemo i udišemo. Ipak, unatoč njihove, čini se, znatno nadmoćne prisutnosti, organizmi rijetko prodiru, umnažaju se ili dovode do zaraze u ljudi. Pa čak i kada i dovedu do zaraze, ona je katkada tako blaga da ne uzrokuje simptome.

Zapravo je relativno malo mikroorganizama sposobno uzrokovati bolest.

 

Mnogi mikroorganizmi žive na koži, u ustima, u disajnim putevima, u crijevima i u spolnim organima (naročito u vagini). Hoće li mikroorganizam ostati bezopasnim pratiteljem svom ljudskom domaćinu ili će napredovati i uzrokovati bolest ovisi o prirodi mikroorganizma i o odbrambenom mehanizmu ljudskog tijela.

 

 

DOMAĆA FLORA

 

Zdrava osoba živi u skladu sa normalnom bakterijskom florom koja se naseli (kolonizira) na određenim mjestima tijela. Normalna mikrobna flora koja obično zauzima neko mjesto naziva se domaća flora. Domaća flora ne samo da ne uzrokuje bolest, već ona obično štiti tijelo od organizama koji uzrokuju bolest. Ako se poremeti, ona se odmah ponovno uspostavi. Mikroorganizmi koji naseljavaju domaćina satima i sedmicama, ali ne trajno, zovu se prolazna flora.

 

Činioci okruženja, kao što su hrana, sanitarni uslovi, onečišćenje zraka i higijenske navike, utječu na to koje vrste čine domaću floru neke osobe, npr. laktobacili su organizmi koji uobičajeno žive u crijevu ljudi koji uzimaju mnogo mliječnih proizvoda. Hemophilus influenzae je bakterija koja naseljava disajne puteve ljudi koji imaju hroničnu opstruktivnu plućnu bolest (HOPB).

 

Pod nekim uslovima organizmi koji su dio domaće flore neke osobe mogu uzrokovati bolest, npr. piogeni streptokok može naseliti ždrijelo a da ne pravi štetu, ali ako su tjelesne odbrambene snage oslabljene ili ako su streptokoki posebno opasan soj, mogu izazvati streptokokni faringitis (infekciju ždrijela). Slično tome, drugi organizmi koji su dio domaće flore mogu postati invazivni uzrokujući bolest u ljudi čiji su odbrambeni mehanizmi probijeni,

npr. ljudi sa rakom debelog crijeva su osjetljivi na navalu mikroorganizama koji normalno žive u crijevima, ti mikroorganizmi mogu putovati krvlju i zaraziti srčane zaliske. Izloženost velikim dozama zračenja može također uzrokovati da ti mikroorganizmi navale i prouzroče vrlo jaku infekciju.

 

KAKO SE ZARAZNA BOLEST RAZVIJA

 

Većinu zaraznih bolesti uzrokuju mikroorganizmi koji napadnu tijelo i razmnožavaju se. Napad većine mikroorganizama započne kada prionu uz stanice osobe. Prianjanje je vrlo specifičan proces koji uključuje veze tipa "brava i ključ" između ljudske stanice i mikroorganizma.

Ostaje li mikroorganizam u blizini mjesta navale ili se širi u udaljena mjesta ovisi o činiocima kao što su proizvodi li otrove, enzime ili druge tvari.

 

Neki mikroorganizmi koji navale u tijelo proizvode toksine koji su otrovi a djeluju na obližnje ili udaljene stanice. Većina otrova sadrži sastojke koji se specifično vežu sa molekulama na nekim stanicama (stanice mete), gdje uzrokuju bolest. Bolesti u kojima otrovi imaju središnju ulogu uključuju tetanus, sindrom toksičnog šoka i koleru. Nekoliko zaraznih bolesti uzrokuju otrovi koje proizvode mikroorganizmi izvan tijela, npr. trovanje hranom koje uzrokuju stafilokoki.

 

Nakon navale, mikroorganizmi se moraju namnožiti da bi izazvali infekciju. Tada se može dogoditi jedna od tri stvari.

