Vaš Doktor

Example of Section Blog layout (FAQ section)

BAKTERIJEMIJA I SEPTIČKI ŠOK

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Bakterijemija i sepsa • Septički šok

 

Uvod

Bakterijemija, prisutnost bakterija u krvnoj struji, je česta i obično ne uzrokuje simptome. Bijele krvne stanice brzo uklanjaju većinu bakterija koje ulaze u krvotok. Katkada, međutim, ima previše bakterija pa se ne mogu lako ukloniti te se razvije infekcija koju se naziva sepsa, a uzrokuje teške simptome. U nekim slučajevima, sepsa vodi do po život opasnog stanja zvanog septični šok.

 

BAKTERIJEMIJA I SEPSA

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje i prognoza

 

Uvod

Bakterijemija označava prisutnost bakterija u krvnoj struji (krvotoku). Sepsa je infekcija u krvnoj struji.

 

Vrlo se blaga, prolazna bakterijemija, može pojaviti kada osoba čvrsto stisne čeljust, jer su bakterije koje žive oko zubi stjerane u krvnu struju. Bakterije često ulaze u krvnu struju iz crijeva, ali se brzo uklanjaju prolazom krvi kroz jetru.

 

Sepsa je vjerojatnija kada postoji u tijelu neka infekcija, kao u plućima, stomaku, mokraćnom sistemu ili koži. Sepsa može nastati i kada se napravi hirurški zahvat na inficiranom području ili na dijelu tijela na kojem bakterije normalno rastu, kao što su crijeva. Postavljanje bilo kakvog stranog tijela, kao što je intravenski kateter, mokraćni kateter ili dren, može također izazvati sepsu. Što se predmet (kateter, dren i sl.) dulje vremena nalazi na postavljenom mjestu povećava se vjerojatnost od nastanka sepse. Sepsa obično nastaje kada ovisnik o drogama injicira sebi drogu. Vjerojatnija je također u osobe čiji imunološki sistem ispravno ne funkcionira. npr. osoba koja prima lijekove protiv raka.

 

Simptomi

Budući da tijelo obično može brzo očistiti mali broj bakterija, prolazna bakterijemija rijetko uzrokuje simptome. Međutim, kada se razvije sepsa simptomi su tresavica, osjećaj hladnoće, povišena temperatura, slabost, mučnina, povraćanje i proljev.

 

Sepsa može uzrokovati infekcije na bilo kom mjestu u tijelu (nazivaju se metastatske infekcije), ako se brzo ne liječi. Infekcije se mogu pojaviti na moždanoj opni (meningitis), u srčanoj vreći (perikarditis), na unutrašnjoj strani srca ili tzv. endokardu (endokarditis), u kostima (osteomijelitis) i u velikim zglobovima. Apsces (nakupina gnoja) može nastati gotovo svugdje.

 

Dijagnoza

Sepsa se može dijagnosticirati kada osoba sa infekcijom bilo gdje u tijelu naglo dobije visoku temperaturu. Ako osoba ima sepsu, obično je broj bijelih krvnih stanica u krvi znatno povećan. Za rast i prepoznavanje zaraznog organizma koriste se kulture krvi (hemokultura).

 

Međutim, bakterije mogu da ne rastu u kulturi krvi, naročito ako je osoba uzimala antibiotike. Uzorci za kulturu se uzimaju i iz materijala iskašljanog iz pluća (kutura sputuma), iz mokraće (urinokultura), rana i iz mjesta na kojima kateteri ulaze u tijelo.

 

Liječenje i prognoza

Bakterijemija uzrokovana hirurškim zahvatom ili postavljanjem katetera u mokraćni sistem obično se ne liječi, ako se kateter brzo ukloni. Međutim, prije nego se podvrgnu takvim postupcima, ljudima koji su izloženi riziku od razvoja teških infekcija, npr. onima sa oštećenjem srčanog zaliska ili slabim imunološkim sistemom, općenito se daju antibiotici da se spriječi sepsa.

 

Sepsa je vrlo ozbiljna i rizik od smrti je visok. Doktor mora odmah započeti liječenje antibioticima, čak prije nego dobije rezultate laboratorijskih kultura kojima se utvrđuje vrsta bakterija. Odgađanje antibiotskog liječenja znatno smanjuje mogućnost preživljavanja.

 

Izbor antibiotika za početno liječenje (empirijska antibiotska terapija) temelji se na vjerojatnosti da su prisutne baš određene vrste bakterija (s obzirom na mjesto infekcije i kliničku sliku bolesti). Dakle, izbor antibiotika ovisi o tome gdje infekcija započinje, mokraćni sistem, usta, pluća, crijeva ili neko drugo mjesto. Često se zajedno daju dva antibiotika da se poveća vjerojatnost ubijanja bakterija. Kasnije, kada se dobiju rezultati kulture, doktor može zamijeniti antibiotik najdjelotvornijim protiv specifičnih bakterija koje su uzročnik infekcije (nađene su u kulturi). U nekim slučajevima može biti potreban hirurški zahvat da ukloni izvor infekcije, npr. neki apsces.

 

SEPTIČKI ŠOK

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje i prognoza

 

Uvod

Septični šok je stanje u kojem uslijed sepse krvni pritisak pada na vrlo nisku vrijednost te ugrožava i sam život.

Septični šok se najčešće pojavljuje u novorođenčadi, u ljudi iznad 50 godina i ljudi sa kompromitiranim imunološkim sistemom. Septični šok predstavlja veći rizik kada je broj bijelih krvnih stanica nizak (leukopenija), što je slučaj u ljudi koji imaju rak, koji uzimaju lijekove protiv raka (kemoterapija) ili koji imaju hronične bolesti, npr. šećerna bolest ili ciroza.

 

Septični šok uzrokuju otrovi koje proizvode neke bakterije i citokini, tvari koje proizvodi imunološki sistem da se bore protiv infekcije. Krvne žile se prošire (dilatiraju) pa uslijed toga pada krvni pritisak uprkos povećanju srčane frekvencije i volumena izbačene krvi. Krvne žile mogu postati i propusne, što omogućava tekućini da iziđe iz krvne struje u tkiva i uzrokuje otoke. Smanjen je protok krvi u životno važne (vitalne) organe, naročito bubrege i mozak. Kasnije se krvne žile stegnu u pokušaju da povise krvni pritisak, ali se izbačaj krvi iz srca (minutni volumen srca) smanjuje tako da krvni pritisak ostaje vrlo nizak.

 

Simptomi i dijagnoza

Često su prvi pokazatelji septičnog šoka, čak 24 ili više sati prije nego krvni pritisak padne, smanjena duševna živahnost i zbunjenost. Te simptome uzrokuje smanjeni dotok krvi u mozak. Izbačaj krvi iz srca se poveća, ali se krvne žile prošire i na taj način snize krvni pritisak. Često osoba vrlo brzo diše tako da pluća odstranjuju prekomjerno ugljen dioksid pa se nivo ugljen dioksida u krvi smanjuje.