•           Prvo, mikroorganizmi se mogu razmnožavati i nadvladati tjelesne obrambene snage. Taj proces može izazvati dovoljno štete da ubije osobu.

•           Drugo, može se postići stanje ravnoteže stvarajući hroničnu infekciju. Tu bitku ne dobiju ni mikroorganizmi niti oboljela osoba.

•           Treće, bolesnik može uz pomoć ili bez pomoći lijekova uništiti mikroorganizam koji navaljuje. Tim se procesom ponovno uspostavlja zdravlje i često osigurava trajni imunitet protiv druge infekcije istim mikroorganizmom.

 

Mnogi organizmi koji uzrokuju bolest imaju svojstva koja povećavaju težinu bolesti (virulencija) i opiru se tjelesnim mehanizmima odbrane, npr. neke bakterije proizvode enzime koji razgrađuju tkivo što omogućuje infekciji da se brže širi.

 

Neki mikroorganizmi imaju načine zaustavljanja odbrambenih mehanizama tijela, npr. mikroorganizam može ometati stvaranje antitijela u organizmu ili razvijanje T stanica (vrsta bijelih krvnih stanica) koje su specifično naoružane za napad na te mikroorganizme. Drugi imaju vanjske omotače (kapsule) koje su otporne pa ih bijele krvne stanice ne mogu progutati. Gljivica kriptokokus zapravo stvara deblju kapsulu nakon što uđe u pluća. Razlog: njena kapsula postaje debljom kada je okružena ugljen dioksidom, a u plućima ima više ugljen dioksida nego u zemlji, gdje gljivica normalno živi. Tjelesni mehanizmi odbrane na taj način nisu tako djelotvorni kada kriptokokus zarazi pluća. Neke se bakterije opiru da budu otopljene tvarima koje se kreću u krvnoj struji. Neke čak proizvode hemijske tvari koje se suprotstavljaju učincima antibiotika.

 

Između mikroorganizma i njegovog ljudskog domaćina javljaju se tri vrste odnosa:

 

•           Simbiotski, pri kojemu imaju koristi i mikroorganizam i domaćin

•           Komenzalni, pri kojemu mikroorganizam ima koristi, ali domaćin nema štete

•           Parazitski, pri kojemu mikroorganizam ima koristi, a domaćin štetu

 

Bakterije i gljivice su najčešći mikroorganizmi koji imaju simbiotske i komenzalne odnose.

 

 

KAKO INFEKCIJA ZAHVATA TIJELO

• Uvod • Promjene u krvi • Promjene na srcu, plućima i mozgu

•  Promjene na bubrezima, jetri i crijevima

 

Uvod

Neke infekcije uzrokuju promjene u krvi, srcu, plućima, mozgu, bubrezima, jetri ili crijevima. Na osnovu tih promjena doktor može utvrditi postojanje infekcije u osobe.

 

Promjene u krvi

Povećanje broja bijelih krvnih stanica (leukocitoza) obično predstavlja dio tjelesnih odbrambenih snaga protiv infekcije. To povećanje može nastati unutar nekoliko sati, najvećim dijelom uslijed otpuštanja bijelih krvnih stanica iz skladišta u koštanoj srži. Broj neutrofila, jednog tipa bijelih krvnih stanica, najprije se povisi. Ako infekcija potraje, poveća se broj monocita, drugog tipa bijelih krvnih stanica. Broj eozinofila (još jedan tip bijelih krvnih stanica) poveća se pri alergijskim reakcijama i zagađenostima parazitima, ali obično ne pri bakterijskim infekcijama.

 

Neke infekcije, kao što je trbušni tifus, zapravo snizuju broj bijelih krvnih stanica. To se smanjenje može pojaviti zbog toga što je infekcija tako jaka da koštana srž ne može proizvesti dovoljno brzo potreban broj bijelih krvnih stanica da nadomjesti one izgubljene u borbi sa uzročnikom.