 

U rane simptome spadaju tresavica sa drhtanjem, nagli porast temperature, topla zacrvenjena koža, vrlo brzi puls i krvni pritisak koji raste i pada. Mokrenje ili diureza se smanjuje uprkos povećanog izbačaja krvi iz srca. U kasnijim stadijima temperatura tijela često pada ispod normale. Sa pogoršanjem šoka neki organi mogu zatajiti, uključujući bubrege (što dovodi do smanjenog stvaranja mokraće), pluća (što uzrokuje poteškoće sa disanjem i nisku količinu kisika u krvi), te srce (uslijed čega dolazi do zadržavanja tekućine i otoka). U krvnim žilama mogu se stvoriti krvni ugrušci.

 

Krvne pretrage pokazuju visok ili nizak broj bijelih krvnih stanica, a broj krvnih pločica može se smanjiti. Nivoi metaboličkih raspadnih proizvoda, npr. ureje, koje se lako mjere u krvi, stalno se povisuju ako bubrezi zakažu (zataje).

 

EKG može pokazati nepravilnosti srčanog ritma (aritmija), što ukazuje na nedovoljno snadbjevanje krvlju srčanog mišića. Za identifikaciju zaraznih bakterija rade se kulture krvi (hemokulture).

 

Liječenje i prognoza

Čim simptomi septičnog šoka postanu očiti osobu treba liječiti u jedinici intenzivne njege. Intravenski se daju velike količine tekućine da se podigne krvni pritisak (što se pažljivo nadgleda). Može se dati dopamin ili noradrenalin da se krvne žile stisnu (stegnu) a krvni pritisak povisi i poveća protok krvi prema mozgu i srcu. Ako se razvije zatajenje pluća, osobi može biti potrebna mehanička (umjetna) ventilacija.

 

Čim se uzmu uzorci krvi za laboratorijske kulture, intravenski se daju visoke doze antibiotika. Sve dok se laboratorijskim pretragama ne ustanovi koje su bakterije uzrokovale zarazu, obično se bolesniku istovremeno daju dva antibiotika kako bi se povećala vjerojatnost uništenja uzročnika.

 

Svaki se apsces treba isprazniti (drenirati), a kateter zbog kojeg je mogla nastati infekcija ukloni. Hirurškim zahvatom može se ukloniti bilo koje odumrlo tkivo, kao što je gangrenozno tkivo crijeva. I pored svih napora, više od jedne četvrtine ljudi sa septičnim šokom umire.

 

APSCESI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje

• Trbušni apscesi • Apscesi glave i vrata • Apscesi u mišiću • Apscesi šake

 

Uvod

Apsces je nakupina gnoja koja obično nastaje uslijed bakterijske infekcije.

Kada bakterije napadnu zdravo tkivo, infekcija se širi tim područjem. Neke stanice odumru i raspadnu se, ostavljajući prostore u kojima se nakupljaju tekućina i inficirane stanice. Bijele krvne stanice, branitelji tijela od infekcije, kreću se prema tim prostorima i nakon što progutaju bakterije, ugibaju. Propale bijele krvne stanice se nakupljaju kao gnoj, gusta tvar koja ispunja to područje. Kako se gnoj nakuplja, zdravo se tkivo potiskuje na stranu. Tkivo konačno raste oko apscesa i omeđuje ga, taj proces predstavlja pokušaj tijela da spriječi daljnje napredovanje infekcije. Ako neki apsces pukne prema unutra, infekcija se može širiti ili unutar tijela ili ispod površine kože, ovisno o smještaju apscesa.

 

Bakterijska infekcija može dovesti do apscesa na nekoliko načina, npr. ubodna rana zbog prljave igle može potisnuti bakterije ispod kože. Bakterije se mogu širiti iz neke infekcije drugdje u tijelu. Bakterije koje normalno žive na tijelu, ali ne uzrokuju štetu, mogu katkada uzrokovati apsces. Vjerojatnost da će nastati apsces se povećava ako je inficirano područje prljavo ili je u njemu strano tijelo, ako područje bakterijske navale ima slabu snadbjevanje krvlju, kao kod dijabetesa, ili ako je imunološki sistem osobe oštećen, kao što se događa kod AIDS-a.

 

Apscesi se mogu razviti bilo gdje u tijelu uključujući pluća, usta, rektum i mišiće. Prilično su česti u koži ili tik ispod nje, posebno na licu.

 

Simptomi i dijagnoza

Simptomi ovise o lokalizaciji apscesa i o tom ometa li apsces funkciju nekog organa ili nerva. Simptomi mogu uključiti bol, osjetljivost, toplinu, otok, crvenilo i povišenu temperaturu. Apsces koji nastaje tik ispod kože obično se prikazuje kao vidljiva izbočina. Kada je neki apsces zreo i spreman da pukne, u sredini pobijeli jer okolna koža postane tanjom. Apsces duboko u tijelu često naraste veliki prije nego prouzroči simptome. Neotkriveni, duboki apsces može širiti infekciju po čitavom tijelu.

 

Doktori mogu lako prepoznati apsces na koži ili tik ispod kože, ali im često promakne duboki apsces. Kada osoba ima takav apsces, krvne pretrage često ukažu na nenormalno velik broj bijelih krvnih stanica (leukocitoza). Upotrebom Rtg-a, UZ-a (ultrazvuka), CT-a ili MRI može se odrediti veličina i mjesto apscesa. Kako apscesi i tumori često uzrokuju iste simptome i daju sličan slikovni prikaz, da bi postavio konačnu dijagnozu doktor često uzima uzorak gnoja ili hirurški ukloni apsces te šalje na ispitivanje pod mikroskop.

 

Liječenje

Često apsces zacijeli bez puknuća (rupture) i ispražnjavanja (drenaže) svog sadržaja. Ponekad apsces nestaje polako, a da ne pukne, postepeno kako tijelo uništava infekciju i upija (apsorbira) propalo tkivo. Takav apsces može ostaviti tvrdu izbočinu.

 

Apsces se može probušiti i iscijediti da se olakša bol i ubrza izlječenje. Da bi se veliki apsces ispraznio doktor mora sondom probiti zidove apscesa i istisnuti gnoj. Kada se iscijede (isprazne), veliki apscesi ostavljaju veliki prazni prostor (mrtvi prostor) koji doktor može privremeno ispuniti gazom. Katkada je potrebno stavljanje privremenih umjetnih drenova (obično tanke plastične cijevi).

 

Kako apsces nema snadbjevanje krvlju, antibiotici obično ne pomažu. Nakon što se neki apsces iscijedi, za sprječavanje recidiva propisuje se antibiotici. Antibiotici se uzimaju i kada apsces širi infekciju u druge dijelove tijela. Laboratorijska analiza bakterija iz gnoja pomaže doktoru odabrati najdjelotvorniji antibiotik.

 

 

TRBUŠNI APSCESI

• Uvod • Dijagnoza i liječenje

 

Uvod

Apscesi mogu nastati ispod dijafragme, u sredini trbuha, u zdjelici ili iza trbušne šupljine. Apscesi se mogu stvoriti u bilo kojem trbušnom organu ili oko njega, kao što su bubrezi, slezena, gušterača ili jetra ili u prostati. Često trbušne apscese uzrokuje ozljeda, infekcija ili proboj crijeva ili infekcija nekog drugog trbušnog organa.

 

Apsces ispod dijafragme

može nastati kada se inficirana tekućina, npr. iz probijenog apendiksa (crvuljka, slijepog crijeva), pomiče prema gore zbog pritiska trbušnih organa i isisavanjem koje nastaje kada se dijafragma pomiče pri disanju. Simptomi mogu biti kašalj, bolno disanje i bol u jednom ramenu, primjer refleksne boli koja se javlja jer rame i dijafragma imaju iste nerve pa mozak krivo tumači izvor boli.

 

Apscesi u sredini trbuha

mogu nastati zbog probijenog apendiksa, probijenog debelog crijeva, upalne bolesti crijeva ili bolesti divertikula. Obično je trbuh u području apscesa bolan.

 

Zdjelični (karlični) apscesi

nastaju zbog istih poremećaja koji uzrokuju apscese u sredini trbuha i zbog ginekoloških infekcija. Simptomi mogu biti bol u stomaku, proljev zbog crijevnog podražaja, te hitni ili učestali nagon na mokrenje uslijed nadražaja mokraćnog mjehura.

 

Apscesi iza trbušne šupljine (zvani retroperitonealni apscesi)

leže iza trbušne marame, opne koja prekriva trbušnu šupljinu i organe. Uzroci koji su slični kao i kod drugih apscesa u stomaku su upala apendiksa (apendicitis) i gušterače (pankreatitis). Bol se obično povećava u donjem dijelu leđa kada osoba pomiče nogu ili kuk.

 

Apsces u bubrezima

uzrokuju ili bakterije, uslijed infekcije koja krvnom strujom putuje u bubrege ili infekcija mokraćnog sistema koja putuje u bubreg i tada se širi po bubrežnom tkivu. Apscese na površini bubrega (perinefritički apscesi) gotovo uvijek uzrokuje puknuće apscesa u bubregu, što širi infekciju na površinu i okolno tkivo. Simptomi apscesa bubrega su povišena temperatura, tresavica i bol u donjem dijelu leđa. Mokrenje može biti bolno, a katkada je mokraća krvava.

 

Apsces u slezeni

uzrokuje infekcija koja putuje krvnom strujom u slezenu, ozljeda slezene ili širenje infekcije iz obližnjeg apscesa, kao što je apsces ispod dijafragme. Bol se može pojaviti na lijevoj strani trbuha, leđima ili u lijevom ramenu.

 

Apscesi u gušterači

se obično stvaraju nakon napadaja akutnog pankreatitisa. Simptomi kao što su povišena temperatura, bol u stomaku, mučnina i povraćanje često počnu sedam dana ili više nakon što se osoba oporavi od pankreatitisa.

 

Apsces jetre

mogu uzrokovati bakterije ili amebe (jednostanični paraziti). Amebe iz crijeva (crijevna infekcija) stignu u jetru kroz limfne žile. Bakterije mogu dospjeti u jetru iz inficiranog žučnog mjehura, prostrelne ili tupe rane, infekcije u stomaku kao što je obližnji apsces ili infekcije koja se krvnom strujom prenosi iz drugih mjesta u tijelu. Simptomi apscesa jetre uključuju gubitak apetita, mučninu i povišenu temperaturu. Osoba može, ali ne mora, imati bol u stomaku.

 

Apscesi prostate

su obično posljedica infekcije mokraćnog sistema koja dovodi do infekcije prostate (prostatitisa). Ti apscesi su najčešći u muškaraca dobi između 40-60 godina. Obično muškarci sa apscesom prostate bolno, učestalo i teško mokre. Rjeđe osjećaju unutarnju bol na bazi penisa i u mokraći primjećuju gnoj i krv.

 

Dijagnoza i liječenje

U gotovo svim slučajevima apscesa u stomaku, gnoj treba iscijediti (drenirati) bilo hirurškim zahvatom ili iglom koju se uvede kroz kožu. Igla se postavlja pod kontrolom CT-a ili UZ-a. Laboratorijskom analizom gnoja identificira se zarazni mikroorganizam pa se može izabrati najdjelotvorniji antibiotik.

 

 

APSCESI GLAVE I VRATA

 

Apscesi se obično razviju u glavi i vratu, naročito iza ždrijela (farinksa) i u pljuvačnim žlijezdama (slinovnicama) obraza (parotidne žlijezde). Apscesi se mogu razviti i u mozgu. Apscesi iza i sa strane ždrijela (faringomaksilarni apscesi) obično nastaju zbog infekcije krajnika i adenoida. Djeca češće nego odrasli razvijaju apsces ždrijela.

 

Apsces može također nastati i u limfnom čvoru smještenom pokraj ždrijela (parafaringealni apsces). U rjeđim slučajevima ti apscesi dolaze iz obližnje infekcije, npr. iz zubnog apscesa ili infekcije pljuvačne žlijezde (slinovnice). Uz povišenu temperaturu i grlobolju, osoba se osjeća bolesnom. Otvaranje usta može biti otežano. Infekcija se može širiti uzrokujući oteknuće vrata. Ako apsces ošteti karotidne arterije vrata može doći do zgrušavanja ili obilnog krvarenja.

 

Apsces može nastati i na mjestu izljeva jedne od pljuvačnih žlijezda (slinovnica). Obično ga uzrokuje infekcija koja se širi iz usta. Taj tip apscesa se tipično pojavljuje u starijih ili hronično bolesnih ljudi koji imaju suha usta što nastaje zbog uzimanja male količine tekućine ili nekih lijekova, npr. antihistaminika. Simptomi su bol i oteknuće jednog obraza, povišena temperatura i tresavica koja počinje iznenada.

 

APSCESI U MIŠIĆU

 

Apscesi se ponekad razviju duboko u mišićima. Te apscese mogu uzrokovati bakterije koje se šire iz obližnje infekcije u kosti ili drugom tkivu ili se šire krvnom strujom iz udaljenog dijela tijela.

 

Piomiozitis je poremećaj pri kojem bakterije koje stvaraju gnoj inficiraju mišić što često uzrokuje nastajanje apscesa. Piomiozitis je češći u ljudi tropskog područja i pojavljuje se u ljudi sa oštećenim imunološkim sistemom. Najčešće zahvaćeni mišići su mišići natkoljenice (bedra), stražnjica, nadlaktice i oni oko ramena. Simptomi uključuju grčevitu bol nakon koje slijedi oteknuće, blaga groznica i sve veća nelagodnost, naročito kada se inficirani mišić pokreće.

 

 

APSCESI ŠAKE

 

Apscesi u šakama su prilično česti i obično nastaju zbog ozljede. Apsces u mekom jastučiću na vršku prsta gotovo uvijek prouzroči mala ozljeda, kao što je ubod iverom ili iglom.