 

Anemija se može razviti zbog krvarenja koje uzrokuje infekcija, zbog razaranja crvenih krvnih stanica (hemoliza) ili zbog kočenja (inhibicije) koštane srži. Teška infekcija može imati za posljedicu prošireno zgrušavanje u krvnim žilama, stanje koje se naziva razasutim zgrušavanjem u krvnim žilama (DIK, diseminirana intravaskularna koagulacija). Najbolji način popravljanja toga stanja je liječiti uzročnu bolest, u ovom slučaju infekciju. Pad nivoa krvnih pločica (trombocitopenija) bez bilo kakve druge promjene može također ukazivati na uzročnu infekciju.

 

Promjene na srcu, plućima i mozgu

Moguće promjene srca tokom infekcije uključuju ubrzan rad srca (ubrzana frekvenca), te ili povećani ili sniženi izbačaj krvi u minuti (minutni volumen srca). Premda većina infekcija ubrzava frekvencu pulsa, neke zarazne bolesti, npr. trbušni tifus, usporavaju frekvencu srca više nego što bi se očekivalo s obzirom na težinu groznice. Krvni pritisak može pasti.

U slučaju vrlo teške infekcije proširenje krvnih žila može dovesti do izrazitog pada krvnog pritisaka (septični šok).

 

Infekcija i povišena temperatura općenito dovode do ubrzanja frekvencije disanja (osoba brže diše), što znači da se iz krvi prenese i izdahne više ugljen dioksida, čineći krv kiselijom. Pluća mogu postati kruta (manje elestična) što može otežati disanje i dovesti do stanja nazvanoga sindrom akutnog disajnog distresa (engl. Adult Respiratory Distress Syndrom, ARDS). Također se mogu izmoriti disajni mišići u prsnom košu.

 

Prilikom teške infekcije mogu nastati nenormalnosti funkcije mozga, što ovisi o tome je li mikroorganizam zahvatio mozak izravno ili ne. Stariji su posebno skloni zbunjenosti. Jako povišena temperatura može uzrokovati epileptične napade (konvulzije).

 

Promjene na bubrezima, jetri i crijevima

Bubrežne promjene mogu se kretati od malog gubitka bjelančevina mokraćom do akutnog zatajenja bubrega. Te promjene mogu nastati uslijed srčane slabosti, uključujući i pad krvnoga pritisaka, ili zbog izravnih učinaka mikroorganizma na bubreg.

 

Mnoge zarazne bolesti mogu promijeniti funkciju jetre, čak ako je mikroorganizam izravno ne napada. Česti problem je žutica uzrokovana nakupljanjem žuči (holestatska žutica). Žutica je zabrinjavajući znak kada nastane zbog zarazne bolesti.

 

Teška infekcija može prouzročiti stresne rane/čireve u gornjem dijelu crijeva i dovesti do krvarenja. Obično dolazi samo do neznatnog gubitka krvi, ali u malog broja ljudi može doći i do velikog gubitka krvi.

 

 

ODBRANA TIJELA OD ZARAZNE BOLESTI

• Uvod • Prirodne prepreke • Nespecifični mehanizmi odbrane • Groznica

• Određivanje uzroka groznice i liječenje • Specifični mehanizmi odbrane

 

Uvod

Odbrana tijela od zarazne bolesti uključuje prirodne zapreke kao što je koža, nespecifične mehanizme kao što su neke vrste bijelih krvnih stanica te povišenu temperaturu i specifične mehanizme kao što su antitijela. Obično ako neki organizam prođe kroz tjelesne prirodne zapreke, nespecifični i specifični obrambeni mehanizmi ga razore prije nego se razmnoži.

 

Prirodne prepreke

Navalu mnogobrojnih mikroorganizama obično sprječava koža ako nije fizički oštećena, npr. ozljedom, ugrizom kukca ili opekotinama. Ipak ima iznimaka, kao što je infekcija humanim papiloma virusom koji izaziva bradavice na koži.