Iznad apscesa razviju se jaka bol, toplina i crvenilo, često sa otokom obližnjih limfnih čvorova ruke. Infekcija kosti ispod apscesa može izazvati jaču bol.

 

Apscesi se mogu pojaviti oko tetiva koje prolaze uz unutrašnju stranu prstiju. Tu vrstu apscesa uzrokuje ozljeda koja prodire u neki od nabora na prstu sa strane dlana. Oko tetive nastane infekcija i gnoj pa naglo razore tkivo. Mehanizam klizanja tetive je oštećen pa se prst jedva pomiče. Simptomi su otok i upala prsta, bolna osjetljivost iznad tetivne ovojnice i vrlo jaka bol pri pokušaju micanja prsta. Često su otečeni limfni čvorovi blizu apscesa a tjelesna temperatura je povišena.

 

ZARAZNE BOLESTI KOŽE I POTKOŽNOG TKIVA

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Celulitis • Nekrotizirajući fasciitis • Kožna gangrena • Limfadenitis • Akutni limfangitis • Kožni apscesi

 

Uvod

U zarazne bolesti kože i potkožnog tkiva spadaju celulitis, nekrotizirajući fasciitis, kožna gangrena, limfadenitis, akutni limfangitis i kožni apscesi. Većina njih su bakterijske infekcije. Postoje mnoge druge kožne zarazne bolesti uključujući one koje uzrokuju gljivice, paraziti, virusi i druge bakterije.

 

 

CELULITIS

• Uvod • Simptomi i komplikacije • Dijagnoza • Liječenje

 

Uvod

Celulitis je bakterijska infekcija koja se širi po koži i potkožnom tkivu.

Celulitis mogu uzrokovati različite bakterije; najčešća je streptokok. Streptokoke se naglo šire i zahvaćaju široko područje, jer proizvode enzime koji sprječavaju da tkiva ograniče infekciju. Stafilokoke, druga vrsta bakterija, također mogu izazvati celulitis, ali je on obično ograničen na manje područje. Druge bakterije uzrokuju celulitis nakon nekih vrsta ozljeda kao što su ugrizi životinja ili ozljede kože koje nastaju u slatkoj ili morskoj vodi.

Celulitis se najčešće razvije na nogama. Obično se infekcija pojavi nakon oštećenja kože nekom ozljedom, ranama, gljivicom Tinea pedis ili dermatitisom. Najosjetljivija područja kože su ona gdje ima najviše vode (na mjestima otoka, edema). Celulitis se ponavlja u ožiljcima ili njihovoj blizini nakon hirurškog zahvata, npr. operacija zbog varikoznih vena. Celulitis se može pojaviti i na koži koja nije bila ozlijeđena.

 

Infekcija se može brzo širiti pa može zahvatiti limfne žile i ući u krvotok. Kada se to dogodi, infekcija se može proširiti po cijelome tijelu.

 

Simptomi i komplikacije

Prvi su simptomi crvenilo i bolna osjetljivost iznad malog područja kože. Inficirana koža postaje vruća i natečena i može izgledati poput naranđine kore (stanje koje se naziva "koža poput naranđe").

 

U jednom obliku celulitisa, zvanom erizipel, rubovi inficiranog područja su uzdignuti. Obično se pojavljuju male crvene mrlje (petehije), rijetko nastaju veće mrlje koje uzrokuje krvarenje u koži (ekhimoze). Na inficiranoj koži mogu nastati mjehurići ispunjeni tekućinom (vezikule) ili veliki mjehuri ispunjeni tekućinom (bule) koji mogu puknuti.

 

Kako se infekcija širi na veće područje, obližnji limfni čvorovi mogu se povećati i postati osjetljivima. Limfne čvorove u preponi mogu zahvatiti infekcije nogu, a limfne čvorove u pazuhu infekcije ruku. Na koži se mogu pojaviti crvene pruge koje se šire između infekcije i obližnjih limfnih čvorova.

Osoba sa celulitisom može imati groznicu, tresavicu, ubrzani rad srca, glavobolju i niski krvni pritisak, te može postati zbunjena. Katkada ti simptomi nastaju nekoliko sati prije no što se pojave simptomi na koži, ali se u mnogim slučajevima uopće ne pojave.

 

Ponekad, kao posljedica celulitisa mogu nastati apscesi. Rijetke ali ozbiljne komplikacije uključuju širenje infekcije ispod kože, što ima za posljedicu odumiranje tkiva (kao kod streptokokne gangrene i nekrotizirajućeg fascitisa) i širenja infekcije krvnom strujom (bakterijemija) u druge dijelove tijela. Kada celulitis ponovno zahvati istu stranu, može doći do oštećenja obližnjih limfnih čvorova što dovodi do trajnog oteka zahvaćenog tkiva.

 

Dijagnoza

Bakterije koje uzrokuju celulitis teško je prepoznati čak i kada se vrše analiza uzorka krvi i biopsija kože (mikroskopsko ispitivanje uzorka tkiva). Međutim, u prepoznavanju bakterija može pomoći analiza uzorka uzetog iz gnoja ili otvorene rane. Katkada doktori moraju napraviti pretrage da bi razlikovali celulitis od krvnog ugruška u dubokim venama noge (duboka venska tromboza, DVT), jer su simptomi tih stanja slični.

 

Liječenje

Treba početi uzimati antibiotik čim doktor dijagnosticira celulitis. Uz to, zahvaćeni se dio tijela treba da se drži nepokretnim i podignutim da bi se smanjio otok. Hladni, mokri zavoji, stavljeni na inficirano područje, mogu olakšati nelagodnost.

 

Za celulitis koji uzrokuju streptokoke obično se propisuje neki od penicilina u obliku tableta. U teškim slučajevima penicilin se može dati intravenski, a u program liječenja može se dodati i klindamicin. Ljudi koji su alergični na penicilin mogu u blagim slučajevima uzeti eritromicin, a u teškim klindamicin. Za celulitis koji uzrokuju stafilokoke, doktor može propisati dikloksacilin, a za teške infekcije oksacilin ili nafcilin.

 

Simptomi celulitisa obično nestaju nakon nekoliko dana liječenja antibioticima. Međutim, simptomi se često pogoršavaju prije nego dođe do poboljšanja, vjerojatno i zbog naglog uništenja bakterija dolazi do otpuštanja enzima koji uzrokuju oštećenje tkiva.

 

Ako se celulitis ponavlja u nogama, može pomoći liječenje kožnih problema, npr. gljivična infekcija nožnih prstiju, koja može uzrokovati celulitis, može se liječiti sredstvima protiv gljivica. Osoba sa celulitisom koji se ponavlja može primati i mjesečno injekcije penicilina ili može uzimati penicilin u obliku tableta tokom jedne sedmice svakog mjeseca.

 

NEKROTIZIRAJUĆI FASCIITIS

 

Nekrotizirajući fasciitis je izuzetno težak oblik celulitisa koji razara inficirano potkožno tkivo.