 

Druge djelotvorne prirodne zapreke su sluznice, kao što su unutrašnji zidovi disajnih putova i crijeva. Tipično su sluznice obložene sokovama koje se bore sa mikroorganizmima, npr. sluznice očiju se kupaju suzama koje sadrže enzim zvan lisozim. Taj enzim napada bakterije i pomaže zaštititi oči od infekcije.

 

Disajni putovi djelotvorno filtriraju čestice u zraku koji u njih ulazi. Zavinuti prolazi kroz nos sa svojim zidovima obloženima sluzi nastoje ukloniti mnogo tvari koje ulaze. Ako neki organizam stigne do donjih disajnih putova, usklađeno pomicanje sitnih izdanaka poput vlasi (cilije) obloženih sluzi prenose ih izvan pluća. Kašljanje dodatno pomaže uklanjanju organizma.

 

Želučano-crijevni sistem ima niz djelotvornih zapreka uključujući kiselinu u želucu i antibakterijsku aktivnost enzima gušterače, žuči i crijevnih sokova. Stezanja crijeva (peristaltika) i normalno odbacivanje stanica koje oblažu crijeva pomaže uklanjanju štetnih mikroorganizama.

 

Spolno-mokraćni (urogenitalni) sistem muškarca je zaštićen duljinom uretre (oko 20 cm). Zbog tog zaštitnog mehanizma, bakterije rijetko uđu u uretru muškarca (ukoliko se ne unesu nenamjerno hirurškim instrumentima). Žene su zaštićene kiselim okruženjem vagine. Učinak mlaza pri ispražnjavanju mokraćnog mjehura je drugi obrambeni mehanizam u oba spola.

 

Ljudi sa oštećenim mehanizmima odbrane osjetljiviji su na neke zarazne bolesti, npr. oni čiji želudac ne luči kiselinu posebno su osjetljivi na tuberkulozu i infekciju salmonelama.

 

Ravnoteža između različitih vrsta organizama u crijevnoj domaćoj flori je također važna za održavanje tjelesnih odbrana. Katkada neki antibiotik koji se uzme zbog infekcije drugdje u tijelu može poremetiti ravnotežu između domaće flore omogućujući da se broj organizama koji uzrokuju bolest poveća.

 

Nespecifični mehanizmi odbrane

Svaka ozljeda uključujući navalu bakterija uzrokuje upalu. Upala djelomično služi da usmjeri određene odbrambene mehanizme na mjesto ozljede ili infekcije. Prilikom upale snadbjevanje krvlju se povećava, a bijele krvne stanice mogu lakše izići iz krvnih žila u upaljeno područje. Povećava se i broj bijelih krvnih stanica u krvnoj struji, koštana srž otpušta veliki broj bijelih krvnih stanica iz skladišta, a zatim se počinju stvarati nove.

 

Prvi tip bijelih krvnih stanica na sceni su neutrofili koji počnu proždirati štetne organizme koji navaljuju i nastoje zadržati infekciju na malom prostoru. Ako se infekcija nastavlja, monociti, drugi tip bijelih krvnih stanica sa još većom sposobnošću da proguta organizme pristiže u povećanim količinama. Međutim, te nespecifične mehanizme odbrane mogu nadvladati veliki broj organizama ili drugi činioci koji smanjuju tjelesne odbrambene snage, kao što su zagađivači zraka (uključujući duhanski dim).

 

Groznica

Groznica, povišena temperatura iznad 37° C (mjereno termometrom u ustima) zapravo je zaštitni odgovor na infekciju i ozljedu. Povišena temperatura pojačava odbrambene mehanizme tijela, dok kod osobe izaziva manju nelagodu.

 

Normalno se tjelesna temperatura svakoga dana povisuje i snizuje. Najniža je oko 6 sati, a najviša oko 16-18 sati. Premda se obično kaže da je normalna tjelesna temperatura 36,5° C, najviša vrijednost normale u 6 sati ujutro je 36,8° C, a najviša vrijednost normale u 16 sati je 37,3° C.

 

Dio mozga koji se zove hipotalamus upravlja tjelesnom temperaturom pa groznica nastaje iz konkretnog podešavanja hipotalamusnog termostata. Tijelo povisuje svoju temperaturu na novu višu razinu termostata pokrećući (skrećući) krv iz površine kože u unutrašnjost tijela i na taj način smanjuje gubitak topline. Može doći do drhtanja da bi se povećala proizvodnja topline mišićnim stezanjem. Nastojanje tijela da zadrži (očuva) i proizvede toplinu nastavlja se sve dok krv ne stigne do hipotalamusa pri novoj višoj temperaturi. Tada se ta temperatura zadrži na normalan način. Kasnije kada se termostat podesi na svoju normalnu razinu, tijelo ukloni prekomjernu toplinu znojenjem i skretanjem krvi u kožu. Posljedica sniženja temperature može biti tresavica.

 

Groznica se može javljati prema određenom obrascu, temperatura dostiže najvišu vrijednost svakoga dana i zatim se vraća na normalu. Isto tako, groznica može biti povratna (remitentna), tj. temperatura se mijenja ali se ne vraća na normalu. U nekih ljudi, npr. alkoholičara, starijih i vrlo mladih osoba, može se desiti pad temperature kao odgovor na tešku infekciju.

 

Tvari koje uzrokuju groznicu zovu se pirogeni. Pirogeni mogu doći izvan ili unutar tijela. Primjeri pirogena nastalih izvan tijela su mikroorganizmi i tvari koje oni proizvode, npr. toksini (otrovi). Pirogene stvorene unutar tijela obično proizvodi vrsta bijelih krvnih stanica koje se zovu monociti. Međutim, infekcija nije jedini uzrok groznice, groznica može nastati i zbog upale, raka ili neke alergijske reakcije.

 

Neki od uzroka groznice

•           Zarazne bolesti kao sto su bakterijske ili vi rusne infekcije

•           Rak

•           Alergijska reakcija

•           Hormonski poremećaji, kao što su feokromocitom ili hipertireoza

•           Autoimune bolesti kao što je reumatoidni artritis

•           Pretjerani napor, naročito pri vrućem vremenu

•           Prekomjerna izloženost suncu

•           Neki lijekovi kao što su anestetici, antipsihottci i antikoltnergici kao i prekomjerna doza acetilsalicilne kiseline (aspirin)

•           Oštećenje hipotatamusa (dio mozga koji ravna temperaturom) uslijed oštećenja mi ili tumora

 

Određivanje uzroka groznice

Obično groznica ima očit uzrok kao što je influenca ih upala pluća. Međutim, nekada je uzrok teško primjetljiv, kao što je infekcija unutrašnjosti srca (bakterijski endokarditis). Kada osoba ima groznicu od barem 38°C, a proširenim se ispitivanjem ne uspije otkriti uzrok, doktor to može nazvati groznicom nepoznatog uzroka. Mogući uzroci takve groznice uključuju svaki poremećaj koji povisuje tjelesnu temperaturu, ali uobičajeni uzroci u odraslih su zarazne bolesti, bolesti uzrokovane antitijelima protiv bolesnikovih vlastitih tkiva (autoimune bolesti), te neotkriveni rak (naročito leukemija ili umfom).

 

U cilju otkrivanja uzroka doktor treba da pita bolesnika o sadašnjim i prethodnim simptomima i bolestima, sadašnjem uzimanju lijekova, izloženosti zaraznim bolestima, nedavnom putovanju, itd. Oblik groznice obično ne pomaže u postavljanju dijagnoze. Međutim, postoje neke iznimke, npr. groznica koja se pojavljuje svaki drugi dan ili svaki treći dan tipična je za malariju.