Tu infekciju izaziva naročito opasan soj streptokoka. Dobiva se na isti način kao bilo koji drugi celulitis, ali velikom brzinom nastavlja razarati tkivo (neki to zovu "bolest koja jede meso"). Koža dobiva ljubičastu boju i mogu se razviti veliki mjehuri (bule) ispunjeni tekućinom i gangrena. Osoba se obično osjeća jako bolesnom i ima groznicu, ubrzani rad srca i duševni poremećaj koji se kreće od zbunjenosti do nesvjestice. Krvni pritisak može pasti zbog toga što se u inficirano područje izlučuju velike količine tekućine.

 

Liječenje nekrotizirajućeg fasciitisa provodi se antibioticima i hirurškim uklanjanjem odumrlog tkiva. U nekim slučajevima mora se zahvaćenu ruku ili nogu amputirati. Smrtnost je oko 30%. Lošu prognozu imaju stariji ljudi sa drugim medicinskim problemima i oni u kojih je bolest dosegla uznapredovali stepen.

 

KOŽNA GANGRENA

• Uvod • Simptomi • Dijagnoza • Liječenje i prognoza

 

Uvod

Gangrena je odumrlost tkiva, koja je obično povezana sa gubitkom snadbjevanja krvlju u zahvaćenom području, nakon čega dolazi do prodora bakterija.

Gangrena nastaje zbog infekcije koju uzrokuju klostridije a ponekad i druge bakterije. Klostridije su vrsta bakterija koje se zovu anaerobne bakterije a rastu samo bez prisustva kisika. Klostridije svojim rastom proizvode plin (gas) pa se infekcija katkada naziva i plinska (gasna) gangrena.

 

Velike ozljede, npr. zgnječena noga, mogu prekinuti snadbjevanje ozlijeđenog područja krvlju i kisikom stvarajući situaciju koja pogoduje rastu klostridija. Infekcija se razvija unutar nekoliko sati ili dana nakon ozljede. Gangrena može nastati i u hirurškoj rani, naročito kada je krvna snadbjevanje rane siromašna. U posebnoj su opasnosti ljudi sa slabom cirkulacijom.

 

Simptomi

Koža u početku može izgledati blijeda zatim crvene ili brončane boje te najzad zelene. Kod infekcije klostridijama koža je topla i otečena. Infekcija se može u velikoj mjeri širiti ispod kože, često izazivajući velike mjehure ispunjene tekućinom (bule). Tekućina iz tih mjehura izgleda smeđa i zaudara. Plin (gas) koji stvaraju klostridije često u tekućini dovodi do pojave mjehurića, a mjehurići mogu činiti da koža pri dodiru škripi.

 

Tokom nekoliko dana infekcija može napredovati od vrlo blagog celulitisa u proširenu gangrenu, što uzrokuje šok, zatajenje bubrega, delirij i smrt. Infekcija može dramatično napredovati unutar nekoliko sati, uništavajući velike površine kože i mišića.

 

Dijagnoza

Često su doktoru dovoljni simptomi da posumnja na gangrenu. Rtg može otkriti plin ispod kože. CT i MRI mogu odrediti količine plina i proširenost propadanja tkiva. Iz rane se može uzeti tekućina i u laboratoriju napraviti kultura da se potvrdi kako je Clostridium mikroorganizam koji je uzrokovao infekciju. Međutim, često je potreban hirurški zahvat da se ukloni odumrlo tkivo ili amputira ekstremitet prije nego što doktor može biti siguran koji je organizam uzrokovao infekciju.

 

Liječenje i prognoza

Kada se posumnja na gangrenu, obično se nakon uzimanja uzorka tekućine iz rane daje neki antibiotik, ali prije nego se dobiju rezultati pretrage. Obično se izaberu antibiotici koji djeluju na široki spektar bakterija, premda je penicilin dobar lijek za uništenje klostridijuma pa je zato lijek izbora.

 

Osim propisivanja antibiotika doktor hirurški uklanja razoreno tkivo. Katkada, naročito ako je slaba cirkulacija, mora se amputirati dio ili cijeli ekstremitet zbog sprječavanja širenja infekcije.

 

Liječenje kisikom pod visokim pritisakom (hiperbarična oksigenoterapija) može se također upotrijebiti za liječenje proširene plinske (gasne) gangrene. Prilikom takvog liječenja osoba se smjesti u komoru koja sadrži kisik pod visokim pritisakom koji pomaže ubiti klostridije.

Unatoč liječenju umire oko jedan od pet ljudi sa kožnom gangrenom.

 

 

LYMPHADENITIS

(Limfadenitis)

• Uvod • Simptomi i dijagnoza • Liječenje i prognoza

 

Uvod

Limfadenitis je upala jednog ili više limfnih čvorova.

Limfadenitis može prouzročiti infekcija bilo koje vrste mikroorganizma, bakterije, virusi, protozoa, rikecije ili gljivice. Tipično, infekcija se širi u limfni čvor iz kože, uha, nosa ili oka.

 

Simptomi i dijagnoza

Inficirani limfni čvorovi se povećaju i obično su osjetljivi i bolni. Katkada je koža iznad inficiranih čvorova topla i crvena.

Obično je uzrok limfadenitisa očita obližnja infekcija. Kada se uzrok ne može lako naći, može biti potrebna biopsija (uklanjanje i mikroskopski pregled uzorka tkiva).

 

Liječenje i prognoza

Liječenje ovisi o mikroorganizmu koji je uzrokovao infekciju. Za bakterijsku infekciju obično se intravenski ili u obliku tableta daje antibiotik. Topli oblozi mogu olakšati bol u upaljenim limfnim čvorovima. Obično jednom kada se infekciju izliječi, limfni čvorovi se polako smanje i bol prestane. Katkada povećani limfni čvorovi ostanu čvrsti, ali više nisu bolno osjetljivi.

 

 

LYMPHANGITIS ACUTA

(Akutni limfangitis)

 

Akutni limfangitis je upala jedne ili više limfnih žila i obično nastaje uslijed streptokokne infekcije.

 

Limfne žile su mali kanali koji nose limfu iz tkiva u limfne čvorove i po čitavom tijelu. U te žile obično ulaze streptokokne bakterije iz ogrebotine, rane ili neke infekcije (tipično celulitis) ruke ili noge. Ispod kože zahvaćene ruke ili noge razvijaju se crvene, nepravilne, tople, bolno osjetljive pruge. Te se pruge obično protežu od inficiranog područja prema skupini limfnih čvorova, kao što su oni u preponi ili u pazuhu. Limfni čvorovi se povećavaju i postaju bolno osjetljivim. Osoba obično dobije groznicu, tresavicu, ubrzani rad srca i glavobolju. Katkada se ti simptomi pojave prije pojave kožnih promjena. Širenje infekcije iz limfnog sistema u krvnu struju može uzrokovati infekciju po čitavom tijelu, često zapanjujućom brzinom. U koži se iznad inficirane limfne žile mogu stvoriti rane.