 

Nedavno putovanje, naročito prekomorsko, ili izloženost nekim tvarima ili životinjama mogu biti putokazi prema uzroku. Jugozapad SAD izvor je kokcidioidomikoze, a dolina Ohia i rijeke Mississipi su izvori histoplazmoze. Osoba koja je pila zagađenu vodu (ili koja je koristila led od zagađene vode) može imati trbušni tifus. Neko ko radi na pakiranju mesa može imati brucelozu.

 

Nakon postavljanja takvih pitanja doktor pravi detaljan fizikalni pregled da bi pronašao izvor infekcije ili dokaz bolesti. Ovisno o težini groznice i stanju bolesnika, pretraga se može napraviti u liječničkoj ordinaciji ili u bolnici.

 

Pretrage krvi mogu se koristiti za otkrivanje antitijela protiv organizma, za rast organizma u kulturi i za određivanje broja bijelih krvnih stanica. Mogu se naći povišeni nivoi specifičnog antitijela što može pomoći u otkrivanju uzročnika. Povećani broj bijelih krvnih stanica obično ukazuje na zaraznu bolest. Diferencijalna krvna slika (omjer različitih tipova bijelih krvnih stanica) usmjerava na daljnje postupke, npr. povišenje neutrofila upućuje na akutnu bakterijsku infekciju. Povišenje eozinofila upućuje na zarazu parazitima, npr. trakavicom (pantljičarom) ili glistom.

 

Prilikom postavljanja dijagnoze mogu biti od pomoći UZ (ultrazvuk), CT i MRI. Scintigrafija označenim bijelim krvnim stanicama (leukocitima) može se upotrijebiti za otkrivanje područja infekcije ili upale. Za takvu pretragu osoba primi injekciju bijelih krvnih stanica koje sadrže radioaktivni biljeg. Kako bijele krvne stanice privlači područje infekcije i kako injicirane bijele krvne stanice imaju radioaktivni biljeg, scintigram može otkriti područje infekcije. Ako su rezultati pretrage negativni, doktoru može biti potreban uzorak za biopsiju jetre, koštane srži ili sa drugog sumnjivog mjesta. Uzorak se tada ispita pod mikroskopom.

 

Liječenje groznice

Zbog mogućih dobrih strana povišene temperature raspravlja se o tome treba li je liječiti rutinski. Međutim, dijete koje ima grčeve (konvulzije) koji su posljedica groznice (febrilne konvulzije) treba liječiti. Slično, odraslog sa srčanim ili plućnim problemom obično treba liječiti zbog toga što groznica može povećati potrebu za kisikom. Potrebe za kisikom se povećavaju 7% za svakih 1°C povišenja tjelesne temperature iznad 36,6° C. Groznica može uzrokovati i promjene moždane funkcije.

 

Lijekovi koji se koriste za snižavanje tjelesne temperature zovu se antipiretici. Najčešće korišćeni i djelotvorni antipiretici su paracetamol i nesteroidni antiinflamatorni (protivupalni) lijekovi kao što je acetilsalicilna kiselina (aspirin).

Acetilsalicilna kiselina (aspirin) se ne daje djeci i omladini između 13-19 godina za liječenje groznice, jer povećava opasnost od nastanka Reyeva sindroma, što može uzrokovati smrt.

 

Specifični mehanizmi odbrane

Jednom kada se zarazna bolest razvije, imunološki sistem djeluje punom snagom. Imunološki sistem proizvodi nekoliko tvari koje specifično napadaju uzročnika u organizmu, npr. antitijela napadaju organizme "agresore" i onemogućavaju njihovo djelovanje.

 

 

Antitijela mogu izravno ubijati mikroorganizme ili mogu olakšati bijelim krvnim stanicama da ih pronađu i unište. Imunološki sistem također može slati stanice poznate kao T stanice ubojice (još jedan tip bijelih krvnih stanica) da specifično napadnu agresorski organizam.

 

Antiinfektivni (protivzarazni) lijekovi kao što su antibiotici, sredstva protiv gljivica (antimikotici) ili protiv virusa (antivirotici) mogu poduprijeti tjelesnu prirodnu odbranu. Međutim, ti lijekovi često nisu djelotvorni ako je imunološki sistem teško oštećen.

 

KARCINOID

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje karcinoida

 

Uvod

Karcinoid je rak koji se obično javlja u želučano-crijevnom sistemu, a može proizvesti prekomjerne količine nekoliko neuropeptida i amina koji imaju učinke nalik hormonu. Ako se karcinoid širi u jetru, može uzrokovati epizode navala crvenila, plavkastu kožu, trbušne grčeve, proljev, oštećenje srca i druge simptome koji sačinjavaju karcinoidni sindrom.

 

Karcinoidni tumori proizvode prekomjerne količine neuropeptida i amina (tvari nalik hormonu), kao što su bradikinin, serotonin, histamin i prostaglandini. Normalno te tvari kontroliraju unutarnje funkcije tijela. Međutim, u prekomjernim količinama mogu izazvati simptome karcinoidnog sindroma.

 

Karcinoidni tumori obično dolaze iz stanica koje proizvode hormone a koje oblažu tanko crijevo (enteroendokrine stanice), ili iz drugih stanica želučano-crijevnog sistema, gušterače, testisa, jajnika ili pluća. Nije poznato što je uzrok stvaranja karcinoidnih tumora. U rijetkim prilikama, druge vrste raka, npr. mikrocelularni rak (rak malih stanica) pluća, rak stanica otočića gušterače i medularni rak štitnjače, također proizvode tvari koje uzrokuju karcinoidni sindrom.

 

Kada se karcinoidni tumori pojave u želučano-crijevnom sistemu oslobađaju u krvnu struju tvari nalik na hormon koje teku izravno u jetru, gdje ih enzimi unište. Tumori koji su se proširili (metastazirali) u jetru otpuštaju tvari nalik na hormon u krvotok a bez prethodne prerade u jetri. Zato karcinoidni tumori koji dolaze iz želučano-crijevnog sistema općenito ne proizvode simptome, ukoliko se tumori nisu proširili u jetru. U tom slučaju tvari slične hormonu kruže po čitavom tijelu uzrokujući simptome karcinoidnog sindroma koji su različiti, ovisno o tome koje su tvari proizvedene. Karcinoidni tumori u plućima i jajnicima također uzrokuju simptome, jer tvari koje oni proizvode zaobilaze jetru i kruže naširoko u krvnoj struji.

 

Simptomi karcinoida

Manje od 10% ljudi sa karcinoidnim tumorima razvije karcinoidni sindrom. Većina ljudi sa karcinoidnim tumorima imaju simptome slične onima drugih vrsta crijevnog raka, uglavnom grčevitu bol i, kao posljedicu suženja (opstrukcije), promjene u pražnjenju crijeva.

 

Najčešći i često najraniji simptom karcinoidnog sindroma je neugodna navala crvenila, tipično u glavu i vrat. Misli se da navalu crvenila uzrokuju prekomjerne količine histamina i bradikinina koji šire krvne žile. Crvenjenje često izazovu emocije, jedenje ili pijenje alkohola ili vrućih pića. Koža može naglo promijeniti boju, od blijede u crvenu pa u plavkastu nijansu (cijanoza). Prekomjerna količina serotonina potiče mišiće oko crijeva da se stežu što uzrokuje proljev, grčeve i lošu apsorpciju hrane. Loša apsorpcija vodi do slabe uhranjenosti i proizvodi u nekih ljudi masne, vrlo smrdljive stolice.

 

Karcinoidni sindrom može oštetiti srce i pluća. Kod mnogih ljudi u srcu se stvori nenormalni vlaknasti (fibrozni) materijal (endokardijalna fibroza) koji oštećuje srčane zaliske i remeti crpnu sposobnost srca. Budući da se serotonin nošen krvnom strujom tokom prolaza kroz pluća razara (prije nego što stigne u lijevu polovicu srca), gotovo svi srčani problemi nastaju na desnoj strani. Je li serotonin jedina tvar koja je uključena i kako tijelo proizvodi fibrozni materijal, nije poznato. Neki ljudi sa karcinoidnim sindromom razviju astmatično sviranje (piskanje) pri disanju, drugi gube interes za seks i postanu impotentni.