 

Krvnom pretragom može se ustanoviti da je broj bijelih krvnih stanica povećan radi borbe sa infekcijom. Mikroorganizmi koji uzrokuju infekciju obično se ne mogu uzeti i kultivirati u laboratoriju sve dok se nisu proširili krvnom strujom ili se mogu uzeti iz gnoja ili otvorene rane.

Većinu se ljudi brzo izliječi antibioticima koji ubijaju stafilokoke i streptokoke, kao što su dikloksacilin, nafcilin ili oksacilin.

 

 

KOŽNI APSCESI

• Uvod • Liječenje

 

Uvod

Kožni apscesi (kutani apscesi) su nakupine gnoja uzrokovane bakterijskom infekcijom.

Apscesi obično nastaju kada manja ozljeda kože omogući bakterijama koje su normalno prisutne na koži da u nju prodru i izazovu infekciju.

Kožni apsces izgleda kao upaljeno, bolno, osjetljivo područje koje se pod prstima može osjećati kao ispunjeno gustom tekućinom.

Iz apscesa se mogu širiti bakterije i inficirati okolno tkivo uzrokujući celulitis. Bakterije mogu inficirati i obližnje limfne žile i limfne čvorove u koje se dreniraju uzrokujući otok čvorova. Osoba može imati povišenu temperaturu.

 

Liječenje

Doktor može liječiti apsces tako da ga zasječe i otvori, te iscijedi gnoj. Za taj postupak pacijentu se daje lokalni anestetik, npr. lidokain. Nakon što se apsces iscijedi, doktor sondom provjeri jesu li svi gnojni džepovi ispražnjeni. Sav preostali gnoj se ispere slanom otopinom. Katkada se ispražnjeni apsces prekrije gazom koja se ukloni 24-48 sati kasnije. Primjena blago toplih obloga i podizanje zahvaćenog područja (zahvaćene noge ili ruke) može ubrzati izlječenje.

 

Ako se apsces potpuno isprazni, antibiotici obično nisu potrebni. Oni su potrebni ako se infekcija proširila ili ako se apsces nalazi na sredini ili gornjoj strani lica zbog velikog rizika od proširenja infekcije u mozak. Mogu se primijeniti antibiotici koji ubijaju stafilokoke i streptokoke, kao što su nafcilin, dikloksacilin i oksacilin.

 

LIJEKOVI PROTIV ZARAZNIH BOLESTI

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Antibiotici • Lijekovi protiv virusa • Lijekovi protiv gljivica

 

Uvod

U lijekove protiv zaraznih bolesti (antiinfektivni ili lijekovi koji suzbijaju infekciju) spadaju antibakterijski, antivirusni i antimikotični (protivgljivični) lijekovi. Ti lijekovi su napravljeni da budu što je moguće otrovniji za mikroorganizam koji uzrokuje infekciju i što je moguće sigurniji za ljudske stanice, tj. napravljeni su da budu selektivno toksični. Proizvoditi lijekove sa selektivnom toksičnošću za borbu protiv bakterija i gljivica je relativno lako, jer su bakterijske i gljivične stanice tako različite od ljudskih stanica. Međutim, proizvesti lijek koji će uništiti virus, a da ne ošteti inficiranu ljudsku stanicu je vrlo teško, jer virusi gube svoju istovjetnost unutar ljudske stanice, reprogramirajući stanicu da proizvodi virusne čestice.

 

ANTIBIOTICI

• Izbor antibiotika • Uzimanje antibiotika • Nuspojave

 

Izbor antibiotika

Doktori mogu za liječenje određene zarazne bolesti izabrati antibiotik na temelju svoje procjene koja je bakterija odgovorna za infekciju. Osim toga, laboratorij rutinski identificira bakteriju koja je izazvala zarazu i tako pomaže doktoru izabrati antibiotik. Međutim, rezultati tih pretraga općenito se čekaju dan ili dva pa ne mogu pomoći pri početnom izboru antibiotika.

 

Čak i kada se bakteriju prepozna i u laboratoriju ispita njenu osjetljivost prema antibioticima, izbor antibiotika nije jednostavan. Osjetljivosti u laboratoriju nisu uvijek iste kao one u zaraženoj osobi. Djelotvornost liječenja ovisi o činiocima kao što su: kako se dobro lijek apsorbira u krvotok, koliko lijek dopire u različite tjelesne tekućine i kako ga brzo tijelo uklanja. Osim toga, za izbor lijeka u obzir treba uzeti prirodu i težinu bolesti, nuspojave lijeka, mogućnost alergija ili drugih teških reakcija na lijek te cijenu lijeka.

 

Katkada su za liječenje teških infekcija potrebne kombinacije antibiotika, naročito kada nisu poznate osjetljivosti bakterija na antibiotike. Kombinacije su također važne pri nekim zaraznim bolestima, kao što je tuberkuloza u kojoj bakterije brzo razviju otpornost na pojedini antibiotik. Katkada dva antibiotika imaju snažnije djelovanje nego samo jedan i takve se kombinacije mogu koristiti u liječenju zaraznih bolesti uzrokovanih bakterijama koje je teško iskorijeniti, kao što je bakterija Pseudomonas aeruginosa.

 

Lijek

Uobičajena primjena

Nuspojave

 

Antibiotici

 

Aminoglikozidi

Amikacin

Gentamicin

Kanamicin

Neomicin

Streptomicin

Tobramicin

Infekcije uzrokovane gram-negativnim bakterijama, kao što su Escherichia coli i Klebsiella

• Gubitak sluha, vrtoglavica i oštećenje

bubrega

 

Cefalosporini

Cefadroksil

Cefaklor

Cefaleksin

Cefalotin

Cefazolin

Cefiksim

Cefoperazon

Cefotaksim

Cefotetan

Cefoksitin

Ceftadizim

Ceftriakson

Cefuroksim

Lorakarbef

Široki raspon zaraznih bolesti

• Želučano-crijevna nelagoda i proljev

• Mučnina (ako se istovremeno uzima

alkohol)

 

Makrolidi

Azitromicin

Eritromicin

Klaritromicin

Troleandomicin

Streptokokne infekcije, sifilis, respiratorne infekcije, infekcije mikoplazmama, Lymeska bolest

• Mučnina, povraćanje i proljev

(naročito pri visokim dozama)

• Žutica

 

Penicilini

Amoksicilin

Ampicilin

Azlocilin

Karbenicilin

Kloksacilin

Mezlocilin

Nafcilin

Penicillin

Piperacilin

Tikarcilin

Široki raspon zaraznih bolesti. Penicilin se koristi za streptokokne infekcije, infekcije mikoplazmama, Lymesku bolest

• Želučano-crijevna nelagoda i proljev

• Alergija sa teškim anafilaktičnim

reakcijama

• Rijetko oštećenje bubrega i mozga

 

Polipeptidi

Bacitracin

Kolistin

Polimiksin B

Infekcije uha, oka i mokraćnog mjehura.