 

Dijagnoza karcinoida

Karcinoidni tumori se dijagnosticiraju Rtg-om, CT-om, MRI-em, endoskopskim pregledom i hemijskim pretragama mokraće.

Kada doktori sumnjaju na karcinoidni tumor dijagnozu potvrđuju mjerenjem količine

5-hidroksiindoloctene kiseline (5-HIAA), jednog od metabolita (hemijski nusproizvodi) serotonina, u bolesnikovoj mokraći, koja se sakuplja tokom 24 sata. Barem 3 dana prije pretrage osoba ne smije jesti hranu koja je bogata serotoninom, banane, paradajz (rajčice), šljive, avokado, ananas, patliđane i orahe. Neki lijekovi, uključujući guaifenezin (nalazi se u mnogim sirupima protiv kašlja), metokarbamol (opušta mišiće) i fenotiazini (sredstva za smirenje) također ometaju rezultate pretrage.

 

U cilju postavljanja dijagnoze doktor želi izazvati navalu crvenila, pa katkada pacijentu daje lijekove poput kalcijeva glukonata, kateholamina, pentagastrina ili alkohola. Međutim, kako provokativni testovi mogu uzrokovati neugodne i katkada ozbiljne simptome, provode se samo pod strogim nadzorom u bolnici. Pomoću CT-a ili MRI-a može se utvrditi je li se tumor proširio u jetru.

 

Sveobuhvatno pretraživanje i katkada pretraživački hirurški zahvat (eksploracija) u trbuhu mogu biti potrebni kako bi se otkrilo mjesto jednog (ili više) tumora i utvrdila proširenost njegova rasta.

 

Dijagnostička arteriografija i radionuklidna scintigrafija važne su nove tehnike za otkrivanje karcinoidnog tumora i za određivanje njegova rasta. Nova saznanja pokazuju da većina karcinoida ima receptore za hormon somatostatin. Doktori zato mogu injicirati radioaktivni oblik somatostatina u krv i upotrijebiti nuklearnu scintigrafiju za otkrivanje karcinoida i metastaza. Uporabom te tehnike može se naći oko 90% tumora.

 

Liječenje karcinoida

Kada je karcinoidni tumor ograničen na neko specifično područje, kao što su pluća, slijepo crijevo, tanko crijevo ili rektum, bolest se može izliječiti hirurškim uklanjanjem tog organa. Ako se tumor proširio u jetru, kao što se može dogoditi kada je mjesto tumora izvan pluća, operacija nema nikakvog učinka ali može doktoru pomoći dijagnosticirati problem i olakšati simptome.

 

Ni zračenje ni kemoterapija nisu djelotvorni u izlječenju karcinoidnih tumora. Međutim, simptome mogu olakšati kombinacije nekih kemoterapijskih lijekova (streptozocin sa fluorouracilom i katkada doksorubicin). Lijek zvan oktreotid može također olakšati simptome, a tamoksifen, interferon alfa i eflornitin mogu smanjiti rast tumora. Fenotiazini, Cimetidin i fentolamin se koriste za suzbijanje navala crvenila.

 

Ljudima sa karcinoidnim tumorima pluća koji imaju epizode jakog napada crvenila katkada se daje prednizon. Proljev se može suzbiti kodeinom, tinkturom opija, difenoksilatom, ciproheptadinom i metisergidom. Visoki krvni pritisak se može liječiti različitim antihipertenzivnim lijekovima, npr. metildopom i fenoksibenzaminom.

 

Karcinoidni tumori koji nisu metastazirali samo se hirurškim uklanjanjem mogu izliječiti. Ipak, tumori rastu tako sporo da čak ljudi koji imaju metastaze često prežive 10-15 godina.

 
JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

Pretraga

Home Section Blog