Obično se primjenjuje direktno u oko ili inhalirajući pluća, rijetko se daje u injekciji

• Oštećenje bubrega i nerava (kada se

daje u injekciji)

 

Kinoloni

Ciprofloksacin

Enoksacin

Norfloksacin

Ofloksacin

Infkcije mokraćnog trakta, bakterijski prostatitis, bakterijski proljev, gonoreja

• Mučnina (rijetko)

 

Sulfonamidi

Mafenid

Sulfacetamld

Sulfametizol

Sulfametoksazol

Sulfasalazin

Sulflsoksazol

Trimetoprim-sulfametoksazol

Infekcije mokraćnog sistema (osim sulfacetamida i mafenida); mafenid se primjenjuje lokalno za opekotine

• Mučnina povraćanje i proljev

• Alergija (uključujući kožne osipe)

• Kristali u mokraći

• Zatajenje bubrega

• Smanjenje broja bijelih krvnih stanica

• Osjetljivost na sunčevo svjetlo

 

Tetraciklini

Doksiciklin Minociklin Tetraciklin

Sifilis infekcije klamidijama. Lymeska bolest, infekcije mikoplazmama, infekcije rikecijama

• Želučano-crijevna nelagoda

• Osjetljivost na sunčevo svjetlo

• Obojenje zubi

• Tokom trudnoće moguća otrovnost za

majku i plod

 

 

Ostali antibiotici

Aztreonam

 

 

Infekcije gram-negativnim bakterijama

 

 

• Alergijske reakcije

 

Klindamicin

Streptokokne infekcije, disajne infekcije, apsces pluća

 

• Jaki proljev

 

Etambutol

Tuberkuloza

• Oštećenje oka (može se popraviti ako se rano prestane davati)

 

Imipenem

izvanredno veliki raspon infekcija

• Povremeno niski krvni pritisak, epileptični napadi (konvulzije)

 

Izoniazid

Tuberkuloza

• Teško, ali popravljivo oštećenje jetre

• Alergija

 

Hloramfenikol

Trbušni tifus i druge infekcije salmonelama, meningitis

• Jako sniženje broja bijelih krvnih stanica (rijetko)

 

Linkomicin

Streptokokne infekcije, disajne infekcije, apsces pluća

 

• Jaki proljev

 

Metronidazol

Vaginitis uzrokovan trihomonasom ili gardenelom, infekcije karlice i trbuha

• Mučnina

• Glavobolja

• Metalni okus

• Tamna mokraća

 

Nitrofurantoin

Infekcije mokraćnog sistema

• Mučnina i povraćanje

• Alergija

 

Pirazinamid

Tuberkuloza

• Povišen nivo mokraćne kiseline u krvi

 

Rifampin

Tuberkuloza i lepra

• Osip

• Hepatitis

• Crveno-narančasta slina, znoj. suze i mokraća

Spektinomicin

Gonoreja

• Alergija

• Groznica

Vankomicin

Teške infekcije otporne na druge antibiotike

• Tresavica i groznica (kad se daje intravenski)

 

Uzimanje antibiotika

Za teške bakterijske infekcije antibiotici se obično daju najprije injekcijom, tipično intravenskom injekcijom. Kada je infekcija pod kontrolom, antibiotici se mogu davati u obliku tableta. Antibiotike treba uzimati sve dok se zarazni organizam ne ukloni iz tijela što može trajati danima nakon što simptomi nestanu. Prebrzi prestanak sa liječenjem može imati za posljedicu recidiv ili može doprinijeti razvitku otpornih bakterija. Zbog toga se antibiotici obično uzimaju nekoliko dana nakon svih pokazatelja da je infekcija prošla.

 

Neki se antibiotici koriste za liječenje zaraznih bolesti uzrokovanih rikecijama (mikroorganizmi koji su slični i bakterijama i virusima). Rikecije su manje od bakterija, ali veće od virusa. Kao i virusi rikecije mogu preživjeti samo unutar stanica drugog organizma, ali poput bakterija, rikecije su osjetljive na antibiotike. Hloramfenikol i tetraciklini su najdjelotvorniji protiv zaraznih bolesti uzrokovanih rikecijama.

 

Antibiotici se koriste ne samo za liječenje zaraznih bolesti nego i za sprječavanje nastanka bolesti. Radi djelotvornosti i sprječavanja razvoja otpornosti (rezistencije) bakterija, preventivno liječenje antibioticima treba provoditi samo kratko vrijeme i antibiotik mora imati snažan učinak protiv određene bakterije. Jedan od primjera preventivnog liječenja je uzimanje antibiotika za vrijeme putovanja da bi se spriječio putnički proljev. Osim toga, antibiotike preventivno često uzimaju ljudi koji su u kontaktu sa bolesnikom koji ima meningitis (uzročnik je meningokok) zbog opasnosti od infekcije.

 

Ljudi sa nenormalnim srčanim zaliscima uzimaju antibiotike preventivno prije hirurških zahvata, uključujući operacije na zubima. Ti su ljudi izloženi visokom riziku od infekcije srčanih zalistaka (endokarditis) bakterijama koje se normalno nalaze u ustima i drugim dijelovima tijela. Takve bakterije mogu ući u krvotok tokom operacije i putovati do oštećenih srčanih zalistaka. Antibiotike mogu preventivno uzimati i ljudi čiji imunološki sistem slabije funkcionira, kao što su osobe sa leukemijom, osobe koje primaju kemoterapiju zbog raka ili osobe sa AIDS-om. Inače zdravi ljudi koji se podvrgnu hirurškom zahvatu a izloženi su visokom riziku od nastanka infekcije (kao što su velike ortopedske operacije ili hirurški zahvati na crijevima) mogu također uzimati preventivno antibiotike.

 

Nažalost, antibiotici se često uzimaju bez pravoga razloga, npr. oni se obično krivo uzimaju za liječenje virusnih bolesti, kao što su hunjavica i influenca.

 

Nuspojave

Antibiotik može uzrokovati alergijsku reakciju, obično se javlja na penicilin, ili može izazvati druge nuspojave, npr. aminoglikozidi mogu oštetiti bubrege i unutarnje uho.

Liječenje antibioticima se može nastaviti unatoč nuspojava, naročito ako je jedino taj antibiotik djelotvoran protiv prisutne infekcije. Doktor treba da procjeni težinu nuspojave u odnosu na ozbiljnost infekcije.

 

 

ANTIVIROTICI

(lijekovi protiv virusa)

 

Lijekovi protiv virusa (antivirotici) mogu djelovati tako da ometaju bilo koji proces kroz koji virus prolazi tokom svoje replikacije (umnažanja): prianjanje uz stanicu, ulaženje u stanicu, uklanjanje njegovog virusnog omotača da oslobodi svoj genetski materijal i proizvodnju novih virusnih čestica u stanici.

Kako se virusi mogu umnožavati samo u stanicama i koriste iste metaboličke putove kao i zdrave stanice, lijekovi protiv virusa (antivirotici) su često otrovniji za ljudske stanice od antibiotika. Drugi problem sa lijekovima protiv virusa je da virusi na njih mogu vrlo brzo razviti otpornost (rezistenciju).

 

 

ANTIMIKOTICI

(Lijekovi protiv gljivica)

 

Lijekovi protiv gljivica (antifungici ili antimikotici) mogu se primjenjivati izravno na gljivičnu infekciju kože ili drugih površina, kao što je vagina ili unutrašnjost usne šupljine.

Antifungici se osim krema mogu uzimati u obliku tablete ili injekcijom.

Općenito, antifungici uzrokuju više nuspojava nego antibiotici. Antifungici su općenito manje djelotvorni pa je gljivične infekcije teško liječiti i one često dugo traju (postaju hronične). Protugljivično liječenje često traje sedmicama i mora se ponavljati.

 

VAKCINACIJA - Prevencija od zaraznih obolenja

E-mail Ispis PDF

• Uvod • Uobičajena cjepiva za odrasle • Cijepljenje prije putovanja u inostranstvo

 

Uvod

Vakcine (cjepiva) sadrže nezarazne dijelove bakterija ili virusa ili cijele bakterije ili viruse koji su promijenjeni tako da ne mogu uzrokovati infekciju. Tijelo odgovara na cjepivo stvaranjem imunološke odbrane (kao što su antitijela i bijele krvne stanice). Kada je osoba izložena zaraznim bakterijama i virusima ta odbrana sprječava nastanak bolesti. Danas su raspoloživa cjepiva vrlo pouzdana i većina ljudi ih dobro podnosi. Međutim, ne djeluju u svakoga i ponekad uzrokuju štetne učinke.

 

Neka se cjepiva daju gotovo rutinski, npr. tetanusni toksoid se najradije daje odraslima svakih 10 godina. Druga cjepiva se daju uglavnom posebnim skupinama ljudi, cjepivo protiv influence (gripe), npr. daje se starijim ljudima, u domovima za njegu i drugima koji imaju povećani rizik od razvoja virusne infekcije i njenih komplikacija. Niz vakcina djeci se daje rutinski. Druga cjepiva se daju nakon izloženosti specifičnoj bolesti, npr. cjepivo protiv bjesnila može se dati osobi koju je ugrizao pas.

 

Odraslima koji su se zarazili prije nego što ih se može cijepiti ili čiji imunološki sistem ne reagira odgovarajuće na infekciju, može se dati imunoglobulin, koji se sastoji od mješavine antitijela.

 

UOBIČAJENA CJEPIVA ZA ODRASLE

• Uvod • Ospice, zaušnjaci i rubela • Tetanus • Hepatitis B • Gripa • Pneumokokna infekcija

 

Uvod

Odraslima se može savjetovati da prime vakcine (cjepiva) protiv ospica, zaušnjaka, rubeole, tetanusa, hepatitisa B, influence i pneumokoknih infekcija (naročito pneumokokne pneumonije).

 

Ospice, zaušnjaci i rubeola

Svaka osoba rođena nakon 1956. godine, a nije nikada imala ospice, zaušnjake ili rubeolu i nije bila cijepljena sa dvije doze vakcine, a za koju je vjerojatno da bi mogla biti izložena tim bolestima, treba vakcinisati (cijepiti), npr. osobe koje počinju pohađati fakultet treba cijepiti. Ne bi trebalo cijepiti trudnice i ljude alergične na jaja ili antibiotik neomicin.

 

Osoba može primiti pojedinačno cjepivo protiv ospica, zaušnjaka ili rubeole. Međutim, kombinirano cjepivo je bolje, jer svakome kome treba zaštita od jedne od tih zaraznih bolesti, obično treba zaštita od druge dvije.

 

Tetanus

Kako je zaraza tetanusom često smrtna, važno je provesti cijepljenje. Primarno cijepljenje protiv tetanusa koje se sastoji od davanja triju injekcija tokom 6-mjesečnog razdoblja treba provesti u djetinjstvu ili na odrasloj osobi koja u djetinjstvu nije primila primarno cjepivo protiv tetanusa. Svakih 10 godina odraslima bi trebalo dati dopunsku dozu. Cjepivo protiv tetanusa je raspoloživo samo ili u kombinaciji sa cjepivom protiv difterije što se primjenjuje u jednoj injekciji.

 

Hepatitis B

Sve osobe izložene visokom riziku od dobivanja virusa hepatitisa B trebale bi primiti cjepivo protiv hepatitisa B. Visoko rizične osobe su doktori i ostalo zdravstveno osoblje, radnici u mrtvačnicama, ljudi koji dobivaju česte transfuzije krvi ili su na hemodijalizi, osobe koje primaju intravenske ili intramuskularne injekcije, seksualno aktivne osobe, seksualni partneri poznatih kliconoša hepatitisa B i svi koji su izloženi tom virusu.

 

Normalno, cjepivo se daje osobi samo jednom, u nizu od tri do četiri injekcije. Međutim, ako je osoba koja se cijepila izložena virusu, treba izmjeriti i nivoe antitijela osobe. Ako su one niske, osobi može biti potrebno drugo cijepljenje. Ljudi sa anamnezom teške alergijske reakcije na pekarsku gljivicu ne bi smjeli primiti cjepivo.

 

Gripa

Ljude izložene velikom riziku od obolijevanja od gripe (influence) ili njenih komplikacija treba cijepiti. Visoko rizični ljudi su stanovnici domova, oni iznad 65 godina, doktori i drugi zdravstveni radnici. Među ostale ugrožene spadaju ljudi sa hroničnom bolešću srca ili pluća, poremećajima metabolizma, npr. sa dijabetesom, zatajenjem bubrega, nenormalnim hemoglobinom, npr. bolest srpastih stanica, oštećenim imunološkim sistemom i sa infekcijom virusom humanog imunodeficita (HIV).

Epidemije influence obično počinju u kasnoj jeseni ili po sredini zime. Zbog toga je najbolje dobiti cjepivo tijekom septembra ili oktobra.

 

Pneumokokna infekcija

Cjepivo protiv pneumokokne infekcije bi trebalo dati ljudima koji su izloženi visokom riziku od obolijevanja od gripe (influence), onima kojima je uklonjena slezena ili ljudima kojima slezena ne funkcionira, onima sa rakom krvnih stanica, ljudima kojima curi cerebrospinalni likvor, npr. poslije lumbalne punkcije i alkohohčarima.

 

Cjepivo je djelotvorno kod oko dva od tri odrasla čovjeka, premda je manje djelotvorno u starijih.

Mada cjepivo vjerojatno osigurava doživotnu zaštitu, ipak se ljudima izloženima velikom riziku preporučuje primiti cjepivo svakih 6 godina.

 

 

CIJEPLJENJE PRIJE PUTOVANJA U INOSTRANSTVO

 

Od stanovnika bilo koje zemlje na svijetu može se zatražiti da prime posebna cjepiva prije putovanja u područja koja imaju zarazne bolesti a kojih nema u njihovim zemljama.

 
JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

Pretraga

Home Section Blog